Demokratski totalitarizam, njegova struktura i „opće dobro“ kao neljudski entitet

Dio povijesti prožet totalitarnim ideologijama počinje sve više sličiti današnjoj situaciji. Činjenica jest da se čovjek još nije uspio osloboditi nezrelosti i „dojenačke“ faze u socijalnoj evoluciji što nas poziva na oprez jer se totalitarizam može pojaviti u svakom trenutku. Zbog ljudske nezrelosti i nesposobnosti nositi se s pojavom totalitarizma nužno je odgovoriti na dva pitanja: Zašto ljudi otvoreno, ponekad zadovoljno i sretno participiraju u totalitarističkim režimima?, i drugo: Zašto mase nikada nisu bile sposobne na vrijeme prepoznati osobine totalitarističkih režima?

Budući da nam se prijeti da uskoro nećemo moći kupiti kruh u trgovini ili se liječiti ako ne poslušamo diktate vlasti, nužno je prepoznati osnove koje čine totalitarizma da bi se na vrijeme spriječila pojava točke „vrenja“, točke nakon koje nema povratka. Tada dolazi do ključne prevage: prelazak u apsolutni totalitarizam u kojem vlast ima apsolutnu vlast nad građanima. Takva vlast odlučivat će što i kada će građani jesti, raditi, živjeti, liječiti se i kontrolirat će sve aspekte ljudskog života. Povijest nas uči da ovakav razvoj situacije nije nemoguć i poziva nas na budnost i oprez.

Da se vratimo na pitanja. Dio odgovora na prvo pitanje leži u psihološkoj strukturi masa. Ljudi što više participiraju u vlasti i u njihovim odlukama to više osjećaju snagu i moć. Taj osjećaj pripadanja, snage i moći jedan je od elemenata koje treba pridodati odgovoru zašto ljudi otvoreno sudjeluju u totalitarističkim režimima i zatvaraju oči na djela koja se kose sa svim moralnim, etičkim i ljudskim vrijednostima.

Odgovor na drugo pitanje možda je jednostavniji nego što bismo pomislili, a nalazi se u društvenom fenomenu koji smo nazvali – kriza.

Upravo zadnjih godinu i pol svjedočimo svjetskoj krizi koja je izrodila jedan novi društveni fenomen koji ćemo nazvati demokratski totalitarizam. Da ne bi bilo zabune, ovaj sociološki fenomen nije novi, ali nije bio razumljiv ni vidljiv za široke mase jer se na demokraciju i totalitarizam gleda kao dualitete, antiteze ili kao dva nespojiva svijeta. Demokratski totalitarizam do sada nije prihvaćen jer je za većinu bio apstraktan, nerazumljiv, suptilan i nevidljiv. Korona kriza promijenila je ključne stavke koje su nedostajale demokratskom totalitarizmu – ona mu je konačno udahnula život. Ona je od gline stvorila živi entitet, spojila nespojivo, dala mu je konkretnost, snagu, „racionalnost“, opravdanje i smisao za postojanjem i nadasve moć.

Tijekom povijesti mnogi su upozoravali na demokratski totalitarizam. Nezreo čovjek nije slušao, hodao je kao slijepac opčinjen materijalnim blještavilom hodajući prema provaliji historicističkog bespuća i besmisla i zbog toga je vjerojatno bilo neizbježno da se suoči sa još jednim povijesnim sukobom: čovjek protiv čovjeka.

Demokratski totalitarizam i njegova struktura

„Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može postati moćan instrument dominacije.“

Herbert Marcuse

U zadnjih godinu dana svjedočimo društvenom fenomenu koji ćemo nazvati demokratski totalitarizam. U zadnjih godinu i pol nije prepoznat kao takav iz vrlo jednostavnog razloga – krize. Društveni potresi kakvog god bili oblika (zdravstveni, vjerski, kulturološki, vojni…) plodno su tlo za nastanak novih vlada koje mogu biti totalitarističkog karaktera. Kada je društvo u krizi ono ima samo jedan cilj: opstanak. Da bi društvo opstalo i održalo hegemoniju prihvatit će ponuđenu slamku spasa pa makar ona bila i totalitaristička. U trenutku krize spas koji se nudi ne djeluje kao zlo jer – nudi spas. Mase ne obraćaju pažnju na ostale elemente „spasa“ koji ukazuju da se iza brda kotrlja zlo. Zato su krize plodno tlo za rast i razvoj totalitarnih sustava. Naravno, umjesto njih mogu nastati zdravi, bolji i jači sustavi. Koji će se od njih pojaviti ovisi o doista velikom broju faktora, a ključan je društvena zrelost.

