Deir Ez-Zor – Neispričana priča

Najistočniji grad Sirije je sam izdržao opsadu od četiri duge godine, ali je obranio i svoj status jednog od glavnih urbanih središta u srcu pustinje. U Deir Ez-Zoru su zajedno pobjedu izvojevali sirijski narod i vojska.

To se nije dogodilo bez razloga, iako su stratezi ovog krvoprolića računali na odanost sunitskih pustinjskih plemena i gradskog stanovništva, otprilike kao što se dogodilo u Mosulu ili iračkoj pokrajini Anbar, gdje su od 2003. američke okupacijske vlasti među sunitskim stanovništvom i bivših simpatizerima Saddama Husseina posijali sjeme mržnje da su neki pasivno, a drugi s oduševljenjem dočekali dolazak terorista ”Islamske države”. To se u Deir Ez-Zoru nije dogodilo i tek kada se bude pisala prava povijest sirijskog rata ispričat će se epopeja otpora sirijskog naroda, koji se u jednom trenutku, kada je američko zrakoplovstvo uništilo obranu sirijske vojske na brdu Al-Tardeh i otvorilo put koljačima ”kalifata” za osvajanje grada, našlo na rubu propasti.

Kad je izgrađen Deir Ez-Zor još uvijek nisu postojale granice koje su određene ugovorom “Sykes-Picot”, nije bilo sirijskog i iračkog državnog subjekta, niti su između Damaska i Bagdad postojali granični prijelazi. Šire područje je pustinjski teritorij, kroz kojeg protječe Eufrat. Grad su često posjećivali beduini i plemena, da uživaju u njegovim vodama i dozvoljeno im je da žive prema svojim običajima tisućljetnim tradicijama.

Ali, nadasve, taj je teritorij još uvijek bio sastavni dio Osmanskog carstva i tamo je vojni vrh Istanbulu 1860. godine odlučio uspostaviti vojnu ispostavu koja bi mogla imati koristi od Eufrata i blizine puteva koji povezuju zapad s Bagdadom. Ovaj ogromni kopneni put je tijekom stoljeća ostao periferan u odnosu na rimski trgovački Put svile. No, devetnaestog stoljeća je odjednom postao strateški vojni kontrolni punkt za turskog sultana.

Tako je počela priča o Deir Ez-Zoru, koji je prošlog mjeseca slomio opsadu terorista ”Islamske države”, koja je trajala više od tri godine, odredivši kontekst sirijskog rata, pravog sukoba u sukobu koji neće uspjeti. Unatoč izuzetno slaboj popraćenosti ove epske pobjede u zapadnim medijima, povijesne knjige u bliskoj budućnosti neće moći prešutjeti priču o Deir Ez-Zoru.

Da bismo razumjeli na temelju čega je pružen otpor s vrlo malo presedana u vojnoj povijesti, dobro se vratiti korak natrag i na trenutak u povijesti koji je doveo do rađanja i razvoja samog Deir Ez Zora. Dva su događaja tijekom desetljeća posebno doprinijela demografskom i gospodarskom rastu ovog grada.

Prvi datira od 16. svibnja 1916. godine, kada su Britanci i Francuzi uspostavili granicu s ”Ugovorom Sykes – Picot” i iznenada iscrtali dugačku ranu u srcu pustinje drevne Mezopotamije. Nakon uspostave ove nove granice je s jedne strane nastao protektorat Pariza, a na drugoj strani je bila britanska zona utjecaja.

Drugi važan događaj datira iz prve polovice dvadesetog stoljeća, kada su u pustinjskom području u blizini Deir Ez-Zora pronađena velika ležišta nafte, pa se mjesto koje je nastalo kao obična osmanska vojna ispostava pretvorilo u strateško ekonomsko središte, samo nekoliko koraka od nove granice na Bliskom istoku koju su Francuska i Engleska uspostavile krajem Prvog svjetskog rata.

Deir Ez-Zor se u samo nekoliko godina pretvorio u raskrižje poslovanja, mjesto dolaska vojnih vođa i gospodarskih ulaganja. Na tisuće beduina je u prvoj polovici prošlog stoljeća ovaj novi grad izabralo kao svoje prebivalište, dok se za nekoliko plemena postao društvena i kulturna referentna odrednica.

Kada se na mjestu francuskog i britanskog protektorata stvoreni današnja Sirija i Irak, novi urbani centar je dosegao takve dimenzije da ga je Damask odlučio promovirati kao glavni grad istočne provincije zemlje. To se nije dogodilo slučajno i od tada je u svakom presudnom događaju za Siriju i na Bliskom istoku Deir Ez-Zor na neki način bio protagonist.

Pretvorio se u odredište za Armence deportirane od strane Turaka 1915. godine, borio se i pobijedio Francuze nakon Prvog svjetskog rata, kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Grad je također postao vrlo važno sjedište s dolaskom na vlast Ba’ath stranke i predsjednika Hafeza Al-Assada.

