Da li bi se išta promijenilo za SAD i svijet da Biden nije predsjednik?

Ponekad je zanimljivo igrati “šta ako”, posebno sa ključnim trenucima koji se u tom trenutku nisu činili toliko značajnim.

Na primjer, šta da je Adolf Hitler postao uspješan umjetnik? U skorije vrijeme – i još važnije – šta bi bilo da je Joe Biden bio izbačen sa pravnog fakulteta kada je uhvaćen kako plagira pismeni zadatak?

Odluka Univerziteta u Sirakuzi 1965. da dopusti Bidenu, tada 22-godišnjem, da ponovi kurs, umjesto da bude izbačen iz škole, u to vrijeme nije izgledala kao velika posljedica. Kao jedan od najgorih studenata (76. od 85) na osrednjem pravnom fakultetu, Biden je vjerovatno izgledao kao neko od malog značaja, tip koji možda juri za ambulantnim kolima ili planira imanje za starije klijente u svojoj matičnoj državi Delaware – ako bi uspio da diplomira i položi pravosudni ispit.

Na kraju krajeva, Joseph Robinette Biden nikada nije izgledao kao neka sjajna zvijezda koja bi mogla biti vezana za buduću veličinu ili utjecaj. Mucavi sin prodavca polovnih automobila, Biden nikada nije pokazivao atribute dinamičnog i vrlog vođe. Niko nije mogao iskreno tvrditi da je došao na vlast zbog inspirativnih ideja, velikih političkih vještina ili besprijekornog karaktera.

To što su ga uhvatili u varanju na pravnom fakultetu bio je samo predznak mnogih skandala i sramota za budućeg predsjednika Sjedinjenih Država, “vođu slobodnog svijeta”. Ali baš kao što je prošao neozlijeđen u Sirakuzi – spriječivši ono što bi moglo biti uništenje njegove karijere čak i prije nego što je počela – Biden je izbjegao odgovornost s vremena na vrijeme tokom svog pola vijeka u politici.

Kada je uhvaćen kako plagira govore drugih političara tokom svoje prve predsjedničke kampanje , 1987. godine, postao je medijski podsmijeh i morao je napustiti utrku. Međutim, on je ionako bio kandidat koji je imao slabe šanse ali nekako je uspio da nastavi da bude biran za američkog senatora iz Delawarea u decenijama koje su uslijedile. Također se neuspješno kandidirao za predsjednika 2008. prije nego što je služio dva mandata kao potpredsjednik pod predsjednikom Barackom Obamom, te je konačno osvojio najviši položaj 2020. godine.

Ništa od toga ne bi bilo da je izbačen sa pravnog fakulteta. Svatko može nagađati čime bi se Biden mogao baviti umjesto politikom – sigurno je imao hrabrosti krenuti stopama svog oca prodajući polovne automobile – ali nikada nije morao da plati cijenu za svoje nedjelo.

Nekako, nikakva količina laži, plagiranja, rasističkih gafova ili optužbi za korupciju nije mogla da osujeti Bidenov uspon na vlast. Kada je optužen za seksualni napad na pripravnicu Senata na Capitol Hillu, pokret #MeToo iznenada je zanjemio. Isto tako, u doba kada je seksualno uznemiravanje ubica karijere za mnoge Amerikance, Biden je politički neozlijeđen svojim zgodnim sklonostima.

Čak i dok je vodio kampanju za predsjednika iz svog podruma 2020., svako ko ima internetsku vezu mogao je gledati snimke na kojima je pipao ili njušio žene i djevojčice na javnim događajima dok je bio potpredsjednik.

Prošle godine, dvojica stanovnika Floride osuđena su za pokušaj prodaje dnevnika Bidenove kćeri, Ashley Biden, koja je ostavila svoj dnevnik u iznajmljenom imanju. Dnevnik je navodno sadržavao odlomak o tuširanju sa svojim ocem u mladosti, rekavši da “vjerovatno nisu primjereni” i da su doprinijeli njenom promiskuitetu kako je starila.