Ono što društvo zanemaruje jest da te krize mogu biti umjetno stvorene ili manje krize mogu biti iskorištene i prenapuhane. Danas kada se društveno zadane norme, društvena vertikala i osnovni elementi preživljavanja temelje na kemikaliji iz laboratorija, moramo se zapitati je li čovječanstvo vrijedno opstanka?

Apstrakcija

Za mase demokratski totalitarizam je apstraktan, nerazumljiv i nepojmljiv. Totalitarizam nikada nije realan, on je iracionalan, paranoičan i tu paranoju širi na pučanstvo jer jedino strahom može vladati i opstati na vlasti. Demokratski totalitarizam za razliku od fašističkog, nacističkog i staljinističkog nije izravan. On je suptilan, neizravan, on je nadasve demokratski! Da bi održao demokratsku totalitarnost on će učiniti sve prema zakonima i propisima. Napisati će što god je potrebno, nove zakone, propise i regule samo da u povijesnim zapisima bude zabilježen kao pravedan i dobronamjeran. Sustav mora sam sebi opravdati da su njegovi postupci pravedni, korektni i spasonosni. Novi zakoni i propisi djelovat će građanstvu da je na djeluju demokracija, stoga će za njih totalitarizam biti apstrakcija.

Jednoumlje

Ali demokratski totalitarizam ne može napisati zakone morala, etike i ljudskosti. On se pretvara da je ljudski, ali on je neljudski entitet koji gazi svaki aspekt čovječnosti. U demokratskom totalitarizmu postoje stranke, ali kod njih vlada jednoumlje. Pluralizam je sveden na tautologiju službenog narativa. Naoko protivnici, sukobljavaju se oko nebitnih stvari da bi stvorili privid demokracije i „drugačijeg“ mišljenja. Noam Chomsky je demokratski sustav (demokratski totalitarizam) opisao kao: „Demokratski sustavi su prilično drugačiji. Nužno je kontrolirati ne samo što ljudi rade, već i što misle. Budući da državi nedostaje mogućnosti da osigura poslušnost silom, misli mogu odvesti do djela te stoga prijetnju poretku treba uništiti na izvoru. Nužno je uspostavljanje okvira dopustivog mišljenja koji je ograničen unutar principa državne religije. Njega ne treba dokazivati, bolje da se on podrazumijeva kao neutvrđeni okvir pomišljivog mišljenja. Kritike jačaju postojeći sustav prešutno prihvaćajući ove doktrine, te ograničavaju svoju kritiku na taktička pitanja koja se javljaju unutar njih. Da bi ostvarili ugled, da bi bili uključeni u diskusiju, oni moraju prihvatiti osnovno načelo da je Država dobrotvorna, da je vođena najuzvišenijim interesima, da prihvaća obrambeno stajalište, da nije sudionik u svjetskim aferama, već samo reagira na zločine drugih, ponekad ne baš mudro zbog osobnih pogrešaka, naivnosti, zamršenosti povijesti ili zbog nemogućnosti shvaćanja zle naravi naših neprijatelja.“

Monopol nad životom i sukob

U totalitarizmu dolazi do razdvajanja između vlasti i građana koji se očituje sukobom. Sukob se očituje širenjem straha i plašenjem građana, ucjenjivanjem, iznudama i prijetnjama. Za razliku od uobičajenog totalitarizma, u demokratskom totalitarizmu žrtve se ne broje u mrtvima, nego segregacijom, psihički oboljelima (od zastrašivanja), fizički oboljelima i umrlima jer im nije dopušteno liječenje i odlazak u bolnicu. Žrtve se broje u ljudima koji su predali svoju ljudskost i slobodu za slobodno ropstvo. Državni monopol nad životima i tuđom slobodom jedan je od bitnih elemenata demokratskog totalitarizma. Država daje sebi monopol nasilja nad svojim građanima. Ona odlučuje kako će građani živjeti, hoće li jesti kruh, raditi, hoće li biti liječeni ili imati pravo na samoodređenje. Totalitarna država određuje kako će se čovjek odrediti kao ljudsko biće u svakom aspektu. Čovjek može biti slobodan, ali samo ako prihvati ropstvo. Prema Popperu, totalitarno društvo je zatvoreno društvo u kojem cilj opravdava sredstvo. Vlast interpretira svoje postupke kao spasiteljske jer njihovi postupci, (koliko god bili iracionalni i opasni za građanstvo) su racionalni i opravdani, dapače jedini mogući. Zbog viđenja svoje uloge kao spasitelja, oni nikada neće priznati svoje greške i branit će svoje iracionalne postupke do zadnjeg trena (npr.: samo sam radio svoju dužnost – A. Eichmann). Monopol nad ljudskim životom jedna je od bitnijih stavki totalitarnih sistema pa tako i demokratskog totalitarizma. U demokratskom totalitarizmu čovjek ima privid da je slobodan. U takvom sustavu čovjek je slobodno neslobodan. On živi u iluziji i ne shvaća da je sloboda bogom dano pravo, i nije država ta koja će imati pravi odlučivati o njegovoj slobodi. Država daje sebi za pravo monopola nad slobodom drugih bića.

