Boris Jeljcin je privatno podupirao širenje NATO-a 1990-ih

Boris Jeljcin privatno je izjavio da nije bio protiv širenja NATO-a 1990-ih, dok se javno protivio vojnom savezu, pokazuju deklasificirani dosjei.

Ovakvo držanje seže do 1993., dvije godine nakon njegovog predsjedničkog mandata, koji će trajati do 2000. kada je imenovao Vladimira Putina svojim nasljednikom.

Deklasificirane bilješke sa sastanka britanskog kabineta u rujnu 1993. uključuju izjavu ministra obrane Malcolma Rifkinda o “ruskom stavu prema proširenju Sjevernoatlantskog saveza”.

Rifkind je rekao da je tijekom posjeta Poljskoj predsjednik Jeljcin rekao svom poljskom kolegi Lechu Wałęsi “da ruska vlada nema ništa protiv pridruživanja Poljske i Češke Republici Sjevernoatlantskom savezu”.

Rifkind je dodao da ta izjava “nije bila unaprijed dogovorena u Moskvi” i da je “iznenadila njegove poljske domaćine i zbunila ostatak ruske delegacije”.

Rifkind je zaključio da “nije za pretpostaviti da će ruske vlasti u cjelini biti toliko opuštene oko proširenja zapadnog, iako obrambenog, vojnog saveza na istok.”

Jeljcinovo pristajanje na širenje NATO-a nije bilo nešto što je dijelio njegov premijer Viktor Černomirdin. U privatnom razgovoru s premijerom Johnom Majorom 1996., Černomirdin je rekao da bi širenje NATO-a “moglo eksplodirati” diljem Europe, pokazuju i deklasificirani dosjei.

Predloženo širenje NATO-a nakon raspada Sovjetskog Saveza bila je vrlo kontroverzna politika u Rusiji. Zapadna vojna alijansa izvorno je osnovana 1949., navodno kao “obrambeni” blok protiv “prijetnje” koju predstavlja Sovjetski Savez.

‘Nisam protiv procesa proširenja’

Ali dok se tijekom 1990-ih pregovaralo o prvom postsovjetskom proširenju NATO-a, Jeljcinova privatna potpora se nastavila.

U prosincu 1994. John Major i predsjednik Jeljcin imali su bilateralni sastanak u Budimpešti. “Ovim zapisom treba postupati diskretno i nije pogodan za prosljeđivanje Amerikancima”, stoji u sažetku sastanka.

“Jeljcin je rekao da je osjećao da su on i premijer postigli dogovor… oko proširenja NATO-a”, dodaje se.

Jeljcin “nije bio protiv procesa proširenja, sve dok je bio dobro uravnotežen i postupan”, nastavilo se.

“Bilo bi u redu da nakon nekog vremena jedna država uđe u NATO, a onda možda godinu dana kasnije i druga. Ali nije mogao pristati na proširenje ako se radilo o preuzimanju cijele srednje i istočne Europe. To bi ugrozilo sve interese Rusije.”

Major je rekao da “shvaća Jeljcinovu zabrinutost”, dodajući, “vjerujemo da se proširenjem moralo postupati oprezno i bez rokova… Nakon toliko godina podjele Europe na dva bloka, svi su morali ovoj temi pristupiti s velikim oprezom.”

Jeljcin je “rekao da razumije premijerov stav i da je njime zadovoljan”.

U prosincu 1996. Major i Jeljcin razgovarali su telefonom dok su se približavali planovi za objavu prvog širenja NATO-a. “Po pitanju proširenja NATO-a, poruka je bila… razna glasna protivljenja, ali na kraju prešutno prihvaćanje da će se to dogoditi”, glasio je sažetak Jeljcinova stajališta.

Madridska deklaracija

Ti su se osjećaji nastavili nakon što su laburisti Tonyja Blaira pobijedili na općim izborima u svibnju 1997. “Buka koju je Jeljcin proizvodio [o širenju NATO-a] bila je pozitivna”, glasio je sažetak razgovora između novog premijera Blaira i Jeljcina.

