Covid-19 je LGBT pokretu očitao lekciju da ipak postoje samo muškarci i žene

Da budem cinično iskren, ova epidemija, osim razotkrivanja svih laži neoliberalne globalizacije, jedinstven je događaj u povijesti čovječanstva, ako ne po svojoj objektivnoj opasnosti, jer je bilo i gorih katastrofa u našoj povijesti, onda po razini svijesti i svjesnosti s kojom se ljudi susreću. Analitičari kažu da se sada naš svijet nepovratno mijenja i da najveće promjene tek dolaze, a ovdje bih se dotaknuo za sada privremene promjene u narativu koji je sve do jučer bio politički nekorektan, pravo svetogrđe, negdje i kazneno djelo.

Obrisi novog svijeta su još uvijek magloviti, iako većina prosudbi gravitira oko ideje buduće zajednice naroda koja će se vratiti prirodnom stanju stvari za ovo povijesno razdoblje ljudske civilizacije i okrenuti se kolektivitetu i suradnji između nacionalnih država, koje još uvijek nisu „arhaičan model“, kako tvrde zapadni globalisti. No te smo se teme dotakli sinoć, a ovdje ćemo se posvetiti nešto lakšim manifestacijama propasti liberalizma.

Na primjer, teško je vjerovati da će se čovječanstvo, jednom kada sve ovo prođe, plašiti do kraja života i potpuno zaustaviti sve društvene kontakte, te da će se cijeli naš život svesti na internet.

Isto tako neće biti nikakvog zaokreta ka totalitarizmu, kao što nas plaše „progresivni aktivisti“ i čuvari političke lešine liberalne demokracije. Ljudi se neće naviknuti sjediti kod kuće i postupati po naređenju niti će početi žrtvovati slobodu radi sigurnosti. Istina, sada mnogu postupaju tako, ali je to prirodna reakcija uplašenih pojedinaca koji su iznova otkrili da je čovjek ipak društveno biće i da se bez kolektiviteta ili društvenosti ne može prevladati bilo koja veća kriza.

Što se tiče tvrdnji da će ljudi ostati takvi kakvi su sada, to je vrlo upitna hipoteza. Iskustvo svjetskih ratova i katastrofa jasno pokazuje da čovječanstvo može razlikovati izvanredne situacije, uz hitne mjere koje ih prate, od „normalnog“, svakodnevnog života.

Dobro je što je ova situacija pokazala da se neke karakteristike prosperitetnog modernog svijeta, na primjer, stav prema opasnosti, smrti ili vlastitom tijelu, ipak mogu promijeniti.

„Gdje ste sada vegani, LGBT aktivisti i brojači molekula CO2?“

Danas, između ostalog, često možete čuti: “A gdje su naši vegani, LGBT osobe, #MeToo i borci protiv Harveya Weinsteina i predstavnici sto četrdeset i osam rodova? Nešto su svi vrlo tihi i ne možete ih vidjeti i čuti.” Nekidan se oglasila sad već djevojka Greta Thunberg, kako bi svijetu poručila „kako je i ona vjerojatno imala koronavirus“, ali nitko nije bio zainteresiran za njenim vapajem za malo pozornosti, pa joj je autor ovih redaka posvetio jednu malu analizu. Osobno ne mogu imati ništa protiv nje i bilo mi je žao što su je svi zanemarili.

Ali na prvi pogled, ovo je glupo. Gdje su svi ti samozvani „progresivci“? Pa na istom mjestu s desničarima, centristima i svima ostalima. I oni su u karanteni, samoizolaciji i društveno se distanciraju i čekaju da se sve ovo završi. Naravno, trenutno nemaju dovoljno vremena da se bore za prava filmskih zvijezda i „rodova“ i baš kao i svi drugi, koji ne vode svoje uobičajene aktivnosti, zahtijevaju da ih nitko ne uznemirava i čuvaju svoj duševni mir.

Konjanik Apokalipse se propao pred nama u punoj snazi, a cijela društveno-politička agenda je nestala iza njegove ogromnu sjenu. Ispada da su kuga, rat, glad i bolest djelotvoran lijek protiv Parada ponosa i drugih manifestacija „pozitivne diskriminacije“.

Izgleda kao šala, ali ako razmislite o tome, odjednom shvatite da to nije potpuna glupost. Stvarno postoji veza i možda će „rodna ideologija“ u svom sadašnjem obliku biti prva koja će se urušiti nakon epidemije, ili je već propala.

Zaraženi i umrli su isključivo „muškarci“ i „žene“, a gdje je 40 rodova?

Napokon, čemu sve te teorije o poligenderizmu i rodnoj fluidnosti? Jedina je činjenica da nam je važno naše tijelo.

