Četvrti put – Prehrambena, energetska i monetarna neovisnost za prosperitetnu državu

Treća sreća, treći put i Bog pomaže – su neke od varijacija trojke u svakidašnjem razgovornom jeziku. Za Grke recimo, sasvim sigurno Trojka ne znači nešto dobro. Niti na dobro sluti postojanje trećeg u ljubavnom krugu. U politici pak, treći put se zaziva prije svakih izbora kao spas od prvih i drugih.  Nešto što ne bi bilo ciklona, niti anticiklona, ali bi zato bilo stabilno.

Većina apatičnog biračkog puka ipak misli kako nema ni prvih, ni drugih, ni trećih jer – svi su isti. I taj stav o ‘istosti’ se na svakim izborima pribraja postotku onih koji pomalo postaju većina i ne izlaze na izbore. Izborni mehanizam se pobrinuo zato da se taj apatični glas nikad ne pojavi kao remetilački faktor – pribraja ga glasovima onih koji su na izbore izašli. Koliko god birača izašlo na izbore, 20 ili 30%, zakon to broji kao 100%. Bira se čak i neizlaskom na izbore.

Ovdje bismo mogli umetnuti priču o pomorskom trgovačkom pravu, o tomu kako su nas roditelji registrirali kao tvrtku-pravnu osobu (a mi u skladu s tradicijom isto učinili svojoj djeci) i pritom nadležnost nad nama-pravim osobama dali onom kod koga su nas registrirali, o tomu kako zakon na nas gleda kao na stvari u prometu, koje nisu sposobne same progovarati o sebi, već to za nas čini pravni zastupnik (otud odvjetnik na sudu – kao tumač, prevoditelj i zastupnik nas nijemih i gluhih, koji ne govore i ne razumiju pravni jezik), ali u tom ne bi bilo previše smisla. Vlastiti posjed ne možemo izuzeti iz nadležnosti države, a državom pa posredno i s našim posjedom upravljaju neki drugi – koji su poštovali pravila izborne igre.

Prvi su dakle za nešto, a drugi su protiv njih i za nešto suprotno od toga, dok treći nisu ni za jedne, ni za druge već zastupaju originalni put koji isključuje prva dva. Logično bi bilo, ako nismo zadovoljni dosadašnjim smjenama Prvih i Drugih da biramo Treće. Međutim, nikad se ne događa da izaberemo Treće u tolikom postotku da budu sposobni preuzeti vlast. Treći nakon izbora postaju Prvi ili Drugi, a njihovi birači izigrani. Račun za prijevare birača se nikad ne ispostavlja. Zakon takvo što ne poznaje, sankcija nema (kao što smo imali priliku vidjeti u preslagivanju hrvatske vlasti – stranka koja je bila u suprotstavljenoj koaliciji i zahvaljujući koalicijskim listama osvojila zastupnička mjesta postaje stranka vladajuće većine rugajući se tako svima koji su za njih glasali).

Razlog zbog kojega se Treći utapaju u Prvim ili Drugima nije samo u postotku osvojenih glasova za koje se unaprijed zna da neće biti većina ( i neće biti sposobni formirati vlast). Puno je prozaičniji. Treće uvijek svojim igračima popunjavaju Prvi i Drugi. Stvaraju ih kao osigurač za svoju trajnu vladavinu. Prvi hrane Druge jer su jedno i stvaraju Treće koje bi mogli imati potencijal za uništavanje vladajuće oligarhije.

Zato se uvijek događa da je ista oligarhija ostaje na vlasti? Želi li se doista promijeniti vlast, onda mora postojati Četvrti put.

Četvrti put mora biti u znaku broja četiri pa imati četiri cilja: prehrambenu, energetsku, monetarnu neovisnost i decentraliziranu državu. U kojoj će onda četiri stupa vlasti biti monetarna vlast, pravosudna vlast, zakonodavna vlast i izvršna vlast.

Pojavi li se ikad Četvrti put, prepoznat ćemo ga upravo po tomu. Izostaje li bilo koja od četiri strane, onda se ne radi o Četvrtom, već o Prvom/Drugom/Trećem putu.

