Covid potvrda je politički, a ne medicinski dokument – Što pitati svog liječnika?

Doktori istupite, obranite svoje zanimanje od profesionalnih trgovaca ljudskim životima. Pokažite da niste korumpirani i sačuvajte integritet svoje struke.

Što pitati svog liječnika?

Ukoliko liječnik roditeljima preporuči „cijepljenje“ maloljetnika, a ovaj potom premine ili mu bude trajno narušeno zdravlje, snosi li liječnik za svoju preporuku odgovornost? Što bi o ovoj temi mogli reći izmanipulirani roditelji?

Liiječnik se nalazi na prvoj crti direktnog marketinga. On preporučuje „cijepljenje“ svojim pacijentima, najčešće se koristeći autoritetom stručnjaka. Kao i za sve druge terapije koje savjetuje ili ih propisuje, i za ovo eksperimentalno „cjepivo“ liječnik je dužan svoje pacijente vjerodostojno i kvalitetno informirati. To će postići tako da se kontinuirano informira i prati sve dostupne, ažurirane informacije, također i o rizicima terapije, a ne samo informacije iz letaka proizvođača. Svaki drugačiji pristup bio bi neprofesionalan i nemoralan.

Liječnik za proizvod koji osobno „propagira“ snosi i osobnu odgovornost. Stoga onima koji preporučuju klinički neispitano „cjepivo“, ne treba dozvoliti neinformiranost. Od svog liječnika imate pravo zahtijevati cjelovitu informaciju o „cjepivu“, dakle i o rizicima „cijepljenja“. Ukoliko liječnik „nije čuo ili ne zna“ za prijavljene slučajeve smrti ili povređivanja (deseci tisuća smrti i milijuni povređenih samo u Europi) kao posljedice „cijepljenja“, ili ne zna za štetne nuspojave, što je nažalost isto moguće, treba ga obavezno uputiti na službeni sustav pri Europskoj agenciji za lijekove – EudraVigilance.

Covid potvrda nije medicinski dokument

Covid potvrda, koja se osobi može izdati i nakon primljene dvije doze „cjepiva“, omogućuje „cijepljenjima“ odlazak na velike skupove i manifestacije te im bezuvjetno dozvoljava društvene, socijalne i radne aktivnosti koje „necijepljenima“ uglavnom nisu dostupne. „Cijepljeni“ nastavnik može predavati bez maske, „cijepljeni“ navijač može također bez maske navijati, a „cijepljeni“ kum može plesati do zore. Ukoliko se „cijepljeni“ u međuvremenu zarazio, slobodan je neometano posvuda širiti virus, bez osjećaja odgovornosti. Gdje je u tom slučaju: „Misli na druge“? Radi  li se u opisanim slučajevima o medicinskoj mjeri?

Zašto je kriterij za dobivanje Covid potvrde propisani broj „cijepljenja“, a ne medicinski nalaz? Ovo sigurno nema veze s medicinom. Primjerice, pojedinac koji je „prebolio“ Covid i nakon više od 6 mjeseci u sebi ima antitijela u vrijednosti od cca 1.000 U/mL Anti-Sars-Cov-2-S, što predstavlja značajnu količinu, ne može dobiti Covid potvrdu (pozitivan nalaz predstavlja >= 0,8 U/mL). „Cijepljeni“ bez ikakve provjere broja antitijela, istu potvrdu će dobiti.

Od kada je medicina odustala od medicinskih postupaka? Dijagnoze za druge bolesti utvrđuju se nakon obavljenih medicinskih pretraga. Bolest ili potreba za liječenjem može se utvrditi jedino dijagnozom postavljenom na temelju anamneze, simptoma i rezultata različitih pretraga.

Kada bi Covid potvrda bio medicinski a ne o politički dokument, kriterij za njeno dobivanje bio bi medicinski nalaz s definiranim rasponom broja aktivnih antitijela,  takozvano serološko testiranje, iz kojeg bi se izvlačili zaključci o stečenom imunitetu i eventualnoj daljnjoj potrebi za „cijepljenjem“. Ali podsjetimo se, „cijepljenje“ se preporučuje i onima koji su Covid 19 preboljeli, i to bez prethodnog testiranja o broju prirodno stečenih antitijela.

Ima li prevelik broj antitijela nakon „cijepljenja“ štetnih posljedica po zdravlje pojedinca? Zašto se „struka“ ne izjašnjava o dovoljnom broju antitijela? Jer bi u tom slučaju svim preboljelima, koji imaju dovoljan broj antitijela morali priznati da im „cijepljenje“ nije potrebno.  Zašto Covid potvrdu ne može dobiti osoba koja se nije „cijepila“ a ima značajan broj antitijela? Na ovoj točki „cijepljenje“ se od medicinske pretvara u nasilnu praksu.

