Demokracija po Orbanu i Mađarska kao predvodnik „antiliberalne koalicije“

Danas smo posvetili članak Mađarskoj i novim povijesnim saznanjima, koja je ranije bilo nemoguće otkriti zbog kursa Beča i Austro-ugarske monarhije, a kasnije zbog Sovjetskog Saveza i socijalističkog tabora, koji nisu dozvoljavali preispitivanje povijesnog porijekla Mađara, koji, navodno, nisu ugro-finski narodi, ne pripadaju starim nomadskim Turcima, bolje rečeno turkomanskim narodima. Ali to je samo dio novog kursa Budimpešte, koja ne revidira samo povijest, već mijenja i sadašnjost, odnosno definiciju demokracije.

U tom smislu treba reći da su, što god tko mislio, Viktor Orban i Fidesz polako Mađarsku pretvorili u regionalnu silu čiji se interesi i područja utjecaja kreću od Balkana, do Transilvaniji  i od „turskog svijeta“ sve do Dalekog istoka, kao i Japana. Modus operandi dugovječnog mađarskog premijera, koji je u uredu neprekidno od 2010. godine, postao je referentna točka za širu galaksije desničarskog populizma i značajno utječe na euroskeptični val koji nekoliko godina trese Europsku uniju. Međutim, Viktor Orban nije populist koji je u trenutku dolaska na vlast bio bez rješenja kako od Mađarske napraviti regionalnu silu u svakom smislu, po čemu se značajno razlikuje od glasnih populista bez plana i programa prema kojima djelovati i ostvariti značajne uspjehe u međunarodnoj areni.

Isto tako treba reći da Orbanova vizija budućnosti Mađarske i same zapadne civilizacije nadilazi granice puke geopolitike i podjele vlasti, jer je to i kulturna bitka protiv dekristijanizacije, kulturnog relativizma i atomiziranja društva, bolje rečeno društava, koja je liberalizam fragmentirao do neprepoznatljivosti, zbog čega Orban neskriveno mrzi nevladine udruge i takozvano „civilno društvo“, koje je prepoznao kao projekt stvaranja brojnih sukobljenih skupina, koje će društvo rastvoriti u krdo nepovezanih jedinki, koje će kao zajednički nazivnik imati samo pojam „potrošač“.

Zaštita progonjenih kršćana

U petak je u Vatikanu održan  dug bilateralni susret između pape Franje i Jánosa Adera, predsjednika Mađarske, tijekom kojeg se raspravljalo o mnogim pitanjima, od socijalne pravde, izbjegličke krize, do progona kršćana u svijetu, promicanja i obrane prirodne obitelji, zaštite okoliša, sadašnjosti i budućnosti Europe.

Papa je službeno pozvan da sudjeluje na 52. Međunarodnom euharistijskom kongresu koji će se u rujnu održati u Budimpešti, jer je to idealna prilika da se posveti apostolskom putovanju u zemlju koja od 1996. nije vidjela papinske posjete.

U očima Katoličke crkve Fidesz pokušava steći ugled kao stranka koja je zaista zainteresirana za osjetljivo pitanje progona kršćana i očuvanje kršćanskog identiteta i vrijednosti u Mađarskoj i Europi.

U skladu s tim ambicijama, stranka Viktora Orbana izdvaja brojne resurse zaštiti progonjenih kršćana u svijetu, a uspostavljen je i poseban odjel koji će voditi Tristan Azbej. Potonji je, povodom uvodne ceremonije Međunarodnog saveza za slobodu vjeroispovijesti, održanog u Washingtonu početkom ovog mjeseca, rekao je da je Budimpešta do danas potrošila 50 milijuna eura na humanitarne projekte u Africi i na Bliskom istoku, pomažući najmanje 70 000 kršćana. Dakle, ne može se reći da Budimpešta ne pomaže strance, iako u ovom slučaju konkretno kršćane, ali u njihovoj domovini, gdje žele ostati i ne žele živjeti život imigranata u EU, kojeg trebaju realizirati mučnim prelaskom migrantskih ruta, gdje su cijelim putem u rukama trgovaca ljudi i kriminalnih skupina.

Demokracija prema Orbanu

Zaštitu progonjenih kršćana u svijetu treba promatrati u širem kontekstu Orbanove i Fideszove dugoročne strategije u okviru koje Mađarskoj žele vratiti slavu iz carske ere, kad god i gdje god je to moguće, iskorištavanjem i uskrsnućem drevnog naslova „Antemurala Christianitatis“, predziđa kršćanstva, koje Budimpešta ne želi dijeliti sa Zagrebom. Tko će po drugi put steći ovu titulu, ovaj put u EU, ovisi o unutarnjoj i vanjskoj politici Budimpešte i Zagreba, a čini se da Viktor Orban u tome prednjači.