Razlike između muškarca i žene prvenstveno su fizičke. Psihološke ili socijalne razlike nikako ne mogu biti tako krute i temeljne kao razlika između naših tijela. A nejednakost među spolovima i specifični ženski problemi o kojima govore feministkinje su u 80% slučajeva posljedica upravo činjenice da su naša tijela drugačije uređena i funkcioniraju drugačije.

Ne, nije točno da „žene imaju manje mozga“ i druga pseudoznanstvena trabunjanja. Uzmite drugi primjer i da su samo žene sposobne roditi i dojiti djecu, što znači da najvažniji, ujedno i najteži, najbolniji i najopasniji dio „reproduktivnog rada“ pada na pleća žena.

Možete naučiti muža da pere pod ili mijenja pelene, ali mu nikako ne možete prenijeti prirodnu zadaću rođenja djeteta.

Uzmite i činjenicu da samo žene nekoliko dana u mjesecu imaju mjesečnicu i da se tada mnoge žene ne osjećaju dobro, neke čak i jako loše, a dužne su živjeti normalan život, kombinirajući ovu mjesečnu „bolest“ s poslom ili školom i drugim obvezama. To ozbiljno pogoršava kvalitetu života žena i možda je izravno povezano s činjenicom da se mnoge žene ne “zapošljavaju” ili ih se smatra manje vrijednima i često su zbog te predrasude manje plaćene.

Mi muškarci nemamo ništa slično, a ovaj problem nam je poznat na razini šala, često neumjesnih.

Čak je i naoko čista društvena nesreća, u kojoj žene češće trpe nasilne zločine, izravno povezana s fiziologijom. Prekršitelj najčešće odabire žrtvu ne iz ideološke mržnje. On jednostavno traži tjelesno slabije, nesposobne da daju ozbiljan otpor i onda se njegov pogled neizbježno okreće ka ženama, koje su u prosjeku i primjetno manje i fizički slabije od muškaraca.

„Tijelo je predrasuda“

Stoljećima i tisućljećima su u ovom kontekstu vrijedile biološke razlike. Onda su proteklih desetljeća renegati iz redova zapadne ljevice, koji su odbacili sva temeljna načela znanstvenog socijalizma, došli na ideju da zapravo nema razlike. Nije važno kako vaše tijelo funkcionira i što se s njim događa. Sve su to gnjavaže, obmane i predrasude i „istina“ je samo ono što ti misliš o sebi. Tijelo je postalo nešto poput meke gline ili plastelina i može se beskonačno drobiti i modificirati po vašoj želji, nahraniti ga tabletama, odrezati i dodati dijelove na njega i dječak se pretvorio u djevojčicu ili obrnuto. Spol je nešto slučajno, beznačajno, gotovo nepostojeće, na što jednostavno ne bi trebalo obraćati pažnju. John sebe smatra ženom i to je stvarnost. I samo će se mračnjaci i „krezubi ognjištari“ sramiti zbog takvih sitnica kao što su njegov penis, duboki bas i brada.

Idealna osoba zapadnog liberalnog svijeta s više rodova gotovo je eterično biće, nebeski duh. A anđeli, kao što znate, nemaju spol i nekim čudnim slučajem su vezani za smiješno, nepotrebno i besmisleno tijelo. I što manje uzmete u obzir to „ružno meso“ i manje ovisite o njemu i računate na njega, to bolje.

Ova temeljna promjena stavova nije zadirala samo u brak ili neku drugu društvenu instituciju, već u samu prirodu čovjeka, a nama je ponuđena, kao i sve prethodne iz iste kuhinje, da je progutamo bez žvakanja. I sada zbog ljubaznosti vaše duše, iz samilosti prema transrodnim ljudima koji teško žive, priznajte da možete biti žena i bez ženskog tijela. Iako su sve seksualne karakteristike neke osobe očite, nismo „fašisti“ da negiramo uvjerenje našeg susjeda. Zašto bi nam to bilo teško i što ćemo time izgubiti? Osim toga, spolna i seksualna strana našeg tjelesnog postojanja daleko je jedine. Čak nije ni najvažnija.

Pravo na „samoodređenje roda“

Pristup s „rodova“ prije epidemije stvorio je dojam da zmija sebi grize rep, kao da se nova ideologija vrti u krug i počinje samu sebe uništavati.

Tko proturječi tome prijeti su mu se groznim kaznama za „pogrešno razmišljanje“ i istovremeno se tvrdi da je, gledajući osobu izvana, nemoguće utvrditi njezin „točan rod“, jer nikakve spolne karakteristike ovdje ništa ne znače.

Klasičnu LGBT ideologija se temelji na konceptu “orijentacije”. Ako vam je teško biti žena, rješenje je tu, postanite muškarac. Zajednice žena i muškaraca pretvaraju se u nekakve “interesne klubove” u koje se lako upisati, ali bilo kakav razgovor o njihovom međusobnom položaju, problemima, pravima i interesima je besmislen.

