Borba protiv korupcije – SAD i vlasti regije rade po Staljinovom modelu iz 1937.

Predsjednik Rumunjske Klaus Werner Johannis je smijenio ravnateljicu Nacionalne uprave za suzbijanje korupcije (DNA) Laura Codruţa Kövesi. Gospođa Kövesi je bila miljenica liberalnih američkih i europskih političara, nagrađena za posebne zasluge i izuzetan doprinos Sjedinjenim Državama, dobila je nagradu “hrabra žena” iz američkog veleposlanstva u Bukureštu i nagradu “Europske unije 2016”.

Sada će predstavnicima Sjedinjenih Država biti teže provoditi ono što oni nazivaju “borbom protiv korupcije”. Općenito, vanjska politika ove zemlje se može  opisati kao vječna borba protiv nekoga. SAD su se uvijek borile. U XIX stoljeću su se borili pod glasnim sloganom “Amerika Amerikancima”. Reći ćete, pa kome drugome. Točno, ali u američkoj politici postoji uvijek nekakvo “ali”. Naime, ovaj slogan u terminu “Amerika” vidi cijeli teritorij Sjeverne i Južne Amerike, dok su “Amerikanci” samo građani Sjedinjenih Država. Tako je ekspanzionistička i imperijalistička “Doktrina Monroe” spakovana u slogan koji odiše patriotizmom i svetom ljubavlju prema Americi, bolje rečeno Amerikama.

Tijekom te borbe se koristila metoda mrkve i batine. Uz intervencije američke vojske i vojnih udara, također se koristilo mito kojim su se kupovale vladajuće elite latinoameričkih zemalja. Rezultat ove borbe je bio da su europski konkurenti protjerani iz Latinske Amerike, Amerikanci su imali jeftinu bazu resursa i ogromno tržište za svoju robu. S ponosom su mogli govoriti: “Latinska Amerika je dvorište Sjedinjenih Država.”

U prvoj polovici XX stoljeća su se borili za slobodu trgovine. U toj je borbi američki dolar potisnuo britansku funtu kao glavno sredstvo plaćanja u međunarodnoj trgovini. Amerikanci su osvojili jake pozicije na bogatim europskim tržištima. Istovremeno, uvijek ističu svoje posebno prijateljske odnose s Velikom Britanijom.

Međutim, kada je u lipnju 1940. godine, nakon poraza Francuske, Velika Britanija ostala sama protiv nacističke Njemačke i pitala SAD da joj da 50 starih razarača iz Prvog svjetskog rata, koji su se pripremali za rezanje u metalni otpad, Amerikanci su se složili da to učine, ali su u zamjenu za te brodove tražili slobodno korištenje 25 britanskih vojnih baza u Kanadi i na Karibima za razdoblje od 99 godina. Zaista “pravi prijatelji”. Ali kako su u suštini isti, London ne zaslužuje nikakvo žaljenje.

U drugoj polovici XX stoljeća Sjedinjene Države su se počele boriti za “ljudska prava”, ali ne u cijelom svijetu, već samo u socijalističkim zemljama istočne Europe. Posljedica ove borbe je da su stanovnici tih zemalja gotovo izgubili pravo na besplatno zdravstvo i visoko obrazovanje, ali su dobili pravo na nezaposlenost i inflaciju. Zanimljivo je i kako su u borbi za “prava građana na slobodan pristup informacijama” stanovnici istočne Europe tih godina zaglavili u propagandi “Glasa Amerike” i “Radija Slobodna Europa”, kao da im nije bila dovoljna njihova državna televizija i sredstva javnog informiranja zemalja bivšeg Varšavskog ugovora i Sovjetskog Saveza. Što je još gore, slijepo su vjerovali da su “Glas Amerike” i “Radio Slobodna Europa” zaista vrelo istine i svjetionik demokracije, baš kao što danas još uvijek mnogi u to vjeruju.