Svakog mjeseca agencije za ispitivanje javnog mnijenja izbacuju rezultate o popularnosti političkih stranaka i njihovih čelnika. Tim ispitivanjima, zbog nezadovoljstva rezultatima  možemo predbacivati svašta, od premalog uzorka ispitanika do navijačkih sklonosti prema određenim opcijama, ali svi prigovori padaju u vodu na izborima. Rezultati izbora se razlikuju u minornim postotcima od onih koji su se mjesecima ponavljali u anketama. To nas prisiljava na zaključak – Isti ostaju na vlasti jer tako želi većina biračkog tijela. Sve ono što lažni Treći i istinski Četvrti vide kao društveni problem – demografiju, iseljavanje, stranačko zapošljavanje, uhljebljivanje, previsoke poreze, premale plaće, zapušteno poljoprivredno zemljište, stalni rast vanjskog duga, rast broja građana s blokiranim računima – većini biračkog tijela nije problematično, već poželjno. Ili im je sporedno, nebitno. Čini se da upadamo u logičku neodrživost, da su ukupni pokazatelji svih višedesetljetnih politika loši za većinu, a da u isto vrijeme ta ista većina podržava sve te politike!?!

Nelogičnost je samo privid koji nestaje čim u igru ubacimo koruptivnu moć sistema. Država (a misli se na oligarhiju na vlasti) planira svoj godišnji Proračun uključivanjem novca za korupciju društvenih skupina. Novac namijenjen financiranju udruga tek je onaj vidljivi, prvi ešalon u državnom korupcijskom boju za pokoravanje glasačkih skupina. Druga bitnica je usmjerena na kupovanje organiziranih religija, treća na nacionalne manjine. A sve zajedno je prožeto stranačkim kadroviranjima koji se odnose na državne službe, poduzeća u državnom vlasništvu, ali i na većinu privatnih poduzeća koja se svojim djelatnostima oslanjaju na državnu potrošnju.

Većina ipak ne podržava takvu vlast koja potkupljuje biračko tijelo, ali podržava ona (novcem) motivirana većina koja izlazi na izbore. Što nas navodi na ispravan zaključak kako imamo u stvarnosti dvije po opredjeljenjima različite većine. Onu koja izlazi na izbore i onu ukupnu većinu koja ne sudjeluje u cijelosti u izborima i tako dopušta realno manjini odlučivanje i o svojoj sudbini.

Sad bismo mogli i nacrtati legendu za bolje razumijevanje. Prvi su HDZ sa svojim satelitima, Drugi su SDP sa svojim satelitima, Treći su MOST,  ORAH, a Četvrti (u začetku) Živi Zid i Promijenimo Hrvatsku. Zašto baš oni, a ne neki drugi? Upravo jer jedini spominju monetarnu vlast koja pripada narodu, a ne stranim centrima moći.

Jedina istinska opasnost za preživljavanje koruptivne Vlasti dolazi od Živog Zida i Vlast je tog svjesna od prvog dana. Otud i oni napadi na tu stranku nakon izbora, otimanje zastupnika, prokazivanja po medijima. Premijer Plenković, od prvog dana svog mandata koristi svaku priliku kako bi prokazao Živi Zid kao po društvo i državu štetnu stranku, predstavljajući sebe kao lidera u borbi ‘odgovornih političkih snaga protiv populizma’. Plenković je ipak predstavnik Prvih, školovan i pripremljen za upravo ovo mjesto na političkoj pozornici koje zauzima i jasno je da će sustav u kojem uvijek vladaju Prvi braniti do zadnje kapi svoje anemične krvi.

Da mu u toj borbi baš i ne ide sve od ruke, pokazuju mjesečna izvješća Crobarometra o popularnosti stranaka. Potpora HDZ-u i SDP-u pada, MOST-u stagnira i Živom Zidu raste!

Za rast svoje popularnosti Živi Zid nije morao učiniti ništa, bilo je dovoljno šutjeti i pustiti vladajuće da se bakću s ratifikacijom Istanbulske konvencije, s hotmailovima grupe Borg i javnim raskrinkavanjem pozadine petljanja države u privatno vlasništvo.