U britanskom telegramu iz Washingtona, također iz svibnja 1997. godine, navodi se da je sastanak predsjednika Clintona i Jeljcina imao “izvrsnu atmosferu”. Dodalo se: “Jeljcin [je] u dobroj formi. Clinton ga ohrabruje da dođe u Madrid, skicirajući moguće aranžmane za ublažavanje domaćeg ugla Rusije.”

Na summitu NATO-a 1997. godine organizacija je iznijela “Madridsku deklaraciju” kojom su Češku, Mađarsku i Poljsku službeno pozvale da se pridruže savezu. Članovi su postali 1999. godine.

“Jeljcin je pitao Clintona za savjet treba li doći [u Madrid]”, navedeno je u telegramu. “Bio je zabrinut zbog domaćih nedostataka (tj. da je optužen da je blagoslovio širenje NATO-a). Njegovi savjetnici… upozoravali su na prisustvo.”

Clinton je rekao da bi bilo dobro da Jeljcin može doći. “On je prepoznao ruske argumente za i protiv. No Jeljcinu je bilo prostora da od ovoga napravi još jedan osobni i politički uspjeh. Madrid se ne bi fokusirao samo na širenje NATO-a. Alijansa bi se također prilagođavala, što bi trebalo odgovarati Rusiji.”

Jeljcin je pažljivo slušao i rekao “on bi razmislio”. Vijeće za nacionalnu sigurnost Ujedinjenog Kraljevstva zaključilo je: “Jeljcin osobno želi otići u Madrid, pod uvjetom da može osmisliti pravu prezentacijsku strategiju.”

Akt o osnivanju

Također 1997. potpisan je Temeljni akt NATO-a i Rusije, navodno da bi se izgradilo povjerenje i navike savjetovanja i suradnje.

No deklasificirani dosjei pokazuju da je Zakon, koji je NATO odbio učiniti pravno obvezujućim, bio vježba odnosa s javnošću koju je Jeljcin tražio kako bi mu pomogao ublažiti domaće protivljenje širenju NATO-a.

U jednom britanskom dokumentu navedeno je da je širenje NATO-a bilo “katalizator za sporazum NATO-a i Rusije, iako smo pazili da ne povežemo ta dva pitanja.”

Britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook komentirao je da se Jeljcin nastavio javno protiviti širenju NATO-a. Međutim, ruski čelnik privatno je usredotočio napore “na pregovore o zajedničkom dokumentu s NATO-om koji bi mu omogućio da tvrdi da je NATO u potpunosti uzeo u obzir ruske sigurnosne brige prije nego što je nastavio s proširenjem.”

Cook je otkrio da su Rusi željeli da dokument bude pravno obvezujući i da omogući Rusiji da “uživa u širokom rasponu zajedničkog odlučivanja s NATO-om”. Rusi su također tražili da se u sporazumu navodi da baltičke države i Ukrajina trebaju biti zabranjene za buduće širenje NATO-a.

NATO je sve te zahtjeve odbio, ali su Rusi svejedno potpisali.

Cook je zaključio: “Sudim da sporazum NATO-a i Rusije ima znatnu neto političku korist za interese UK-a i NATO-a. Rusko protivljenje odluci NATO-a, na summitu u Madridu, da pozove neke zemlje da započnu pregovore o pristupanju, vjerojatno će biti znatno prigušenije nego što bi inače bilo.”

Dodao je: “Ruski čelnici imat će interes da dogovor NATO-a i Rusije predstave u pozitivnom svjetlu i da NATO ne prikažu kao prijetnju ili protivnika, već kao partnera, osjetljivog na ruske sigurnosne brige.”

‘Razvijte njegovu domaću obranu’

Dokumenti s kojih je skinuta oznaka tajnosti također pokazuju da je SAD bio zabrinut da pomogne Jeljcinu da se obrani od domaćih ruskih napada na širenje NATO-a.