Determinacija pojedinca

U demokratskom totalitarizmu pojedinac i njegova sloboda su ništavni, determinirani i nebiti. Jedino je bitan kolektiv i svi moraju ispaštati za opće dobro. Iracionalni postupci, oksimoroni, odnosno antiteze kao što su ispaštanje – za opće dobro samo su neki od aspekata demokratskog totalitarizma. Država daje sebi za pravo da odluči što je istina i jedini ispravan put za svakog građana. Građani postaju životinje koje se dresiraju klasičnim bihevioralnim socijalnim inženjeringom; ako si dobar dobit ćeš nagradu (povratak u život koji smo ti oteli), ako si zločest biti ćeš kažnjen. Demokratski totalitarizam vjeruje u mit da je čovjek nesposoban upravljati svojim životom, a država jedini mogući izbor.

„U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava, uhodana, razumna, demokratska nesloboda“

Herbert Marcuse

Strah

Osjećaj je jedan od indikatora koji je značajan element detekcije razvoja totalitarizma. Trenutak kada se građani počnu bojati vlasti znak je za alarm. U slobodnom i demokratskom društvu strah građana od vlasti ne postoji jer demokracija znači vladavina naroda. U suprotnome, autokraciji – vladavini manjine javlja se totalitarizam i nasilje. Osjećaj straha je objektivniji pokazatelj smrti demokracije od naoko objektivnih elemenata kao što je cenzura (konkretno autocenzura). Kada vlast širi strah među pučanstvom (npr. da neće moći kupiti osnovne živežne namirnice ili ući u neku od ustanova), znak je da totalitaristička ideologija postavlja temelje za daljnji razvoj. Osjećaj straha ne smije se pojaviti u slobodnom društvu i jedan je od ključnih elemenata koji bi nas trebao rano upozoriti na totalitarističke tendencije vladajuće strukture. Emocije su bitan element, dapače objektivan, koji ukazuje na neprirodne društvene promjene. Strah se javlja kada vlast plaši građane što nije samo znak odumiranje demokracije nego i psihopatologije u vladajućoj strukturi. U zdravom društvu vlast nikada ne prijeti svojim građanima i ne širi strah. U društvu gdje vlada elita s psihičkim poremećajima javlja se fenomen širenja straha među građanstvom s ciljem perfidne manipulacije i društvenog inženjeringa specifične za patološke slučajeve.

Uniformnost i opće dobro kao neljudski entitet

Svaki totalitarizam, pa tako i demokratski teži uniformnosti. On ne poznaje osobnost, ljudskost i čovječnost. Autonomija je za njega stran pojam. Svako djelovanje mora biti podređeno kolektivu, a članovi moraju za njega žrtvovati svoju slobodu i ljudskost. Zbog podnesene žrtve, predaje i napuštanje ljudskosti, kolektiv postaje neljudski entitet, a totalitarna vlast se jedino brine za opstanak tog entiteta u kojem nema ni trunke čovječnosti. Vlast je apsolutno uvjerena u svoju pravičnost jer sve što radi, radi za opće dobro, a to opće „dobro“ čini kolektiv ljudi u kojem nema ljudskosti. Ovakav sustav negira ljudsko dostojanstvo, dapače on uvijek iznevjeri čovječnost. Totalitarni sustav uništava ljudskost, ogoli čovjeka do kostiju i od mrtvog mesa stvara kolektiv u kojem nema živih bića. Uniformnost je antiteza autonomiji i slobodi koje su neprihvatljive u totalitarizmu. Misao drugačija od službene mora biti iskrivljena, cenzurirana, ismijana i stigmatizirana. Svatko tko se ponaša drugačije od službene misli vrijeđa državne idole. Uniforman čovjek je slijep čovjek. On je čovjek bez inteligencije i razuma jer dopušta da država razmišlja umjesto njega. On vjeruje da je ponovno slobodan jer je predao inteligenciju i razum državi. Predao je autonomiju i slobodu da bude neslobodan. Takvi „ljudi“ čine masu „općeg dobra“ u kojem nema živih bića zbog toga „opće dobro“ postaje neljudski entitet.