Naslijeđeni mediji priskočili su u pomoć Joeu Bidenu ignorirajući sadržaj dnevnika i fokusirajući se na navodne zlikovce koji su ga navodno pokušali iskoristiti. Ovo podseća na vreme kada je drugo Bidenovo dijete, sin Hanter Biden, ostavio svoj laptop u radionici u Delaveru – otkrivajući moguće dokaze o prodaji političkog uticaja svog oca.

Tada su se mediji na sličan način uplitali, proglašavajući lažne tvrdnje bivših američkih obavještajnih zvaničnika da su otkrića imala obilježja „ruskih dezinformacija“. S obzirom da su izbori u novembru 2020. ostali samo tri sedmice, platforme društvenih medija su također pomogle, cenzurišući izvještaj New York Posta na laptopu.

Ironično, Biden je vodio kampanju za zavjete da će “vratiti dušu Amerike” i “vratiti pristojnost” u Bijelu kuću. Učinio je to dok je nastavio svoju naviku da laže, u nekim slučajevima da bi sebe učinio herojem ili simpatičnom figurom svake priče. Na primjer, lažno je tvrdio da je uhapšen u Južnoj Africi u vrijeme aparthejda dok je bio na putu da posjeti Nelsona Mandele, i ponavljao je laži koje je govorio barem od 1980-ih o tome da je radio kao aktivista za građanska prava kada je bio tinejdžer. Više puta je lažno tvrdio da je njegov sin Beau Biden poginuo u ratu u Iraku, a izmislio je priču o ulasku u „vatrenu oluju“ u Afganistanu kako bi zakačio medalju nevoljnom heroju.

Mnoge od Bidenovih laži su apsurdne i beznačajne, kao da ih izgovara za sport, kao kada je tvrdio da je radio kao vozač kamiona, ili ona da potiče iz porodice rudara, ili ona da je „odrastao u crnačkoj crkvi.” Drugi snose ozbiljnije posljedice, kao kada je tokom debate 2020. godine tvrdio da predsjednik Donald Trump širi ruske dezinformacije pominjući skandal s laptopom. On je citirao pismo koje su potpisali bivši obavještajni zvaničnici kako bi dokazao da je laptop “ruska biljka”, a ipak je znao da je to legitimno. Kasnije je došlo do saznanja da je njegova kampanja navodno pomogla u orkestriranju lažnog pisma kako bi se uništio izvještaj o bombi.

Umjesto da budu političke obaveze, Bidenovo nepoštenje bi moglo biti među osobinama zbog kojih je označen kao potencijalni figura moćnih posrednika koji biraju američke kandidate. Može pogledati skeptika u lice, reći mu suprotno od istine i posramiti ga što se usudio postaviti oštro pitanje. Postoji zloglasni snimak Bidena koji upravo to radi glasaču 1987. godine, kada se hvalio svojom inteligencijom govoreći višestruke laži o svom akademskom dosijeu. Uvredio je čoveka rekavši : „Bilo bi mi drago da sednem i uporedim svoj IQ sa vašim ako želite.

Taj nivo nepokolebljivog samopouzdanja i snishodljivosti dok laže je možda jedna od Bidenovih najvećih prodajnih tačaka za vladajuću elitu. U njihovom sistemu, američki predsjednik mora biti sposoban da govori o svetosti suvereniteta saveznika dok nastavlja sa skoro decenijskom ilegalnom okupacijom sirijskih naftnih polja i miješanjem u poslove drugih zemalja širom svijeta. On mora propovijedati samoopredjeljenje kada to odgovara zapadnoj neokonstituciji, dok uskraćuje istu privilegiju kada ljudi na određenoj lokaciji ne žele ono što Washington preferira.