U međuvremenu je Živi Zid ipak nešto učinio – organizirao je svoj prvi stranački kongres u Lisinskom, predstavio neke nove ljude i najavio novi program stranke (na službenoj stranici stranke umjesto programa stoji obavijest „Poštovani, uskoro dostupan redizajnirani program“). Od svih izlaganja na kongresu stranke, najjače je odjeknulo ono Ivana Pernara u kojem je rekao da će se Živi Zid zalagati za izlazak Hrvatske iz EU i NATO-a.

Izlazak iz EU je legitimna politička opcija, ali je vrlo diskutabilno želi li se s tako jasnom i decidiranom porukom ući u parlamentarne izbore s namjerom osvajanja vlasti. Ako i zanemarimo upitnu legitimnost referenduma o ulasku u EU (u kojoj je već spomenuta većina koja je izašla na referendum nije istovremeno i većina biračkog tijela), ako zanemarimo činjenicu da je dobar dio građana  koji je odabrao „ZA EU“ to učinio u nadi kako će se s tim izborom riješiti čeličnog stiska domaće i lokalne korupcije koja je zagospodarila svakom društvenom porom pa se nakon petogodišnjeg bivanja u EU razočarao vidjevši da se korupcija ne smanjuje, ne možemo zanemariti ljudsku pragmatičnost. Upravo je članstvo u EU omogućilo stotinama tisuća građana preživljavanje, nažalost – iseljavanjem.

Službeno iseljenici preko bankarskog sustava godišnje doznačuju u Hrvatsku preko dvije milijarde eura i tako omogućuju obiteljima koje su ostale u Hrvatskoj preživljavanje. To sa sobom donosi i nuspojave – taj novac omogućava i političkoj eliti, Prvima lagodno preživljavanje, bez nužde mijenjanja bilo čega u funkcioniranju sustava.

Dakle, gdje Živi Zid misli naći glasove podrške za izlazak iz EU?  Među građanima s blokiranim računima kojima je iseljavanje jedina slamka spasa od lihvara? Među potkupljenim društvenim skupinama kojima ovakvo stanje odgovara?

Dolazimo do pravog pitanja – želi li doista Živi Zid doći na vlast, preuzeti odgovornost za sudbinu naroda i države ili se želi pozicionirati na stabilnoj potpori 10-15% biračkog tijela koja garantira vječno oporbenjaštvo bez obaveza?

Taktika koju je javno izrekao član Živog Zida dr Dominik Vuletić, da je njihova namjera natjerati HDZ i SDP na sljedećim izborima na koaliciju, kako bi pokazali da su isti i da su jednako nesposobni rješavati probleme građana, gospodarstva i društva – pokazuje da Živi Zid nema namjeru osvojiti vlast na sljedećim izborima, nego tek možebitno na onima koji dolaze tek 2024.

Možemo li mi čekati još 6 godina kako bismo promijenili ono što smo morali mijenjati još jučer? Je li to taktika ili nedostatak taktike? Je li Živi Zid istinski Četvrti Put ili se želi zadovoljiti pozicijom ukrasa demokracije s kojom vječno upravljaju Prvi?

Možda te odgovore pronađemo u obećanom redizajnu programa stranke u kojem će se zrcaliti ideja, ona koja je dovoljno moćna da k sebi privuče stručnjake, akademike, istinsku elitu ove države kako bi od Hrvatske napravile mjesto privlačno za življenje njenim građanima. Ta ideja je nužno u konfliktu s idejama koje promoviraju zastupnici transnacionalnih korporacija pa njena provedba zahtijeva puno mudrosti, strategija, taktičkih postavki (Vladimir Putin nije mogao 2001. reagirati na američku agresiju na Irak, niti kasnije na Libiju, ali je mogao reagirati na agresiju na Siriju. Jer je u međuvremenu ojačao državu iznutra. Iz tog primjera bi štošta o taktici mogli naučiti i u Živom Zidu).

Može li Živi Zid izaći s takvom idejom?