Christine Lagarde i Ursula von der Leyen, „humana lica“ divljeg neoliberalizma na čelu EU

U vremenima kada se ideologija političke korektnosti pretvorila u svojevrsnu planetarnu diktaturu, postavljanje dviju žena na vodeće pozicije EU predstavlja upečatljiv primjer političkog marketinga. Pokušaj, što nitko i ne skriva, da se iza figura ove dvije žene sakriju još strože i luđe mjere štednje koje će europski narodi biti prisiljeni trpjeti.

Christine Lagarde i Ursula von der Leyen su zapravo poznate kao pravi čuvari tih neoliberalnih politika štednje koje su, gdje god se primjenjivale, proizvele samo velike štete. Za obične ljude, naravno, dok su bogati nastavili debljati svoje ionako prepune bankovne račune i skrivene trezore.

Francuskinja Christine Lagarde Marine stiže na čelo Europske središnje banke, nakon što je vodila Međunarodni monetarni fond, pravo utočište neoliberalne ideologije. Takozvana „spašavanja“ koja provodi ova institucija su dobro poznata i u stvarnosti su samo proizvela prave humanitarne katastrofe. S tim u vezi, dovoljno se sjetiti Latinske Amerike u vrijeme kada je MMF vodio još jedan Francuz, Michel Camdessus.

Christine Lagarde je Mauriciju Macriju u Argentini u njegovom tekućem mandatu ponudila paket pomoći od 57 milijardi dolara. Rezultata jeda se latinoamerička zemlja vratila u ponor iz kojeg je uspjela izaći zahvaljujući radu peronističkih vlada Nestora i Cristine Kirchner. Inflacija galopira, nezaposlenost naglo raste, a siromaštvo neumitno raste čak i među onima koji još uvijek imaju posao. To su štetni učinci neoliberalizma na svim zemljopisnim širinama.

Ursula von der Leyen je njemačka političarka rođena u Belgiji koju je Europsko vijeće označilo kao sljedeću predsjednicu Europske komisije. U usporedbi s njenom nekritičkom i ideološkom podrškom neoliberalizmu čak i jastreb poput Wolfganga Schäublea, sada predsjednika Bundestaga, ali u prošlosti moćnog ministra gospodarstva i čuvar europskih strogoća, izgleda umjeren.

Buduća predsjednica Europske komisije je tijekom grčke krize, koja je tada “spašena”, predložila Grčkoj da hipotekama na svoje nacionalne zlatne rezerve jamči zajam odobren od strane međunarodnih vjerovnika.

Ti međunarodni vjerovnici su bili njemačke banke, koje su se pokazale najizloženijima riziku od najavljenih političkih odluka Atene. No, taj je stav bio toliko ekstreman da se čak i njemačka vlada od njega morala ograditi.

Nadalje, među njemačkim „geekovima“  poznata je kao “Zensursula”, kombinacija riječi “Zensur”, cenzura na njemačkom, i “Ursula”.

Ukratko, operacija njihova imenovanja na nove funkcije odgovara upravo želji za nastavkom provedbe tupih neoliberalnih politika, ali ovaj put koristeći se ljudskim licima, fokusirajući se na rašireni osjećaj u vrijeme političke korektnosti, kao što je jednakost spolova.

Osim toga, dokaz tome daje upravo Christine Lagarde, koja je, odgovarajući na pitanje o oporezivanju bogatih u ime jednakosti, rekla: „Ne slažem se da bi oporezivanje bogatih bio način da se učinkovito smanji nejednakosti. Mislim da bi najučinkovitiji način bio eliminirati rodni jaz između muškaraca i žena.“

NATO i MMF na čelu EU

Osim ove dvije karakteristike koje povezuju Christine Lagarde i Ursulu von der Leyen, dvije žene koje će voditi ključne institucije EU, podsjetimo da je njemačka ministrica obrane s isporukom oružja za vojnike u Kijevu bila jedan od arhitekata rata u Ukrajini. Ona podupire i živi za NATO i europsko naoružavanje, sa Sjedinjenim Državama ili bez.

Za predsjednicu Međunarodnog monetarnog fonda je njena uloga dovoljna, obzirom na to da je MMF agencija financijske dominacije koja svoju surovost ostvaruje u zemljama dužnicima, a nešto o tome znaju u Latinskoj Americi i Grčkoj.

Te dvije predstavnice konzervativne i ratnohuškačke zapadne elite, jednoglasno su prihvaćene da predvode Europsku komisiju i ESB.

To znači da su takozvani suverenisti, uključujući Talijane, teške budale koje političke bodove kupe na migrantima, a sluge su tamo gdje je njihov navodni suverenizam izuzetno važan.

Da, čak su i vlade lijevog centra, od španjolske do grčke, također unutar igre, što znači da je EU sve više država-stranka, gdje atlantistička desnica donosi pravila, a svi ostali je podržavaju.

Ne možemo biti protiv oštrih mjera štednje, za društvenu jednakost i mir, a onda ne želimo da se EU uruši i na kraju istu tu EU predamo u ruke NATO pakta i MMF-a.

Ni u jednoj pisanoj kritici o imperijalizmu ne nalazimo opis sile koja je tako očigledno vođena financijama i vojno-industrijskim kompleksom kao nova Europska unija. Biti protiv toga je najpoštenija stvar koju danas možemo učiniti.