Danas se Amerikanci više ne sjećaju ovih prava i na sve načine ometaju i gase rad domaćih i stranih medija koji odudaraju od američke propagande. Naravno ruski mediji RT i Sputnik su prvi na meti, a za ostale postoji cenzura interneta, društvenih mreža i sofisticiraniji načini  gušenja slobode govora.

Uvijek vjerni američki pomoćnik u njihovoj borbi je bila korupcija. Sjedinjene Države nisu ni postojale na političkoj karti svijeta, a budući Amerikanci su već podmitili vođe indijanskih plemena. Naravno, ako ih nisu mogli podmititi, onda su plemena uništavali ili protjerivali. Zatim su počeli davati mito vođama stranih država. Ovdje je najočitiji primjer predsjednik Meksika, Antonio López de Santa Anna, koji je podmićen dok je bio u američkom zatočeništvu, a nakon toga ponovno vodio zemlju u ratu protiv Sjedinjenih Država od 1846. do 1848. Pod njegovim vodstvom je meksička vojska bila poražena, teritorij zemlje se prepolovio, ali SAD su to platile s 15 milijuna dolara, od kojih je većinu prisvojio predsjednik Antonio López de Santa Anna. Nakon njegovog svrgavanja 1855. je pobjegao. Naravno, u Sjedinjene Države, a kamo drugdje.

U XX stoljeću je došlo vrijeme za sofisticiranije oblike podmićivanja državnih vođa. Oni dobivaju nagrade iz raznih navodno nezavisnih fondova, upravljaju kompanijama koje dobivaju kvote za izvoz svojih proizvoda u SAD, a djeca ili unuci im besplatno studiraju na elitnim američkim sveučilištima i tako dalje unedogled.

S druge strane, novac kojeg dobiju drže u  američkim bankama, tako da, ako bude potrebno, predstavnici vladajućih elita u takvom državama riskiraju da izgube sve, samo ako se usude prestati podržavati američku politiku.

Zanimljivo je da korupcija u Sjedinjenim Državama doslovno cvjeta. Zbog visokih plaća i budućih mirovina, kao i teških kazni, općenito je nemoguće odvojiti od mita policajce i državne službenike. Međutim, na gornjim razinama vlasti je ovaj proces dosegao nezamislivu razinu, nakon što je legaliziran kroz pristojnije ime – lobiranje.

Ako pogledate čak i službene podatke, troškovi izbora bilo kojeg kongresmena su mnogo puta veći od svih prihoda koje će primiti tijekom više od četiri godine, bez obzira na to hoće sjediti u Senatu ili Zastupničkom domu, naravno, ako bude izabran. Njegovu kampanju financiraju strane korporacija koje to ne rade iz ljubavi prema programu kandidata, nego zato što u zamjenu za glasove u budućnosti trebaju podršku u obliku zakona i proračunskih stavki.

Posrednici između političara i korporacija se nazivaju lobistima i moraju biti u na obveznom popisu koji je propisan zakonom. Zanimljivo je da ovaj sustav obuhvaća i američke predsjednike od kraja njegovih ovlasti, kada ostaje na platnoj listi  korporacija, koje su zadovoljne da po svijetu drže predavanja koja nikoga ne  zanimaju, ali se time pravdaju iznosi koji se i dalje uplaćuju na njihove račune.

Evo što je o ovoj temi napisao bivši zaposlenik Agencije za nacionalnu sigurnost i Saveznog ureda za istrage Jerome Israel u svom članku “Jesu li SAD manje korumpirane od Rusije?”.

“U Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji vjeruju da je Rusija po korupciji na najvišoj razini. Zato su nakon invazije na Krim i Ukrajinu zapadne sile svoje sankcije usmjerile na rusku elitu i pokušavalo se izvršiti pritisak na oligarhe i Putinove bogate prijatelje, nadajući se da će financijski problemi prisilili Putinovu svitu da ga nagovore da odustane od svojih agresivnih akcija. 2013. je John McCain rekao da Putinu vlada “korupcijom, represijom i nasiljem”, napisao je 2015. Jerome Israel za list The Baltimore Sun.