Budimpešta želi spasiti Europu od sebe same i od opasnosti koje sa sobom nosi odbacivanje vlastitog identiteta i brisanje povijesnog sjećanja, čemu je Orban dodao i islamizaciju. Je li u tome u pravu ili ne, to može biti tema za raspravu, ali najnovija događanja u Češkoj, o kojima smo pisali jučer, govore da u tom području treba biti vrlo oprezan.

Orban je izložio svoj osobni koncept demokracije, kršćanske i neliberalne, tijekom javnog govora mađarskoj zajednici Băile Tuşnad u Rumunjskoj u srpnju 2018. Dolazak mađarskog premijera u Transilvaniju je već postao ritual koji se održava svake godine i djeluje kao trenutak razmišljanja o postignutim ciljevima. Te je godine Orban znatan dio monologa posvetio svojoj viziji budućnosti demokracije i Europe.

Nakon što je objasnio kako je mandat kojeg mu je povjerio narod koristio za reformu ekonomije, koju je uredio i približio čovjekovim potrebama, a kroz ustavni poredak, gdje mu je kršćanstvo glavni stup, želio je istaknuti postojanje kulturnih razlika između zapadne i središnje Europe. Prema Orbanu, središnja Europa je dužna tražiti svoj vlastiti osebujni identitet, koji je u osnovi kršćanski, tradicionalistički i etnonacionalistički, te kao takva biti kontinentalni bastion protiv globalizma, multikulturalizma, takozvanog „melting pota“ i rodne ideologije. „Melting pot“ je  monokulturna metafora za heterogeno društvo koje postaje homogeno, različiti elementi se “tope” zajedno sa zajedničkom kulturom, ali i obrnuto, prema kojem homogeno društvo postaje sve heterogenije kroz priliv stranih elemenata s različitim kulturnim pozadinama, što je potencijal za stvaranje disharmonije unutar prethodne kulture. Ovaj se termin povijesno često koristi za opisivanje kulturne integracije imigranata u Sjedinjene Države, a sada za procese koje Bruxelles žali nametnuti zemljama EU.

Prema Viktoru Orbanu, središnja Europa pod vodstvom Mađara mora zaustaviti propadanje europske civilizacije, koje je u naprednoj fazi i očituje se na četiri načina, odnosno kroz:

• Gubitak vjerskog duha i dekristijanizaciju;
• Gubitak kreativnosti zbog samocenzure i političke korektnosti;
• Gubitak avanturističkog duha;
• Gubitak poduzetničkog stava.

Svaka od tih manifestacija, na svoj način, dovest će do transformacije liberalne demokracije u liberalnu nedemokraciju, gdje pod liberalnim mislimo na prostu činjenicu da su stranke koje sebe nazivaju liberalnima one koje podržavaju ovaj model, koji je zastario i anakron je.

Liberalne nedemokracije prepoznaju se po napadima koje pokreću na slobodu mišljenja i religije u pokušaju da oblikuju i iskrive vrijednosti javnog mnijenja, koje se mora podčiniti onima vladajuće elite.

Mađarska i središnja Europa imaju samo jedan način suočavanja s hegemonskom agendom zapadnih liberala, a to je predložiti alternativu koja se može oduprijeti pritisku i napredovati.

Ta je alternativa, prema Viktoru Orbanu, kršćanska demokracija. Međutim, to nije model koji Bibliju čini kamenom temeljcem ustava, niti smije otvoriti vrata teokratskom poretku, već je to model koji “štiti stil sazrijevanja kršćanske kulture i zamjenjuje liberalnu elitu demokršćanskom elitom koja brani vrijednosti rođene iz vjere, poput ljudskog dostojanstva, obitelji i nacije”.

Kršćanska demokracija, prema Orbanu, suštinski je neliberalna po tome što nastaje kao opozicija liberalnom poretku. Značenje se, dakle, ne odnosi na navodne autoritarne ambicije već je vezano za ideološka pitanja.

Povijest će pokazati je li Orban u pravu ili nije, no njegov ambiciozan projekt, njegove ideje, hrabrost da ih provede u praksi i način na koji ih provodi čine ga jednim od najatraktivnijih i najsretnijih državnika koji su trenutno u opticaju, a dokaz tome je činjenica da mu polazi za rukom u međunarodnoj areni visoko pozicionirati zemlju u razvoju s oskudnim ljudskim, materijalnim i prirodnim resursima poput Mađarske.

Svi članci o Viktoru Orbanu