Ovo načelo dovodi do fantastičnih posljedica. Ako muškarac ima pravo da se identificira sa ženom, bez obzira na penis i bradu, što će ga spriječiti, unatoč borama, artritisu i sklerozi da sebe smatra mladićem u punoj snazi? Može li se dijete samoidentificirati kao odrasla osoba i pristati na seks s odraslima? Pacijent može reći da je zdrav, što bi bila prilika za uštedu na zdravstvenom sustavu. Među nama ima i ljudi koji sebe smatraju vilenjacima ili drugim stvorenjima iz bajki, a ako poštujete njihovo pravo na samoodređenje, onda oni ne bi trebali biti podvrgnuti ljudskim pravima ili ljudskim zakonima?

Ali glavna stvar je da je taj princip laž. Ne možemo pobjeći od svog tijela, ne možemo živjeti kao da ono ništa ne znači.

Preciznije, možemo, ali ne dugo. Naše tijelo nas definira i ograničava na mnogo načina, a neizbježne spolne razlike daleko su od puno ozbiljnijih i strašnijih ograničenja.

Sve ove igre u “potpunoj kontroli” i “najvažnije je samoodređenje” dobre su do prvog ozbiljnog neslaganja s vašim tijelom. Uzmimo samo „trivijalnu“ probavu. Objasnite vašim crijevima da su vam grčevi nevažni. Samo se identificirajte kao netko tko ne može imati tih problema. Ali onda shvatite da grčevi ne popuštaju, što znači da je nešto pošlo po zlu.

Starimo, obolijevamo i umiremo. Tijelo nam donosi radost i mogućnost uživanja u životu, ali nam može i oduzeti sve radosti. Ponekad nas neizmjerno obeshrabri. Ponekad, bijesno, polako nas ubija i s njim vodimo dug i iscrpljujući rat, a ne pobjeđujemo uvijek. Ali kraj je uvijek isti i tijelo postaje leš, kojega se čak i oni koji su nas voljeli pokušavaju što prije riješiti, zakopati u zemlju ili spaliti.

To je stvarnost koju niti jedan trend ne može promijeniti. I sve ove igre oko “neovisnosti” nečijeg tijela, “redefiniranja” pojmova ljepote, zdravlja, seksualnosti, spola, itd., samo su zabave u prekrasnom vrtu, iza visoke ograde koja ga razdvaja od stvarnosti.

Ponosne fantazije više ne djeluju

Ali ograda se srušila. Pred sadašnjim „civiliziranim svijetom“, staklenikom za nježne biljke, kojima je dosadno u njihovom sterilnom blagostanju i uvjerenju da će sljedeći biti samo sigurniji, uzdigao se drevni duh Kuge, a prate ga druga dva jahača Apokalipse – Rat i Glad.

Epidemija nas s našom prirodom suočava licem u lice. Ponosne fantazije više ne funkcioniraju. Imamo vrlo malo ograničene kontrole nad svojim tijelom. Zapravo ga uopće ne kontroliramo. Ne možemo odabrati hoćemo li se razboljeti ili ne, ili kako će bolest proći. Koronavirus ne mari za naše bogatstvo, slavu, moralni karakter ili političku ovisnost, a posebno ne za naša uvjerenja kojem „rodu“ pripadamo. Pred njim smo jednaki i svi se inficirajući, bez vlastite volje i znanja, pretvaramo u izvor širenja zaraze.

Pišu kako u starosnoj skupini do 50 godina muškarci češće umiru od koronavirusa. Nije poznato što vodi virus, ali sigurno ne njihovo samoodređenje. A ako se sutra svi bolesni muškarci izjasne kao žene, to neće ništa promijeniti.

I na kraju dana, kada se saberu rezultati, statistike su odjednom postale „politički nekorektne“, a da se nitko budni. Asimptomatski zaraženi, oni s blagim ili težim simptomima i na kraju mrtvi su muškarci ili žene, na temelju njihovih bioloških karakteristika. Nema klasifikacija po rodovima: fetish, lesbian, gay, bisexual, transgender, transsexual, two-spirited, unsure, asexual… Kako je to moguće, a da nitko nije otvorio ovo pitanje? U tom smislu je Covid-19 sa sobom donio nešto pozitivno.

Ako smo nekako uspjeli ukloniti pretilost redefiniranjem pojma ljepote i pokušali ukinuti spolni dimorfizam redefiniranjem pojma roda, nismo u stanju ukinuti epidemiju redefinirati pojmove života i smrti, a pandemija je opet u upotrebu vratila samo dvije riječi – muškarci i žene.

Zid se srušio i ledeni vjetar je provalio u aseksualni Eden. Igre neranjivosti i besmrtnosti su samo igre i mi smo još uvijek samo ljudi.