“Međutim, ako se prisjetimo nekih naših zakona i kako se ponaša na politička klasa, takve izjave počinju izgledati kao pravo licemjerje. Američki političari se trebaju pogledati i izvaditi brvno iz vlastitih očiju. Uzmite, na primjer, račun o troškovima proračuna “povučen” kroz Kongres. Zahvaljujući naporima, bankama su se omogućila iznimno rizična ulaganja. U nekim slučajevima su američki porezni obveznici plaćali gubitke banaka. Ovo je njihova verzija korupcije u kojoj Kongres “prodaje” malog čovjeka. Također je vrijedno obratiti pažnju na trgovinske sporazume koje Kongres trenutno razmatra. Njihovi detalji su još tajni. Amerikanci ne znaju što se nalazi u tim dokumentima, a većina od članova Kongresa ih očito nije ni pročitala, jer se mogu naći samo u posebnoj prostoriji pod uvjetima tajnosti. Takva zakonodavna aktivnost je u pravomu “sovjetskom stilu”, 2015. piše The Baltimore Sun.

Ovi su sporazumi trenutno suspendirani, ali u Washingtonu i dalje sve funkcionira na isti način.

Drew Griffin ja za CNN izjavio kako 78 kongresmena u obitelji ima službeno registrirane lobiste. Postoji stotinu takvih lobista, a prema organizaciji koja prati Kongres, ukupan iznos njihovih lobističkih ugovora iznosi dvije milijarde dolara.

S druge strane, Rusi su upoznati s mitom u obliku papirnate omotnice s novcem, što u Americi zovu “meko mito”, kada zakonodavac vodi brigu o rodbini, a rodbina o zakonodavcu. To je sustav u kojem su u temelje odgoja utkani zlouporaba ovlasti, sukob interesa, porezne olakšice, izvanugovorni sporazumi na čemu se bogate i krše zakone.

Stoga, dok su na riječima osuđivale korupciju i istodobno poticale njezino širenje po svijetu, Sjedinjene Države su u XXI stoljeće, ali se ovdje situacija počela mijenjati.

Rusija ponovno vratila izgubljenu poziciju, a vodeće ekonomska sila u svijetu je postala Kina. Svijet je prestao biti unipolaran i stoga je porastao broj političara koji su nacionalne interese stavili iznad američkih. Ako takvi političari ne kradu iz vlastitog nacionalnog proračuna, ne pohranjuju ukradeni novac u banke i offshore tvrtke pod američkom kontrolom, onda je teško objasniti potrebu za “daljnjih jačanjem suradnje s američkom vladom na svim područjima u interesu demokracije”, jer se takve političare ne može ucjenjivati.

Samo u borbi protiv takvih političara, a ne da bi se borili protiv onih koji pljačkaju vlastite narode, SAD su pokrenule svoju novu borbu – borbu protiv korupcije.

Najpoznatija žrtva ove borbe bila je kći bugarskog komunističkog i sovjetskog obavještajnog agenta, bivša brazilska predsjednica Dilma Rousseff. Nakon reizbora 2014. godine, predsjednica Brazila je pokrenula niz inicijativa koje su bile suprotne interesima Sjedinjenih Država.

Nakon toga, je američka Nacionalna agencija za sigurnost počela prisluškivati telefone predsjednice, svih članova vlade, čak i sve fiksne linije predsjedničke palače. Potom je Dilma Rousseff optužena za poticanje korupcije. Uz pomoć američkog veleposlanstva su u zemlji organizirani masovni prosvjedi, a pod njihovim pritiskom, opet uz pomoć mita, parlamentu je svrgnuo predsjednicu. Kasnije se pokazalo da u prebacivanju sredstava iz državne naftne kompanije u fondove za socijalne programe, što je Dilma Rousseff učinila bez odobrenja Kongresa, nije bilo elemenata korupcije i brazilski sud protiv nje nikada nije pokrenuo kazneni postupak. No, već je bila izbačena iz ureda i za SAD je to bilo dovoljno.

Najveće uspjehe u borbi protiv navodne korupcije Amerikanci su ostvarili u Rumunjskoj. Ovdje je po prvi put primijenjen sustav koji se sada implementira u svim zemljama istočne Europe koje kontroliraju Sjedinjene Države.

