D. Gajtandžijeva DORH-u predala dokaze o transferu oružja iz Hrvatske teroristima u Siriji

Nakon što je podnijela Uredu tužitelja za organizirani kriminal Srbije predala dokaze o ulozi Branka Stefanovića, oca potpredsjednika vlade Srbije, za prodaju oružja za koje se znalo da će završiti u rukama islamističkih skupina na Bliskom istoku, konkretno u rukama jemenskog ogranka takozvane Islamske države, bugarska novinarka Dilijana Gajtandžijeva je isti dopis poslala Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Bugarska novinarka se u ovom slučaju nije bavila poznatim transferima više od 3000 tona hrvatskog oružja koje je iz zemlje poslano sirijskim islamističkim militantima krajem 2012. i početkom 2013. godine, već isporukama koje je od 2017. organizirala hrvatska tvrtka „Alan“.

Prema procurjelim e-mailovima, oružje je kamionima otpremljeno iz Srbije do američkog skladišta oružja u Podhumu, Hrvatskoj, a ne u Rumunjsku ili Kuvajt, kako prvotno navodi britanski posrednik. Adresa navedena na etiketama kutija je adresa skladišta hrvatske državne tvrtke Agencije Alan, a mjesto prerade je Grobnik u Podhumu, oko 30 km od zračne luke Rijeka. Sama agencija Alan za razdoblje 2017.-2018 ima ugovor s Pentagonom vrijedan 17,6 milijuna dolara za isporuku oružja izvan SAD-a.

Dvije američke zračne kompanije, Atlas Air i Kalitta Air, Pentagon je unajmio za prijevoz oružja iz zračne luke Rijeka do zračne baze Al-Udeid u Kataru. Zapisnici o sedam letova u 2018. godini koji su obavljali Atlas Air i Kalitta Air iz zračne luke Rijeka do zračne baze Al-Udeid pokazuju da je svim tim letovima dodijeljena oznaka Camber, vojna oznaka koja se koristi za letove američkog zapovjedništva za prijevoz. Na prethodnim letovima za Rijeku dodijeljena je civilna oznaka, što znači da su zrakoplovi bili natovareni vojnim teretom u Rijeci, jer je sljedeći let iz Rijeke u vojnu zračnu bazu Al-Udeid bio s vojnom znakom Camber.

Neki letovi imaju isti broj leta, CMB514 ili CMB515, iako su ih obavljali različiti zrakoplovi i u različitim mjesecima. Praćenje ovih letova pomoću internetskih stranica za praćenje zrakoplova praktično je nemoguće, jer rezultati pretraživanja prikazuju samo posljednji let s brojem CMB514 ili CMB515, a nema povijesti ostalih letova kojima je dodijeljen isti broj leta.

Atlas Air i Kalitta Air su glavni izvođači Pentagona. Prema informacijama dobivenim s internetske stranice američke vlade za ugovaranje, Atlas Airu je dodijeljen ugovor o neograničenoj isporuci HTC71118DC005 (2018.-2023.) s potencijalnom vrijednošću od 227,9 milijuna dolara za prijevoz opasnih i osjetljivih tereta, općih tereta ili neuobičajenih pošiljki.

Zrakoplovna tvrtka Kalitta Air dobila je ugovor o neograničenoj isporuci HTC71115DR047 (2015.-2018.) s potencijalnom vrijednošću od 266 milijuna dolara za premještanje robe Pentagona i ostalih američkih državnih tereta s diplomatskim odobrenjem, koje ne podliježe kontroli.

Tijekom 2017. James Hamfeldt i Christopher Ratliff dobili su nagradu američkog Središnjeg zapovjedništva za sudjelovanje u programu naoružanja militanata u Siriji i Iraku s oružjem koje nije po američkom standardu. Njih dvojica su bili ljudi koji su organizirali isporuke iz srbijanske države tvornice Krusik, koje je, kako se ispostavilo, letjelo iz zračne luke Rijeka za bazu Al-Udeid u Kataru. Opsežnu dokumentaciju koja je poslana i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske možete vidjeti u linku „Arms Watch“ u dnu teksta, iako je mala vjerojatnost da će DORH išta učiniti po ovom pitanju.

