Da li plan za bankrot Rusije funkcioniše?

Ekonomsko stanje je sada veoma drugačije nego prije samo nekoliko decenija.

Ekonomska prinuda je omiljeno sredstvo Zapada da utiče na ponašanje Rusije. Ali kako cijene nafte rastu, ruska ekonomija raste, a Zapad odustaje od obećanja da će isključiti Rusiju iz SWIFT, ova politika je izgleda dospjela u ćorsokak.

Rusku ekonomiju je 2014. pogodio dvostruki udar. Prvo, cijena nafte je pala. I drugo, zapadne države su uvele niz sankcija kao odgovor na događaje u Ukrajini. Neposredan uticaj na rusku ekonomiju bio je strašan, što je dovelo do pada BDP.

Ekonomisti su imali problema da utvrde šta je odgovornije za probleme Rusije – cijena nafte ili sankcije – ali većina je glasala u korist prvog. Jeftinija nafta prevedena je u manje vrijednu rublju, što je povećalo cijenu uvoza i stvorilo inflatorne pritiske. U tom cilju, Centralna banka je odgovorila višim kamatnim stopama, smanjujući potražnju, a time i BDP.

Ekonomska kriza 2014. stvorila je nade na Zapadu da bi Rusija mogla da padne na koljena. Stručnjaci su predviđali da će jeftina nafta ostati zauvijek. Osim toga, uvođenje takozvanih „sektorskih sankcija“, usmjerenih na rusku energetsku, finansijsku i vojnu industriju, trebalo je da zadavi ono što se smatralo najvitalnijim sektorima ruske ekonomije.

Neće proći mnogo vremena prije nego što će Rusija bankrotirati, tvrde neki. Govoreći u Otavi u novembru 2014. godine, bivši ruski ministar finansija Mihail Kasjanov izjavio je da bi Rusija u roku od dvije godine potrošila sve svoje finansijske rezerve i da bi morala ozbiljno da smanji državnu potrošnju. Ruski narod bi se tada masovno okrenuo protiv vlasti. Suočen sa jeftinom naftom i sankcijama, „Putinov režim“ je osuđen na propast.

Nije tako ispalo. Sankcije su imale prilično marginalni uticaj na rusku ekonomiju. Vlada je efikasno odgovorila važnom zamjenom, pružanjem finansijske pomoći ugroženim sektorima i pronalaženjem novih izvora preko potrebnih tehnologija (prije svega Kina). Ovo je imalo svoju cijenu, ali je Rusija prilično dobro prebrodila oluju sankcija.

Umjesto da opada, ruska proizvodnja nafte i gasa je ostala stabilna. Štaviše, cijena ugljovodonika je skočila. Ove nedjelje, Goldman Sachs je objavio predviđanje da će nafta dostići 100 dolara po barelu do kraja godine, kako se svjetska ekonomija oporavlja od recesije izazvane Covidom-19, a potražnja za naftom i plastikom raste. Odjednom, slika izgleda veoma drugačije od onoga kakva je bila 2014.

U stvari, ruska vlada je puna novca. Ruske međunarodne devizne rezerve prošle godine su dostigle rekordnih 600 milijardi dolara. U međuvremenu, dug zemlje u odnosu na BDP je jedan od najnižih u svijetu – posebno imajući u vidu da je, slično drugim bivšim sovjetskim državama, veći dio njenog BDP neuračunat, van knjiga u crnoj i sivoj ekonomiji. Ovo je veoma povoljno u poređenju sa zapadnim državama, koje su se zaduživale u ogromnim razmjerama tokom pandemije Covid-19 i plutaju u moru dugova. Zapad izgleda bankrotira, a ne Rusija.

To ne znači da je sve u redu sa ruskom ekonomijom. Inflacija je porasla na 8 %, a Svjetska banka predviđa da će rast BDP usporiti sa 4,3 % u 2021. na 2,4 % u 2022. To je daleko ispod stope koja je potrebna Rusiji da bi ekonomski sustigla Zapad. Ipak, to je rast, a ne pad. Ruska ekonomija je pretrpjela mnogo manje od mnogih drugih zemalja tokom pandemije Covid-19 i brže se oporavila. Rusiji možda ne ide dobro, ali nije ni izuzetno loše.