Riječ je o uspostavi posebnog tijela, “Nacionalne agencije za suzbijanje korupcije”. Načelno bi se ovo tijelo trebalo boriti samo i isključivo protiv korupcije i praktično podnosi izvješće o svom radu samo predsjedniku zemlje.  Rad tijela nadzire američko veleposlanstvo, odnosno CIA. Ovakva agencija ima posebne ovlasti i strukturu moći koja joj omogućava zadržavanje osumnjičenih bez ikakvog dogovora s bilo kim.

U pet godina da je Laura Codruţa Kövesi u DNA privela i potom je procesuirano više od 1300 službenika, iz okoline bivšeg premijera, brata bivšeg predsjednikom do rumunjskih zastupnika Europskog parlamenta, ministara, sudaca, tužitelja i gradonačelnika na različitim razinama. 90% predmeta poslanih sudu je završilo pravomoćnim presudama.

Oduševljenje liberala s obje strane Atlantika nije imalo granica, kao i kod mnogih u Rumunjskoj. No, među osuđenima je iz nekog čudnog razloga  većina članova i ljudi bliskih Socijaldemokratskoj partiji.

Skandal je izbio u srpnju 2017. godine, kada su rumunjski mediji su objavili snimku na kojoj Laura Kövesi od svojih podređenih zahtijeva da pripreme materijal za progon zbog korupcije tadašnjeg premijera Sorina Grindeanua i nekoliko njegovih ministara. Kada je nekoliko njezinih zaposlenika prigovorilo da ne postoje činjenice i dokumenti koji upućuju na njegovu krivnju, Laura Kövesi ih je nazvala kukavicama i izdajnicima. Rekla im je: “Sve ovisi o vama!”.

Kao što se uvijek događa u sličnim slučajevima, liberalna javnost je počela urlati kako je taj zapis lažan. Laura Kövesi je zatražila da svi sudionici sastanka prođu detektor laži, kako bi saznala tko je sastanak snimio i materijal dao novinarima, jer je potvrđena njegova autentičnost.

Nakon toga je započela istraga same agencije DNA, koja je otkrila zapanjujuće činjenice. Ured je tražio osuđujuće presude za visokopozicionirane  optuženike, prijeteći podređenima kaznenim progonima ako ne priznaju da su sudjelovali u koruptivnim radnjama. Slično tome, prijetilo se sucima, ako se usude sumnjati u pouzdanost dokaza o navodnoj korupciji.

Kasnije se, kao bi se bolje upravljalo radom sudaca, CIA u američkom veleposlanstvu povezala s rumunjskom  kontraobavještajnom i tajnom službom SRI. U skladu s tajnim dogovorom, potpisanim između njih i pravosudnih tijela, pri određivanju kazne optuženome  sudac mora vjerovati operativnim informacijama koje mu je dostavila SRI. Ne smije pokušavati provjeriti autentičnost materijala ili zahtijevati dokaze o autentičnosti.

Dokumenti otkivaju kako je CIA davala izravne upute o osumnjičenicima Lauri Kövesi i operativnim ravnatelju službe SRI Florianu Coldei, a oni su kasnije američkoj službi podnosili izvješće o obavljenom poslu.

Međutim, oni se pod izgovorom borbe protiv korupcije nisu borili samo protiv onih koji nisu slijedili američku politiku, nego se otkrilo da tužitelji istrage provode američkim tajnim zatvorima u Rumunjskoj, gdje je bilo mučenja i proizvoljnih pritvaranja.

Štoviše, najveće središte za prisluškivanje na Balkanu je CIA otvorila u blizini Bukurešta. Rumunjska je bila šokirana kada je saznala da se prisluškivalo šest milijuna građana, ali i stanovnici susjednih zemalja. Amerikanci su uspjeli ukrasti komercijalne tajne mnogih rumunjskih tvrtki, što je dovelo do njihovih ogromnih gubitaka, a dobit su ostvarile korporacije zna se iz koje zemlje.