Idolopoklonstvo i narcisoidnost

Idolopoklonstvo je nešto što se zahtijeva silom ili milom od građana. Značajka demokratskog, ali totalitarizma općenito jest da vođe traže obožavanje, dapače idolopoklonstvo njihovoj veličini i njihovim djelima. Vođe vjeruju u mit i fikciju da donose spas i nadu. Ako primijete da mase ne vjeruju u taj mit ili ne obraćaju pažnju na njih, one počinju na njih vršiti silu i ucjene (ucjene mogu biti i emocionalne kao što je punit ćete grobove i sl.).Vođe se mogu osjećati uvrijeđeno ako ih mase ne vide kao spasioce, junake i heroje jer njihova slika o samima sebi je narcisoidna i patološka. U sebi vide polubogove, spasitelje od smrti i opasnog svijeta. Ako mase zanemare njihovu ulogu i narcisoidnu sliku heroja, vođe su prisiljene strašiti mase da bi ih na taj način privukli sebi, svojem užem stadu i zadržali si polubožanski status. U strahu narod se okreće vođi i zato su u nedostatku interesa za njihova djela, vođe prisiljene napuhavati opasnost. Kada mase zanemaruju vođe, njihove mjere, strašenja i propise, oni se počinju bojati da će izgubiti moć. Stoga su prisiljeni ucjenjivati i plašiti puk. Značajka svih tih strašenja jest da nemaju znanstveno uporište zbog toga se vođe često oslanjanju na ucjene koju mogu biti i emotivnog karaktera. Ego vođa u totalitarnim sustavima prelazi u domenu psihopatologije i zbog toga takvi ljudi postaju opasni za društvenu hegemoniju i opće zdravlje.

Ucjene

Totalitarni sustavi ne moraju uvjeravati građane da su njihovi postupci ispravni. Oni to čine silom. U demokratskom totalitarizmu sila se primjenjuje zakonom. U krizi pisanje novih propisa može potrajati stoga se primjenjuju druge nemoralne, neljudske i neetične prisile. Uglavnom je riječ o izravnim i neizravnim ucjenama i širenju straha. Ucjene mogu biti prijetnja zaposlenju, egzistenciji, zdravlju, dostupnost hrane ili emocionalne. U zdravom društvu svaka ucjena, pa bila ona i emocionalna kategorizira se kao psihopatologija. Ljude koji ucjenjuju smješta se u ustanove za liječenje psihičkih poremećaja i eventualno zakonski sankcionira. U demokratskom totalitarizmu takvi psihički bolesnici javno i eksplicitno pokazuju svoje patološko ponašanje koje društvo registrira kao „novo normalno“. Prihvaćanje ucjena od vođa i njihovog psihopatološkog ponašanja od strane društva, ukazuje na sveopću psihopatologiju totalitarnog sustava. Ucjene poput punit ćete grobove, biti ćete krivi za tuđu smrt i sl. ukazuju na njihovu nemoć. Emocionalne ucjene se javljaju kada ne postoje znanstveni temelji da se uvjeri građane da autoritativna vlast postupa ispravno. Budući da totalitarna vlast nema znanstvene temelje za svoje akcije, jedino što im preostaje jest ucjena, sila, nasilje, društveni inženjering, i ostale nemoralne i neetične spletke koje bi u zdravom i normalnom društvu bile kategorizirane kao psihopatologija.