Naime, nakon što se u manjoj ili većoj mjeri sve saznalo kada su bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, Ivo Josipović, tada predsjednik i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, bivši premijer Zoran Milanović i bivši ministra obrane Ante Kotromanović za Siriju poslali preko 3000 tona oružja, nije se dogodilo ništa. Međutim, to nije razlog da se o tome šuti i da se ne podnose prijave nadležnim pravosudnim tijelima, kako u Srbiji, tako i Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje.

Kasnije je, početkom 2013. godine, potvrđeno da je s Plesa za Siriju otišlo 75 aviona s 3000 tona oružja.

Najvažniji detalj, koji je važan za ove zaboravljene hrvatske isporuke oružja Jordanu, jeste da je u to vrijeme jordanska vojska već bila opremljena modernim američkim jurišnim oružjem M16/AR-15 kalibra 5,56 mm i tajvanskim T91 i T86 istog kalibra. Zbog čega je Jordan bio posrednik u nabavi hrvatskog oružja i tražio je rumunjske AK-47 kalibra 7,62 mm? Rumunjska je tada uzela staro oružje iz skladišta koje je preostalo još iz vremena Ceausescua, malo ga „dotjerala“ i poslala za Amman. Jordanci su bili šokirani kada su, umjesto novog kojeg su očekivali, vidjeli zahrđalo i neispravno oružje. Greške ovog tipa su bile toliko brojne da Jordanci jednostavno nisu mogli vjerovati da Rumunjska može dozvoliti Cugiru da „proizvodi“ takvo naoružanje. Vrhovno vijeće obrane Republike Rumunjske (CSAT), na čijem su čelu bili predsjednik Traian Basescu i premijer Victor Ponta kao član vijeća i suradnik, ima ovlasti da odobri sve transakcije oružja, dakle ono novo, ali i staro koje je otpremljeno za Jordan.

Poseban članak rumunjski vojni stručnjak Valentin Vasilescu tada posvećuje Hrvatskoj i tvrdi kako, bez obzira na to što je Washington negirao svoju ulogu u vezi između Zagreba i Jordana, koji je to oružje dalje isporučivao u Siriju, nitko razuman u svijetu više ne vjeruje da se tako delikatne stvari mogu odraditi bez znanja NATO pakta, Pentagona i odobrenja hrvatskog predsjednika. Naš bivši predsjednik je priznao prodaju oružja Jordanu, ali je rekao „kako je sve bilo u skladu s međunarodnim pravom“.

Konačno, Ivo Josipović kao stručnjak za nacionalno i međunarodno pravo sigurno nije potpisao dokumente za prodaju preko 3000 tona oružja tek tako, kao da je riječ o humanitarnoj pomoći u brašnu i dječjoj hrani. Raspolagao je tajnim službama i morao je znati gdje će ono završiti i treba li zemlji koja je označena kao odredište uopće takva vrsta naoružanja, koje uopće nije kompatibilno s onim što posjeduje vojska Jordana, koja je u to vrijeme provodila vojne vježbe s Amerikancima i zemljama Zaljevskog vijeća za suradnju, zemlje koje mahom imaju oružje zemalja NATO pakta. Ili konačno treba biti iskren i s Pantovčaka i iz Banskih dvora poručiti: „Da, Washington je to zahtijevao od nas i mi smo to učinili, bez obzira na međunarodni ugled, međunarodno pravo, kao i sigurnost građana koji su nas izabrali da obnašamo vlast“.

Isti odgovor i DORH može poslati bugarskoj novinarki Dilijani Gajtandžijevoj, koja je odradila lavovski posao i izlaže se opasnosti samo kako bi što manje oružja završilo u rukama islamističkih terorističkih skupina.

Kao što smo naveli, cijeli slučaj uopće ne mora završiti kaznenom istragom ili nečijim progonom, ali to nije razlog da se šuti o činjenici da su dvije hrvatske vlade sudjelovale u naoružavanju islamističkih terorističkih skupina na Bliskom istoku.

Dokazi koji su predani DORH-u: Arms Watch 2