U poruci iz Washingtona Londonu iz siječnja 1997. navedeno je da američka vlada “želi pomoći Jeljcinu da razvije svoju domaću obranu proširenja NATO-a”.

Dodalo se: “Temeljni američki cilj bio je osnažiti ruske čelnike (a posebno mlađu generaciju) čiji je cilj bio ‘normalizirati’ Rusiju.”

SAD je bio usredotočen na “pronalaženje načina da pomogne Jeljcinu da minimizira domaću štetu koju bi prouzročilo proširenje NATO-a dopuštajući mu da tvrdi da je pobjednik na temelju onoga što se moglo ispregovarati s NATO-om 1997. godine”.

Dodalo se: “Jeljcin bi želio moći reći ruskom narodu da su ruski interesi osigurani”. Novoimenovani američki veleposlanik u Rusiji, James F. Collins, “vjerovao je da bi Zapad trebao pomoći Jeljcinu da pronađe pravu formulu za korištenje u zemlji.”

Collins je mislio da je to “jedan od razloga zašto se Jeljcinu svidjela ideja o sastanku pet sila”, koji bi uključivao Francusku, Njemačku, Rusiju, SAD i UK. “To bi moglo”, rekao je, “pružiti dobru platformu za Jeljcina da objasni dogovor NATO-a i Rusije svojim domaćim biračima.”

Upozorenja na širenje NATO-a

Ali Jeljcinovo stajalište nije bila službena ruska politika. Strašna upozorenja o opasnostima širenja NATO-a Britancima su u to vrijeme prenijeli drugi visoki ljudi u ruskoj vladi.

Privatni razgovor iz 1996. između Majora i ruskog premijera Viktora Černomirdina daje uvid u rizike koje je NATO znao da poduzima kako bi krenuo naprijed s postsovjetskim širenjem.

Ruski premijer rekao je svom britanskom kolegi da bi širenje NATO-a “moglo eksplodirati” diljem Europe u strastvenoj oštroj kritici te politike.

Upozorenje poput Cassandre nudi izvanredan prikaz opasnosti i rizika za europsku sigurnost i unutarnju reformu u Rusiji ako se nastavi sa širenjem NATO-a.

Ruski predsjednik Vladimir Putin više je puta izjavio da je širenje NATO-a prema istoku jedan od razloga njegove invazije na Ukrajinu u veljači 2022., koja je osuđena kao nezakonita i uključuje opsežne ratne zločine.

Černomirdin je bio ruski premijer od 1992. do 1998. godine, a smatran je kao snaga za približavanje Moskve Zapadu i stvaranje prijateljstva sa SAD-om. Britanci su visoko cijenili Jeljcinovu administraciju.

Razgovor s Majorom održan je na marginama summita Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) 2. prosinca 1996. U to se vrijeme Jeljcin oporavljao od bolesti, ali Černomirdin je rekao da je s njim razgovarao “gotovo svakih dan”.

Kada je Major upitao Černomirdina što misli o summitu OESS-a, ruski premijer je rekao da bi “važnost te organizacije trebala biti povećana” jer bi mogla “postaviti temelje za novu arhitekturu europske sigurnosti”.

Dodao je: “To bi trebala biti ključna organizacija, a ne NATO, koji je imao previše očitu vojnu komponentu.”

Nuklearna rampa

O širenju NATO-a Černomirdin je priznao da ga Rusija ne može zaustaviti, ali je jasno dao do znanja “to bi stvorilo krhku situaciju koja bi mogla eksplodirati”.

Dodao je da “čak i one zemlje koje su željele ući u NATO nisu mogle objasniti zašto i odakle im prijeti opasnost. Rusija se možda u prošlosti smatrala opasnošću. Ovo više nije bilo prikladno.”