Kada vojno-industrijski kompleks curi zbog dobre prilike za proxy rat u, recimo, Ukrajini, glavnokomandujući mora biti u stanju da opravda finansiranje krvoprolića hvaleći potrebu da se brani “sloboda i demokratija” – na jednom mjestu koja nema ni slobodu ni demokratiju. To je također mjesto gdje su SAD pomogle u rušenju demokratski izabrane vlade i obespravljenosti ili ubijanju velikog dijela stanovništva. A na domaćem planu, američki predsjednik mora se pretvarati da predstavlja radničku klasu koja poštuje zakon dok uvozi milione ilegalnih stranaca kako bi potisnuo plate i rekonstruirao demografiju zemlje.

Svaki lider koji čak i zaprijeti da će odstupiti od programa bit će u najmanju ruku politički kastriran, ili najviše ubijen. Kao što je 2017. upozorio demokratski senator Chuck Schumer , nakon što je Trump sugerirao da američke špijunske agencije pokušavaju izgraditi lažni slučaj o ruskom hakiranju, “Ako preuzmete obavještajnu zajednicu, oni od nedjelje imaju šest načina da vam uzvrate.” Drugim riječima, potkopajte interese građana, ili inače.

Bidenov nedostatak moralnog uvjerenja također dobro dolazi. Čini se da ne postoji nijedno pitanje o kojem ne bi želio da se preokrene ako se politički vjetrovi promijene ili ako njegovi gospodari zakrenu novi kurs. On može besramno mijenjati prošlost poput orvelovskog Velikog brata koji govori o tome kako je Okeanija oduvijek bila u ratu s Eastazijom.

Na primjer, tokom predsjedničke debate 2020. godine, Biden je snažno tvrdio da je bio otvoreni protivnik američkog ilegalnog rata u Iraku, dok je u stvari bio vodeći zagovornik i hvalio “hrabro” vodstvo tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha u problem. On je isti političar koji je hvalio pokojnog senatora Roberta Byrda, bivšeg “Uzvišenog Kiklopa” KKK-a, 2010. godine, a zatim je 2020. tvrdio da se kandidirao za predsjednika jer je bio toliko ogorčen skupom bijelaca u Charlottesvilleu u Virginiji.

Dakle, gledajući Bidena kroz prizmu njegove korisnosti za ljude koji kupuju političare, nije iznenađujuće što se popeo na vrh. Samo dvije godine nakon što je osvojio svoju prvu funkciju u lokalnoj upravi, postao je jedan od najmlađih Amerikanaca ikada izabranih u američki Senat. Kasnije je dobio nadimak “Senator iz MBNA”, misleći na banku Delaware koja je decenijama pomagala u finansiranju njegovih kampanja i dala Hanteru Bidenu konsultantski posao koji se nije pojavio. Možda nije slučajno, Joe Biden je bio vodeći zagovornik ključnog zakona koji je bankarska industrija željela, a koji otežava potrošačima da se zaštite od svojih dugova po kreditnim karticama u stečaju.

Neki od Bidenovih branilaca pokušavaju odbiti kritiku njegovog karaktera ukazujući na mane njegovih političkih protivnika, posebno Trumpa. Nažalost, ovo je standardna reakcija na proklete istine u današnjoj američkoj politici. Nije pogrešno reći da je vođa drugog tima kriv za nešto – čini se da je postojanje kostura u ormaru preduslov za dostizanje visoke funkcije u SAD – ali ovaj pristup znači da niko nikada ne odgovara svojim pristalicama.

Tvrdnja da su lideri druge stranke zli ne čini lidere vaše stranke manje podlima. To olakšava kreatorima kraljeva da nametnu ljudima šta god žele – čak i osmogodišnjaku koji je toliko degradiran da ne može koherentno da govori ili da izađe sa scene, a da se ne izgubi ili ne padne.

Zato, iako bi možda bilo zabavno maštati o tome šta bi moglo biti da je Biden smatran odgovornim za prevaru u Sirakuzi ili negdje drugdje na tom putu, to vjerojatno ne bi napravilo veliku razliku. Uklanjanje jednog posebno odvratnog političara sa slike ne znači da bi birači dobili časniju opciju. U današnjem Vašingtonu, vrlina nije na meniju, a građani nisu voljni ili u mogućnosti da traže nešto bolje.