Crna Gora je u bahatosti uspjela nadmašiti Ukrajinu

Situaciju u Crnoj Gori je komentirao ruski novinar i stručnjak za geopolitiku Dmitrij Bavjirin, autor brojnih članaka i radova o situaciji u ruskom susjedstvu i šire. Članak, izvorno objavljen u ruskom listu pogled, prenosimo u cijelosti i bez komentara.

Crna Gora je u bahatosti uspjela nadmašiti Ukrajinu

Crnogorska policija je tukla svećenike, a svi oporbeni zastupnici izbačeni su iz parlamenta. Tamošnji vladajući režim Mila Đukanovića je odlučio slijediti put Ukrajine, ali je, neočekivano za mnoge, po zlu nadmašio Kijev.Ono što se sada događa u Crnoj Gori podsjeća na priču iz udžbenika s „Tomosom“ za pravoslavnu crkvu Ukrajine, ali samo izvana. Općenito, situacija je puno gora.

Crnogorski diktator Milo Đukanović, nazvat ćemo ga tako jer je na vlasti dulje od bilo kojeg drugog političara u Europi, osim engleske kraljice. Još 1989. godine, kao aktivni saveznik Miloševića, izabran je u Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije, nakon čega je uvije bio na čelu Republike Crne Gore, a 1991. je i službeno postao njezin premijer. Tada Đukanoviću nije bilo ni 30 godina.

Od tada je više puta mijenjao položaje. Ponekad je bio premijer, ponekad predsjednik, ali nikada nije ispuštao kontrolu države. Tijekom cijele karijere optuživan je da je imao veze s mafijom i sudjelovao u krijumčarenju, ali sada je političar potpuno drugačijeg stila nego što je to bio nekada.

Od „uvjerenog komunista“ i zagovaratelja državnog jedinstva sa Srbima, pretvorio se u zagovornika agende američkih, NATO i kosovskih separatista. On je američki „kurvin sin“ na Balkanu kome je sve oprošteno.

Crnogorski narod se u više navrata pobunio  protiv svog “dobročinitelja”, a najviše tijekom protesta u vezi s ubrzanim ulaskom republike u Sjevernoatlantski savez. Srpska pravoslavna crkva i sam mitropolit Amfilohije, cijenjen strane mnogih ljudi u Crnoj Gori, postao je ključni sudionik tim prosvjedima.

S političkog stajališta, Đukanović je tada opet pobijedio. Podgorica se pridružila NATO paktu i pokrenula lažni slučaj “pokušaja državnog udara” kako bi se potisnula oporba i Rusija proglasila „ekstremnom“. U to su vrijeme u modi osobito bili oni ohrabreni od zapadnih kustosa. Ovom prevarom su se konačno okončali nekada prijateljski odnosi između Crne Gore i Ruske Federacije.

Vjerojatno na Balkanu nije moguće pronaći vladu koja više mrzi Rusiju od crnogorske, osim u kosovskoj Prištini, ali u Crnoj Gori je “posebna atmosfera”.

Istodobno, nezadovoljstvo Đukanovićem u republici i dalje raste, dok je Amfilohije i dalje najutjecajniji protivnik predsjednika. Ali Đukanović se odlučio osvetiti, iz straha ili zbog činjenice da se već navikao ponašati se kao mafijaški bos, oštro je reagirao na “manjak poštovanja”.

Prije otprilike godinu dana stranka Đukanovića je pokrenula kazneni progon protiv Amfilohija prema lokalnim zakonima „protiv poticanja na mržnju“ i „vrijeđanja osjećaja vjernika“. Ubrzo nakon toga, predsjednik je obećao da će tražiti autonomiju crnogorske od Srpske pravoslavne crkve, a zakon koji je izazvao trenutne sukobe usmjeren je na to da se taj proces podrži.

Ovaj se zakon naziva neutralan i ime mu je “O slobodi religije i vjeroispovijesti, ali se vrag krije u detaljima. Zemlje na kojima su sagrađene vjerski objekti prije 1. prosinca 1918. moraju se prenijeti u vlasništvo države, koja može njima slobodno raspolagati po vlastitom nahođenju. Najvjerojatnije će ih Đukanović predati raskolnicima, nepriznatoj crnogorskoj crkvi, iako se zapravo radi o drevnim srpskim crkvama i manastirima.

Datum 1. prosinca 1918. nije slučajan i sada službena Podgorica slijedi političku i povijesnu liniju da je Crna Gora izgubila neovisnost ne ponovnim ujedinjenjem s bratskim Srbima, već „okupacijom“.

Sve je to vrlo slično onome što se događalo u Ukrajini. Ali vrijedi priznati da je Đukanović otišao mnogo dalje od Porošenka.

Rasprava o prijedlogu zakona u crnogorskom parlamentu izazvala je tuču, što je uobičajeno i za Ukrajinu. Neko je raspršio plin pripravljen od ljute paprike, nakon čega su svi oporbeni zastupnici iz stranke Demokratskog fronta uklonjeni iz dvorane, uhapšeni i ekskomunicirani da 15 dana iz Narodne skupštine.

I tako je skandalozni prijedlog zakona izglasano jednoglasno.

Tada su ljudi izašli na ulice. Osim glavnog grada, protesti su potresli gradove Bar, Berane, Bijelo Polje, Kotor i  Pljevlju. U Nikšiću i Budvi oporba je čak blokirala ceste i počeli su pritvori. Episkopa Srpske pravoslavne crkve Metodija Ostojića policija je brutalno pretukla palicama i nogama.

Rijetko se koja zemlja može usporediti s Ukrajinom, osim same Ukrajine, osim ako ta zemlja, naravno, nije u Africi. Ali Kijev još uvijek nije razmišljao o uhićenju svih oporbenih zastupnika, premlaćivanju svećenika i otimanju crkvenih zemalja. Možda jednostavno nisu imali vremena, a predsjednik Zelenski crkvene stvari tretira s izrazitom ravnodušnošću.

Ali činjenica je da u Ukrajini jednostavno ne postoji takav centar isključivog autoriteta kao što je Đukanović. Čak ni američko veleposlanstvo u Kijevu ne može naći takvu osobu, iako se trudi.

U stvari, Đukanović djeluje boljševičkim metodama, planirajući oduzeti srpskoj crkvi zemlje koje su joj stoljećima bile na raspolaganju i raspodijeliti je svojim apsolutno odanim hijerarhijama.

Bojeći se razornih posljedica, čak ni Josip Broz Tito nije ni poduzeo takve akcije, ali Đukanović se već dugo vodi u svojem ponašanju ne racionalnim idejama i ne idejama društvenog napretka, već osobnim uvredama, kompleksima i strahovima.

Ruska pravoslavna crkva već je osudila ono što se događa u Crnoj Gori, a sada riječ imaju političari. Sve je u ovoj situaciji zadivljujuće jednostavno.

Postoji srpska crkva, saveznica Ruske pravoslavne crkve, protivnik NATO pakta, pristalica prijateljstva s Rusijom. Tu je Milo Đukanović, stvarni diktator, mafijaš, marioneta “jastrebova Pentagona” i jedan od najrusofobnijih političara na Balkanu, koji, suprotno zdravom razumu, promiče crkveni raskol još arogantnije i oštrije od ukrajinskih nacionalista. Kako se kaže: “Jednostavno odaberite stranu.” Ali tamo izbora ne može biti.

Pogled