Lingvistika

Jezik je filtar koji utječe na ljudsku svijest i spoznaju svijeta (E. Fromm). Zbog toga je nužno izvitoperiti jezik, modulirati i ga i prenamijeniti u službu totalitarne svrhe. Mediji objavljuju poluistine, stigmatiziraju drugačije mišljenje i prešućuju znanstvene činjenice. Neljudsko ponašanje kao što je stigmatiziranje i ismijavanje drugačijeg mišljenja postaje novo normalno. Upotreba novih riječi (npr. bioterorist) izmišljaju se u službi straha i psihičkog terora nad svojim građanima. Lingvistika je ujedno i indikator morala i svijesti određenog društva. U demokratskog totalitarizmu moral propada zajedno s ljudskim bićem jer ga zamjenjuje strah i uniformnost. Nedostatak vlastitog razmišljanja obilježeno je pojednostavljivanjem riječi i rečenica kojima se uglavnom cilja na emocije. Razum ostaje zapostavljen kao i znanstvene činjenice. Totalitarni sustav koristi jezik na način da uz pomoć njega optužuje narod. Skraćene, pojednostavljene i slikovite rečenice (grobovi, mrtvi, bioterorist) stavljene su u službi straha i nemorala. Jezik istovremeno „pripitomljuje i glorificira“ (Roland Barthes). Totalitarnom jeziku zajedničko je: „zatvaranje i skraćenje sintakse što odsijeca razvoj značenja, a stvara fiksirana obličja koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću…. Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande, gdje se takav jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih slika« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da se prodaju ljudi i robe… čitalac, odnosno slušalac, treba da asocira (i on zaista asocira) fiksiranu strukturu institucija, stavova, aspiracija, a, isto tako, treba i da reagira na specifičan, utvrđen način.“ (Herbert Marcuse). Sve što je rečeno ili napisao u masovnim medijima je apsolutno, točno, neoborivo, ono je nadasve – totalitarno. Takva jezik u totalitarnom sustavu „ne demonstrira i ne objašnjava — on prenosi odluku, dictum, zapovijed.“ (H.M.).

Lingvistika u službi totalitarne vlasti služi da „prevodi negativno u pozitivno tako da može (čovjek) i nadalje funkcionirati, reduciran, no prilagođen i prilično zadovoljan.“ (H. M.)

Konačno rješenje

Svaka totalitarna vlast uvijek ima „konačno rješenje“ koje predstavlja spas i izlazak iz krize. Konačno rješenje uvijek je prisilno, uvijek se predstavlja kao svijetlo na kraju tunela i ono uvijek sa sobom nosi žrtve. U demokratskom totalitarizmu „konačno rješenje“ uvijek je prema zakonima i propisima. Ako ne postoje, oni će se napisati i regulirati prema planu konačnog rješenja. U konačnom rješenju žrtva za opće dobro je apsolutna i jedina prihvatljiva opcija. Svaki pojedinac mora žrtvovati svoju ljudskost za opće dobro, zbog toga u općem dobru nema ništa dobrog jer nema čovječnosti. U općem dobru postoje samo biološki roboti koji slijepo slijede agendu „konačnog rješenja“. Uništavanje individualnosti i uzdizanje općeg dobra na panteon slave nastoji se proslaviti, idealizirati, dapače staviti u kontekst religije opće dobro da bi se provelo konačno rješenje.

Otmica ljudskog bitka

Teolog i filozof Romano Guardini tvrdio je da totalitarističke tendencije oduzimaju čovjeku pravo na bitak i samoizražavanje. Čovječanstvo postaje objekt manipulacije i mjeri se isključivo prema tome koliko je čovjek podređen društvu. Odnosno takvi sustavi podvlašćuju pojedinca višoj svrsi (npr.: opće dobro), koja je kod totalitarnih režima iracionalna (povijesna činjenica). U nedostatku autonomije, snage i bitka pojedinca, javlja se bijeg prema kolektivu pa makar on bio u suprotnosti sa moralnim i etičkim standardima društva i njega samog. Totalitarni sustavi uvijek su radili na depersonalizaciji i uništenju autonomije. Pojedinac se uvijek mora podrediti kolektivu što postaje mjerilo morala i društvenih normi. Ostali se segregiraju, odbacuju i stigmatiziraju. Demokratski totalitarizam uvijek je prodavao demagogiju: biti različitih od drugih, ali uvijek je u toj različitosti nudio uniformnost. Stapanjem s kolektivom pojedinac gubi mogućnost samoizražavanja koja ga čini čovjekom. U jednolikoj masi čovjek gubi svoju individuu i bitak. U socijalno evolucijskom kontekstu on postaje životinja, a manje čovjekom. Socijalna, nadasve individualna deevolucija bitna je stavka totalitarizma u konačnom rješenju dehumanizacije ljudske vrste. Svaki totalitarni sustav ima žrtve kao koje se broje u neljudima – nekada ljudima koji su izdali svoju i napustili svoju ljudskost. Ljudska bit se uništava za „opće dobro“ koje postaje „opća smrt“ jer u tom kolektivu nema ljudskog duha, inteligencije i razuma. „Opće dobro“ postaje krdo koje postoji samo da bi održalo svoje osnovne životne funkcije poput životinje. U njemu nema ljudskog bitka i srži čovjeka, postoji praznina i propast.