Tada je druga osoba u državi, predsjednik Senata Călin Popescu-Tăriceanu rekao: “Naša zemlja sada izgleda kao Rumunjska iz vremena Ceaușescua”.

Da su Kövesi i Florianu Coldei sve to radili prema uputama ruske obavještajne službe, bez sumnje bi bili osuđeni za veleizdaju i dobili doživotni zatvor, a liberalni tisak cijelog svijeta bi tjednima i mjesecima grmio o ruskom uplitanju  u politički život Rumunjske. No, budući da su to radili za američku obavještajnu službu, “demokratska” Rumunjska im je oprostila.

Usput, u vezi s razrješenjem Laure  Kövesi, američko veleposlanstvo u Rumunjskoj je izdalo čudnu izjavu, koja se može smatrati novim nalogom za iste akcije u drugim zemljama.

“Američko veleposlanstvo potvrđuje svoju predanost podupiranju rumunjske borbe protiv korupcije. Rumunjska je regionalni model borbe protiv korupcije. Pozivamo Rumunjsku da održava i učvrsti svoja snažna tijela u borbi protiv korupcije”, priopćilo je veleposlanstvo u Bukureštu.

Ovo je još jedan dokaz da se SAD otvoreno miješaju u unutarnje poslove drugih država. Uostalom, Rumunjska ima pravo odlučiti koje će državne službenike imenovati, a koje će otpustiti i kako se nositi s korupcijom. No, proteklih četvrt stoljeća su vođe istočne Europe toliko navikle na američku intervenciju o svakom slučaju u njihovim zemljama, da to doživljavaju kao nešto prirodno i kada to slučajno izostane, što je rijetkost, ne znaju kojim bi putem krenuli. Jedina iznimka u tom smislu je Mađarska.

SAD su sličan Nacionalni ured za borbu protiv korupcije (NABU) 2015. uspostavile u Ukrajini. Svu zaposlenici su obučeni u SAD-u i tamo dobili istu posebnu opremu, čak motorna vozila. Istina, sve se to plaća iz proračuna iz Kijeva.

Poput DNA, NABU ima svoju vlastitu strukturu i posebne interventne snage. Također se formalno ne pokorava nikome, osim predsjedniku zemlje, iako izvješće zapravo podnose američkom veleposlanstvu. Njegove aktivnosti ne mogu kontrolirati niti ukrajinski državni tužitelj, jer je na zahtjev Amerikanaca za tu zadaću osnovano Specijalno protukorupcijsko tužiteljstvo (SAP).

Međutim, po broju osuđenika,  ukrajinski NABU i SAP nisu bili tako uspješni kao Laura Kövesi i početkom ove godine su SAD tražile da se osnuje “Antikorupcijski sud”. Kada krene raditi punom parom, ovaj američki trojac u Ukrajini će funkcionirati.

NABU će proizvoditi slučajeve, SAP će potvrđivati vjerodostojnost dokaznih materijala, a “Antikorupcijski sud” je po uputama američkog veleposlanstva određivati presude.

Ovaj trojac podsjeća na 1937. u Sovjetskom Savezu, a jedina je razlika da regionalne i republičke vlasti ne nadziru Ježov i Staljin, nego američko veleposlanstvo. Po užasu ovaj model nije baš kao onaj iz 1937. godine, iako ima mučenja i pritvaranja, ali nema masovnih likvidacija i gulaga, no organizacijska struktura je ista.

Gdje još postoje iste službe u regiji, koje formalno polažu račune predsjedniku ili predsjednici republike, a zapravo upute i izvješća primaju i podnose američkom veleposlanstvu, nije teško pretpostaviti.m ovdje smo samo naveli primjer Rumunjske koji je raskrinkan u najsitnijim detaljima i Ukrajine, gdje se nije pokazao dovoljno učinkovitim i mora proći preustroj.

To ne znači da se protiv korupcije ne treba boriti, ali to treba činiti bez “pomoći” Sjedinjenih Američkih Država, ako je ikako moguće.