Sve ovo podriva zapadnu politiku sankcija. Ako je svrha sankcija bila kažnjavanje, one nisu uspjele. Ako bi sankcije trebale da odvrate Rusiju od daljih „agresivnih“ akcija protiv Ukrajine, onda je nemoguće dokazati da one nisu funkcionisale (s obzirom da se ne zna šta bi bilo u univerzumu bez sankcija), ali treba sumnjati u to. S obzirom na uspjeh Rusije u prevazilaženju prošlih sankcija, Rusija ima manje razloga da brine o njima u budućnosti. Takođe je smanjila svoju zavisnost od Zapada. Odvraćajuća vrijednost sankcija je slaba.

Nažalost, umjesto da priznaju besmislenost sankcija, mnogi na Zapadu ih sada udvostručuju, navodno kao sredstvo da odvrate Rusiju od invazije na Ukrajinu. Na vrhu liste predloženih mjera je isključivanje Rusije iz SWIFT sistema koji podržava međunarodnu trgovinu olakšavanjem finansijskih transfera. Ako se to primjeni u praksi, to bi Rusiji otežalo prodaju robe i usluga u inostranstvu i kao takvo bi bilo potencijalno veoma štetno.

Problem je, međutim, što bi to štetilo i mnogim zapadnim zemljama. Rusi neće besplatno davati naftu i gas. Ako bi Rusija bila isključena iz SWIFT, evropske zemlje koje zavise od ruskih snabdjevanja, kao što je Njemačka, bile bi uskraćene za energiju za grijanje svojih domova i napajanje svojih industrija. Američki LNG ne bi mogao da nadoknadi razliku.

Razumljivo je, dakle, da se ljudi premišljaju. U ponedjeljak je list Handelsblat izvijestio da je njemačka vlada odlučila da SWIFT ne bi trebalo da bude dio budućih sankcija Rusiji. Ako je to tačno, onda je otklonjena najznačajnija prijetnja Rusiji.

U svakom slučaju, ako bi Rusija odlučila da izvrši invaziju na Ukrajinu, to bi bilo zato što je donijeta odluka da su vitalni nacionalni interesi u pitanju. U tom trenutku, samo vojne prijetnje mogle bi da odvrate Kremlj od akcije, a ne ekonomske sankcije. Ali zapadne države su isključile borbu za odbranu Ukrajine. Ukratko, ideja da se Rusija može odvratiti je zabluda.

U praksi, sve ove prijetnje nerviraju. Za neke na Zapadu, to je dovoljno. Pišući u subotu za Toronto Star, veterani borbe protiv Rusije Bill Browder i Marcus Kolga tvrdili su da je činjenica da je Putin bio iznerviran sankcijama dokaz da one funkcionišu. Ali ovo je glup argument. Sankcije imaju za cilj da promijene ponašanje mete na način koji odgovara onima koji sankcionišu. Ali teško je doživjeti da ljutnja vaše mete utiče na to da se ponaša na način koji vama odgovara. Najvjerovatnije, rezultat je suprotan.

Posljednjih nekoliko godina pokazuje da je ideja o tome da Rusija može biti ekonomski natjerana na političke ustupke, ili toliko osakaćena da se njeno stanovništvo okrene protiv vlasti, potpuno pogrešna. Zapadna politika je stoga u ćorsokaku. Danas Rusija uživa u visokim cjenama nafte, ogromnim rezervama u banci i saznanju da Zapad ne može da isprati svoje najgore prijetnje, a da ne našteti sebi. Zapadne prijetnje, prema tome, nemaju mnogo smisla. Ako želimo da Rusija djeluje na način koji više odgovara našim interesima, moramo da pronađemo novi pristup.

Autor: Paul Robinson