Naftna područja i granica s koje su se mogli promatrati potezi iračkih ba’athističkih ”rivala” dodatno su povećali važnost Deir Ez Zora čak i na kulturnoj razini. Središnja je vlast u gradu podigla sveučilište, brojne škole, mnoge kulturne institute i izgradila infrastrukturu koja može izdržati priljev radnika i novih građana koji žele raditi u naftnoj industriji i poljoprivredi. Naravno, ne treba zanemariti ni prisutnost Eufrata, zbog čega je sve to bilo moguće učiniti.

U kasnim ’90-im je Deir Ez-Zor prešao prag od dvjesto tisuća stanovnika, što je nevjerojatna brojka uzme li se u obzir niska gustoća naseljenosti pokrajine. Naime, izuzmemo li obližnju Raqqu, primjetan je nedostatak prave metropole na putu od Damaska do Bagdada.

Često se tvrdi da je Sirija podijeljena na dva dijela. Na bogato i gusto naseljeno zapadno područje, gdje se nalaze svi važni gradovi zemlje, Damask i Aleppo, Homs, Hama, Latakija, Tartus, Idlib i nekoliko drugih centara, te na mala istočna sela i pustinju u kojoj još uvijek vladaju plemenski običaji i poštuju se krvne veze.

Deir Ez-Zor je u tom smislu možda iznimka koja potvrđuje pravilo. Grad je uvijek bio dio urbane Sirije presađene u srce pustinje, nekoliko koraka od Iraka.

To je bio ključ otpora islamističkim hordama gotovo četiri godine.

2013. godine, kada su takozvane ”pobunjeničke snage” počele napadati i istočne pokrajine, posebno urbana područja, sirijska je vojska bila prisiljena povući se, što se dogodilo zbog prirode teritorija i podrške nekih plemena tadašnjim ”pobunjenicima”.

Zbog toga su se snage Al Nusra Fronta i ostalih radikalnih skupina počele širiti od iračke granice gotovo do ruba rimskih ruševina Palmire, ali Deir Ez-Zor nikada nije želio predati svoje oružje i počeo je pružati obranu kako bi se spriječilo da grad osvoje islamističke milicije.

Vlada u Damasku je imala srce pustinje koje je pružalo otpor, ali je to područje bilo nedostupno. Stvoren je pravi urbani džep otpora u središtu regije gdje vladaju plemenska pravila i gdje su neki klanovi ogorčeni na Damask zbog njegovog ”površnog” stava zbog kojeg su se raspale središnje institucije.

Ukratko, Deir Ez Zor je želio je ostati vezan za urbanu Siriju, za koju je osjećao da joj pripada, unatoč udaljenosti, pustinji i činjenici da nije Aleppo ili Damask.

No, druga, ”bogata” Sirija, ipak nije napustila Deir Ez-Zor i za skoro četiri godine opsade je zrakoplovima slala ne samo oružje i streljivo za 137. brigadu ostavljenu da čuva grad i Republikansku gradu koja je branila zračnu luku, nego i hranu, poljoprivredne proizvode, čak i vodu za pranje, da ljudi ne bi koristili kontaminiranu vodu od strane terorista ”kalifata”, koji su tijekom opsade preuzeli mjesto Al-Nusra Fronta.

Kada se činilo da je grad na rubu kolapsa, ravnoteža snaga na bojištu se promijenila. Kontinuirani napadi terorista ”Islamske države”, koji su ne tako davno prijetili samom središtu grada, počeli su slabiti i na kraju su snage sirijske vojske iz južnog pravca i branitelji u samom gradi razbili opsadu najistočnijeg grada Sirije.

Nakon završetka opsade će se grad postupno vratiti u normalu i povezati s ostatkom Sirije. Sada hrana, voda i oružje kolonama kamionima iz Damaska neometano stižu stanovništvu i vojsci i nema potrebe za opasnim i iscrpljujućim zračnim mostovima.

U Deir Ez-Zoru islamski ekstremizam ne samo da nije kročio vojno, nego nije nikada zaživio u društvu, koje je mu se opiralo još od kraja devetnaestog stoljeća. U domu vojnika, beduina, trgovaca i građana svih vjera se živjelo bez sektaškog sukoba i život će se polako obnoviti u svim njegovim aspektima. Deir Ez Zor se uspio obraniti od sirijske Al-Qaede i ”Islamske države” kada je bila u punom usponu.

Iako su i tamo teroristi uspjeli širiti smrt i razaranje, nisu uspjeli posijati sjeme svoje otrovne ideologije, jer je grad odlučio braniti ono što je građeno tijekom desetljeća.

Nije slučajno da je obranu u samom srcu područja koje smatra sunitskim uspio voditi Druz, zapovjednik i general Issam Zahreddine. Njegova uloga kao zapovjednika obrane grada je jedan od brojnih znakova koji dokazuje kako u budućnosti, u slobodnoj Siriji i Deir Ez Zoru, nema mjesta za ISIL i sektaštvo i stvaranje novih granica na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Balkanizacija Sirije, koju su zamišljali, predlagali i kojoj se još uvijek mnogi nadaju, morat će pričekati,… ako je ikada bude.