Demografski i migracijski trendovi u ”staroj” i ”novoj” Europi prema Eurostatu

10. srpnja 2017. je Eurostat objavio izvješće o promjenama u demografiji u Europskoj uniji tijekom prethodne godine, od 1. siječnja 2016. do 1. siječnja 2017.

Statistički demografski pokazatelji za 2016. su zanimljivi, jer su i odraz o podacima kako je migracijska kriza iz 2015. godine utjecala na EU. Podaci, uvijek prema službenim statistikama, omogućavaju uvid u situaciju bez nepotrebnih uzbuna medija.

Europska unija je 1. siječnja 2017. Imala 511,8 milijuna stanovnika, što je 0,3% ili 1,5 milijuna više od 1. siječnja 2016. godine, kada je u EU živjelo 510,3 milijuna ljudi. Tijekom izvještajnog razdoblja, broj rođenih i umrlih u EU je bio otprilike jednak, što znači da službene statistike rasta stanovništva u Europskoj uniji od 1,5 milijuna ljudi treba pripisati vanjskoj migraciji.

U apsolutnim brojkama, to izgleda kao ”puno”, ali općenito nije tako ”strašno”, jer je riječ o 0,3% više stanovnika.

Uz postojeće gospodarske i kulturne potencijale Europska unija može prihvatiti toliki broj imigranata, ali situacija, kada uzmemo zemlju po zemlju, postaje dramatična.

Statistika za svaku zemlju prvo pokazuje  brojke vanjske migracije, uglavnom u zapadnoj Europi, potom unutarnje migracije iz zemalja ”nove Europe’‘ u zemlje ”stare Europe”. No, ovdje su objavljeni podaci koji omogućavaju da  preciznije odredimo smjer migracijskih tokova koji se odnose na izbjeglički val.

U 2016. je u Europskoj uniji na 1000 stanovnika zabilježen rast novih stanovnika kako slijedi:

• Luksemburg 14,5 novih stanovnika
• Švedska 14,5
• Malta 13,8
• Hrvatska 10,6
• Austrija 9,5
• Njemačka 7,6
• Cipar 7,6
• Danska 7,2
• Velika Britanija 6,5
•  Nizozemska 6
•  Francusku 4

To znači, primjerice, da na tisuću stanovnika Francuske dolazi 4 nova stanovnika.

S druge strane, sljedeće zemlje Europske unije na 1000 stanovnika bilježe smanjenje u 2016. kako slijedi:

•  Litva -14,2
•  Latvija -9,6
• Hrvatska -8,7
• Bugarska -7,3
• Rumunjska -6,2.

Iako prema onome što vidimo u Hrvatskoj brojka od 10,6 novih stanovnika na 1000 izgleda prilično čudno.

No, Eurostat navodi kako u apsolutnom iznosu to znači da je od 1. siječnja 2016. do 1. siječnja 2017. stanovništvo po zemljama povećano:

• Njemačke za 642,3 tisuće ljudi
• Velike Britanije za 426 tisuća
• Francuske za 274,5 tisuća
• Švedske za 144,2 tisuće ljudi
• Austrije za 82,2 tisuće
• Irske za 50,1 tisuću ljudi
• Danske za 41,5 tisuća ljudi
• Luksemburg za 14,5 tisuća
• Cipar za 6,5 tisuća
• Malte za 6 tisuća ljudi.

Međutim imamo unutarnje migracije iz ”nove” Europe u ”staru” i od 1. siječnja 2016. do 1. siječnja 2017. je stanovništvo sljedećih zemalja službeno smanjeno kako slijedi:

• Rumunjska je izgubila 122 tisuća ljudi
• Bugarska 51,9 tisuću
• Litva 40,7 tisuću
• Hrvatska je izgubila 36,5 tisuća stanovnika i s 4 190 000 pala na 4 154 000 stanovnika
• Latvija je izgubila 18,9 tisuća ljudi

Dakle, zbog negativnog indeksa prirodnog prirasta i ”unutarnje” migracije u EU prema ”staroj Europi”, baltičke i zemlje Balkana su 2016. izgubile stanovništva koliko ima jedan srednji ili manji grad.

Objavljeni statistički podaci o demografiji i dalje pokazuju značajne razlike između ”nove Europe” i ”stare Europe”. Tijekom 2016. godine je u EU rođeno 5,1 milijuna djece, što je 11000 više nego u prethodnoj godini.

Zemlje članice najviše stope nataliteta u 2016. su Irske (13,5 djece na 1000 stanovnika), Švedska i Velika Britanija (11,8), Francuska (11,7). Statistike nisu uzimale u obzir je li za povećanje nataliteta u tim zemljama zaslužan priliv imigranata.