Čovjek se olako predaje sustavu kada zna da će se neke stvari dogoditi (Popper). Najave restrikcija nisu tu samo da nas pripreme na dolazak promjene, nego su osmišljene i kao psihološka podvala koja akumulira namjeru da bi se oslobodila u određenom trenutku već zapisane povijesti društvenog inženjeringa. Sve s ciljem da se čovjek lakše preda. A kada se preda on je determiniran i eliminiran.

„Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitarizmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. Jer ‘totalitaran’ ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva već također neterorističku, ekonomsko tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potrebama dodjeljujući interese.“

Herbert Marcuse

Karl Popper komentirajući svoju knjigu („Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“) u samom njezinom uvodu kaže: „Ona pokušava pokazati da se ova civilizacija još nije u potpunosti oporavila od šoka svog rođenja – prelaska iz plemenskog ili “zatvorenog društva”, s njegovom potčinjenošću magijskim silama, u “otvoreno društvo”, koje oslobađa kritičke moći čovjeka. Ona pokušava pokazati da je šok tog prelaska jedan od faktora koji je omogućio pojavu onih reakcionarnih pokreta koji su pokušali, i još pokušavaju, odbaciti civilizaciju i vratiti se tribalizmu. Ona nagovještava da ono što danas nazivamo totalitarizmom pripada tradiciji koja je upravo toliko stara ili mlada koliko i sama naša civilizacija. Time ona pokušava doprinijeti našem razumijevanju totalitarizma i značaja vječite borbe protiv njega.“

Demokratski totalitarizam nije novi fenomen, ali korona kriza dala mu je novu dimenziju postojanja. Ona mu je udahnula život kao što su nekada mitološki bogovi udahnuli život glinenom čovjeku. Svijet je tijekom povijesti modelirao i oblikovao demokratski totalitarizam koji je u prikrajku čekao „mitološku božicu Koronu“. Ona je probudila gladnu zvijer koja će se nahraniti svijetom. Plemenski čovjek još uvijek je nezreo, djetinjast i naivan. Svako društvo koje je temeljeno na strahu je nezdravo društvo. Takvo društvo je bolesno i ono ne može dati zdrave plodove niti zdravu budućnost, dapače, takvo društvo može jedino propasti kao i svaki totalitarni sustav. Plemenski čovjek nekada je čupao ljudska srca da bi utažio žeđ krvavim bogovima. Danas se vadi svaki ostatak ljudskosti da bi se utažili gladni polubogovi žedni tuđe slobode uz izgovor općeg dobra. Kada izvade ljudima i zadnju trunku čovječnosti, srce, duh i um, u tom općem dobru neće biti niti trunka dobrog jer neće biti čovjeka.

U mitološkom kontekstu ljudska povijest počela je onog trena kada je postao buntovnik, onda kada je rekao NE bogovima i DA slobodnoj volji. U praktičnom smislu čini se da će taj DA ujedno biti i kraj ljudske vrste (E. Fromm). Čovjek je onda i samo tada kada će znati reći NE, jer je to znak njegove slobodne volje.

Tijekom povijesti totalitaristički režimi uvijek su se predstavljali kao spasitelji i donosioci nade i novog svijeta. Ljudi, nesposobni da prepoznaju vuka u janjećoj koži slijepo su vjerovali diktatorima. Ono što je dobra vijest jest da, kao što smo i naveli, svaki sustav temeljen na strahu je nezdrav i on propada. Isto tako svaki totalitarni sustav imao je svoj nagli rast i razvoj, ali isto tako i katastrofalni završetak. Povijest je učiteljica života pa se možemo jedino zapitati: Postoji li išta na ovom svijetu što može promijeniti sudbinu nezdravog i totalitarnog društva, njegov neupitan tijek propadanja i puta u provaliju?