Ista situacija je i kod dva puta „cijepljenih“. „Stručnjaci“ kažu kako im je pao broj antitijela te je potrebno ubrizgati „booster“. Ali to se ne radi na način da ih se prvo pošalje na medicinsku pretragu, kojom bi se provjerio realan broj antitijela. Kako se onda može znati da je „cijepljenjem“ potrebno ubrizgati još? Zašto ih se prije trećeg „šuta“ ne testira? Prijedlog za sve „cijepljene“: Prije nego što pristanete na treću dozu zatražite serološko testiranje. Ukoliko ono pokaže da imate dovoljan broj antitijela, nemojte se ići „docjepljivati“.

Moralna odgovornost liječnika

„Cijepljenje“ se preporučuje i trudnicama i djeci. Da je neko cjepivo sigurno za trudnice dosad se provjeravalo dugogodišnjim neizostavnim protokolima, bez šanse da terapija uđe u primjenu bez dokaza o sigurnosti i efikasnosti. Koje je medicinsko opravdanje za forsiranje „cijepljenja“ trudnica bez komorbiditeta i djece koja nisu rizična skupina klinički neispitanim pripravkom?

Je li vaš liječnik svjestan da se „cijepljenje“, zahvaljujući uvjetovanju Covid putovnice, odvija prisilno? Pristaje li on osobno na ovakvu praksu? Smatra li da se „cjepivo“ pokazalo lošim ukoliko su potrebna „docjepljivanja“? Zna li vaš liječnik i za druge medicinske proizvode gdje su proizvođači izuzeti od bilo kakve odgovornosti te da proizvodi ne podliježu naknadi štete, ili je i njemu takvo što do sada bilo nezamislivo?

Slaže li se vaš liječnik i s ukidanjem dosadašnje prakse dugogodišnjeg testiranja novih cjepiva? Smjernice FDA ne samo za stara nego i za moderna cjepiva zahtijevaju najmanje dvije godine (uobičajeno 5 do 30 godina) prikupljanja i analize podataka.  „Cjepiva“ za Covid 19 testirana su i uvjetno odobrena nakon samo dva mjeseca. Zamolite liječnika da vam objasni zašto se diskriminira prirodni imunitet. Stvaranje manjkavog „ucijepljenog“ imuniteta postalo je bolje od onog koji se može steći prirodno. Zna li vaš liječnik za porast mnogih drugih bolesti zbog uvođenja „medicinskog lockdowna“?

Ima li vaš liječnik informaciju kako mRNA i spike protein mogu prouzročiti mirkovaskularne ozljede mozga, srca, jetra i bubrega te miokarditis i razna druga oboljenja? Ništa od toga nije spomenuto u tzv. prvotnim sigurnosnim ispitivanjima proizvođača. I sukladno tome, ne boji li se, kad već zdušno propagira klinički neispitanu terapiju, dugoročnih posljedica „cijepljenja“? Hoće li za njih, ukoliko se pokažu fatalne, preuzeti osobnu odgovornost kod onih pojedinaca kojima je ovo „cjepivo“ preporučio? Što će učiniti kada mu oni počnu lupati na vrata?

Možda se svoga liječnika ne usudite pitati ova  „interesantna“ pitanja jer se bojite da će u budućnosti odbiti voditi brigu o vašem zdravlju? Ali što ćete učiniti kada vas ne puste u bolnicu ukoliko niste „cijepljeni“ ili  kada vam zbog istog razloga odbiju prepisati lijekove vitalne za vaše ili zdravlje vaših bližnjih?

Liječnici u službi ljudi

Na osnovu lažnog pozivanja na dosadašnja medicinska dostignuća s cjepivima, prešućujući da je tehnologija ovog „cjepiva“ posve nova i da nema nikakvu poveznicu s prijašnjima, ljudima se obećava zaštita zdravlja i života. Praksa, a sve glasnije i struka neovisna o farmaceutskim korporacijama, ovo u velikoj mjeri demantira, što se također (što je više moguće) nastoji cenzurirati.

Liječnici nisu prodajni agenti farmaceutskih industrija, već stručnjaci u službi zdravlja građana, prema kojima imaju obavezu. Sve drugo spada u nečasno ponašanje, uz posljedice s kojima će se pojedini liječnici jednog dana morati suočiti, svjesni da su, osobno preporučujući eksperimentalno „cjepivo“ pod svaku cijenu, a da se o istome nisu osobno kvalitetno informirali, zakazali kao stručnjaci, ali također i kao ljudi.

Onaj korak koji će prekinuti ovaj lažni narativ spirale prisilnog „cijepljenja“, a sukladno tome tiranije i ugnjetavanja, bit će upravo organizirani istupi istinoljubivih liječnika, specijalista medicinske struke, koji će prvo sebi, a onda i svima drugima početi postavljati prava pitanja te tražiti odgovore koji ne ostavljaju mjesta sumnji. Što se broj liječnika koji organizirano istupe iz „propagandne industrije“ bude povećavao, tim brže će pasti jednoumlje i započet će razgovori svih relevantnih stručnih sudionika, uz poštivanje medicinskih mišljenja i istraživanja te uz uvažavanje dosadašnje medicinske teorije i prakse. Stoga, probuditi barem dio savjesti upravo onih liječnika koji nas liječe, predstavlja put i korak iz terora u „staro“ normalno.