Britanski SAGE priznao da namjerno proizvode crne scenarije kako bi opravdali mjere koje političare žele

U normalnom svijetu ova vijest bi vrištala sa svih naslovnica. Predsjednik SAGE-a – Britanske znanstvene skupine koja proizvodi modele širenja Covida – priznao je da oni u stvari samo dobiju upute od političara koje mjere žele uvesti, i onda naprave crni scenarij koji bi takve mjere opravdao (!!!)

Pogledom na najnovije panične naslove o Covidu, čini se da je kraj 2021. potpuno apokaliptičan. Nekidan je jedan naslov Guardiana glasio:

„Britanski znanstvenici: uvedite ograničenja sada ili se suočite s do 2 milijuna infekcija Covidom dnevno kako se Omicron širi… Smrtni slučajevi mogli bi dostići 6000 dnevno, a odgađanje ograničenja do Nove godine smanjit će učinkovitost, kažu stručnjaci Sage.“ – The Guardian

U ovom trenutku, široj javnosti bi se moglo oprostiti rastući cinizam u vezi s navodnim SAGE-ovim predviđanjima. Uostalom, kada je riječ o prekoračenju granice, savjetodavno tijelo ima dobru naviku. Još u listopadu, SAGE je izvijestio da je predvidio 7000 bolničkih prijema dnevno, scenarij koji nije bio ni blizu materijalizacije; zapravo, broj upisa jedva je prešao 1000.

Čemu onda služe ovi modeli? Zašto su uvijek tako tmurni? I zašto se čini da uvijek postoji malo priznanja koliko su jako pogriješili u prošlosti?

Zanimljiva razmjena na Twitteru između Frasera Nelsona, urednika The Spectatora i Grahama Medleya, predsjednika SAGE modelarskog odbora, SPI-M, mogla bi sadržavati neke odgovore. U razmjeni, profesor Medley je objasnio da modeli koje je proizveo SAGE “nisu predviđanja”; umjesto modela proizvedenih za širok raspon mogućnosti, njihova je nadležnost bila daleko ograničenija. Kreatori politike raspravljaju ”s modelarima o tome što im je potrebno da informiraju svoju politiku” i modeli se stvaraju na pozadini takvih rasprava. Stoga se modeli izrađuju kako bi ”podržali odluku” koju donose kreatori politike, a ne na temelju vjerojatnosti ili uvjerljivosti događaja.

Obično se izrađuju modeli za najgore scenarije, koji zahtijevaju donošenje odluka i promjene politike. Za obećavajuće rezultate koji ne zahtijevaju odluku (ili ograničenja), modeli možda nikada neće biti proizvedeni. Kako profesor Medley kaže: ”Donositelji odluka općenito su zainteresirani samo za situacije u kojima se odluke moraju donijeti”.

Možda ne bi trebalo biti iznenađenje da proizvođači modela proizvode samo ono što od njih traže službenici politike. Ali to postavlja pitanja o težnji prema negativnosti unutar vlade – kako bi se trebale donijeti razumne, objektivne odluke kada su svi modelirani scenariji oni u kojima je potrebna intervencija – i prema tome su rezultati loši? Ako kreatori politike uvijek traže samo ”pesimistične” modele, teško je zamisliti koliko može biti uravnoteženo donošenje odluka.

Postoji još jedan problem. Modeli koje proizvodi SPI-M ne postoje u vakuumu. Iako profesor Medley s pravom može tvrditi da modeli koje je stvorio SPI-M nisu predviđanja ili upozorenja, mediji ih ne tretiraju kao takve. Iznova i iznova, modeliranje koje je proizveo SPI-M korišteno je za alarmističke naslove s strašnim upozorenjima, koja se nikada ne materijaliziraju. Takvo izvještavanje ostavlja javnost iscrpljenom i šteti našoj sposobnosti da razumno reagiramo na Covid.

Sve to također zanemaruje štete koje stvaraju ograničenja, štete koje nikada nisu modelirane. Još uvijek nismo ispravno uračunali štetu uzrokovanu ograničenjima, a prije nego što to učinimo mogu proći godine. Možda bi Vlada i javnost mogli bolje shvatiti stvarnost kada bi se šteti uzrokovanoj izolacijom pridavala jednako pozornost kao i nevjerojatnim fatalističkim scenarijima o Covidu. NHS bi se bolje mogao nositi sa stvarnim brojem slučajeva, a Britanija, ne bi opet bila na putu za još jedan lockdown.

IZVOR: unherd.com