Najniže stope nataliteta su zabilježene na jugu EU i Balkanu. Italija (7,8 novorođenčadi na 1000 stanovnika), Portugal (8,4), Grčka (8,6), Španjolska (8,7), Hrvatska (9,0) i Bugarska (9,1). Prosječna stopa nataliteta u EU bila 10 djece na 1000 stanovnika.

Istovremeno je u EU 2016. zabilježeno 5,1 milijuna smrtnih slučajeva, što je gotovo 91 000 manje nego u prethodnoj godini. Prosječna stopa smrtnosti u EU u 2016. godini je bila 10 na 1000 stanovnika.

Najnižu stopu smrtnosti u EU imaju Irska i Cipar (6,4 na 1000 stanovnika), Luksemburg (6,8), Malta (7,6), Nizozemska (8,7), Španjolska i Francuska (8,8).

Najvišu stopu smrtnosti u Europskoj uniji ima Bugarska (15,1 na 1000 stanovnika), potom Latvija (14,6), Litva (14,3), Rumunjska i Mađarska (13).

U odnosu na broj rođenih i umrlih, najviši prirodni prirast u Europskoj uniji su pokazali Irska, Cipar, Luksemburg, Francuska, Švedska i Velika Britanija.

Nasuprot njima, 2016. je stopa smrtnosti koja je premašila rođenje najviša bila u Bugarskoj, Litvi, Rumunjskoj, Hrvatskoj, Latviji i Mađarskoj. Dakle, ove zemlje su izgubile svoje populacije, ne samo zbog migracije, nego i zbog niske stope nataliteta i visoke stope smrtnosti.

Sada slijedi apsolutni indeks stanovništva vodećih država članica EU. Njemačka populacija je 1. siječnja 2017. iznosila 82,8 milijuna ljudi (16,2% stanovništva Europske unije). Njemačku u smislu populacije u Europskoj uniji slijedi Francuska sa 67 milijuna, ili 13,1% stanovništva EU. Za sada se računa i Velika Britanija, koja je na trećem mjestu sa 65 800 000 ljudi, odnosno 12,9%. Italija na četvrtom sa 60,6 milijuna, ili 11,8%. Zatim Španjolska s 46,5 milijuna, ili 9,1% stanovništva Europske unije, te Poljska s 38 milijuna, ili 7,4%.

Najteže je pratiti natalitet među imigrantima, vanjskim i unutarnjim, ali će s visokom razinom rođenih imigranata Velika Britanija uskoro prestići Francusku. Podsjetimo da je u doba borbe za globalnim vodstvom između Francuske i Velike Britanije u kasnom osamnaestom stoljeću stanovništvo Francuske bilo tri puta brojnije od stanovništva Britanije.

Nadalje, ako se sadašnji trendovi nastave, švedsko stanovništvo će zbog imigracije premašiti 10 milijuna ljudi, a broj stanovnika Bugarske će se zbog odlaska, niskog nataliteta i visoke smrtnosti smanjiti ispod ”kritične” razine od 7 milijuna stanovnika.

Dakle, obzirom na demografiju i migracije, različiti dijelovi Europe pokazuju različite trendove. U tom smislu EU nije ujedinjena. Može se reći da sve vodeće zemlje zapadne Europe, iako s različitih stupnjevima intenziteta, imaju iste probleme zbog kojih je prije godinu dana uskom većinom u Velikoj Britaniji prošao Brexit. To su pravna i ilegalna imigracija, strahom od terorizma, borba za vlastiti etnički i kulturni identitet, manjak društvene kohezije i tako dalje.

Prije ili kasnije će ova vrsta nezadovoljstva poprimiti političke oblike,  a Velika Britanija, Nizozemska, Finska, Austrija i Njemačka su već potvrdili ovu jednostavnu činjenicu.

Nedavno je britanski think-tank Chatham House objavio rezultate javnog mnijenja vezano za migracije i EU. Intervjuirano je 10 tisuća građana u deset zemalja Europske unije. Utvrđeno je da:

• 55% ispitanika odobrava nastojanja Donalda Trumpa da zabrani ulazak u SAD građanima nekih muslimanskih zemalja
• Samo 34% stanovništva vjeruje u korist članstva njihove zemlje u EU, dok ih 71% vjeruje da je to ”pobjeda” elite
• 52% Talijana slaže se s tvrdnjom da ”ima toliko stranaca, da se više ne osjećaju kao kod kuće”, a taj postotak među Francuzima je 47%.

Dakle, gotovo polovica stanovnika Francuske i Italije se osjećati vrlo neugodno zbog imigracija u njihovoj zemlji. Italija je lider takvog sentimenta u Europi, jer se sama našla na udaru libijske izbjegličke rute.