Ali bilo je jasno da je širenje NATO-a shvaćeno kao značajna prijetnja ruskoj sigurnosti čak i od strane onih u Jeljcinovoj administraciji koji su bili spremni pristati na to širenje. To je značilo da bi smanjenje nuklearnog oružja na kraju Hladnog rata također bilo pod negativnim utjecajem širenja NATO-a, rekao je Černomirdin.

“Ako bi se Rusija morala sama suočiti s ujedinjenom Europom, trebala bi joj puna nuklearna zaštita, a nuklearna smanjenja više ne bi bila prikladna”, rekao je Majoru.

Černomirdin je upozorio da bi predloženo proširenje naštetilo europskoj sigurnosti, koja se poboljšavala u postsovjetskom razdoblju.

“Što bi Europa i nove članice dobile u praksi proširenjem NATO-a?” upita majora. “Rusija nije imala pravo veta, ali Rusija je bila u opasnosti da joj ostatak Europe stavi veto. To bi ponovno stvorilo nestabilnost u Europi, baš kad su ponovno uspostavljeni mir i stabilnost. Rusija sada nije bila neprijatelj, ali je to mogla postati.”

Šteta ruskoj reformi

Major je rekao Černomirdinu: “Nismo htjeli učiniti ništa što bi uznemirilo Rusiju. Uspjesi ruskog vodstva posljednjih godina bili su ogromni.”

Ali ruski premijer je istaknuo rizike za stabilnost Jeljcinove administracije ako nove članice NATO-a budu pozvane.

“Situacija u Rusiji u takvim okolnostima ne bi se mogla kontrolirati”, rekao je. “Bilo bi vrlo negativne reakcije, kao što je pokazalo javno neprijateljstvo – ujedinjujući komuniste i fašiste (Žirinovski) – na najnoviji dekret o povlačenju iz Čečenije.”

Jeljcin je prethodnog mjeseca naredio povlačenje gotovo svih ruskih snaga u Čečeniji. Vladimir Žirinovski bio je ruski ultranacionalistički političar i vođa Liberalno-demokratske stranke Rusije.

Povlačenje iz Čečenije “proizvelo je pozive na opoziv Jeljcina, tako da se lako može zamisliti reakcija na proširenje NATO-a”, dodao je Černomirdin. “Rusko strpljenje ne bi trebalo ponovno biti testirano.”

Zaključio je: “Ekstremna reakcija na proširenje NATO-a također bi naštetila demokraciji i gospodarskim reformama u Rusiji.”

Nova suradnja

NATO je u to vrijeme pokušavao stvoriti novi okvir suradnje kako bi ublažio utjecaj svog širenja na rusko mišljenje. Ali Černomirdin je rekao da Rusiji “nije bio jasan put suradnje, osim ako se ne promijeni funkcionalna jezgra NATO-a. Rusija ne bi mogla žuriti s partnerstvom s NATO-om ako načini zajedničkog rada nisu pravilno definirani.”

U to je vrijeme NATO gurao novu Povelju s Rusijom.

“Rusija se ne može kupiti Poveljom – to ne bi uvjerilo ruski narod da proširenje NATO-a nije opasno”, rekao je Černomirdin.

Sa svoje strane, John Major je “ponovio da su iskreni ruski strahovi dobro shvaćeni” i priznao da je “proširenje očito osjetljivo pitanje, o kojem će se rasprave morati nastaviti. Ruski strahovi bili su dobro shvaćeni. On ih sigurno nije odbacio.”

No, dodao je, “proširenje bi bio evolucijski i transparentan proces, koji bi se odvijao paralelno s boljim i širim sigurnosnim odnosom s Rusijom.”

Posljednja bilješka u dokumentu navodi da su “Černomirdinovi komentari o proširenju NATO-a bili i duži i emotivniji nego što bi to sugeriralo gore navedeno. Počeo se praviti prilično pjenom kad je ručak konačno intervenirao.”

Autor: Matt Kennard