Dilema s kojom se suočavaju neki Amerikanci

Slučajevi u Ohiu posebno su zabrinjavajući jer uključuju optužene čije su građanske slobode vlasti prekršile ne jednom, nego dva puta.

Brandonu Rutherfordu nedavno je u sudnici u Ohiu postavljen ultimatum: cijepiti se ili se suočiti sa zatvorom.

21-godišnjak je 4. kolovoza osuđen na dvije godine uvjetno zbog posjedovanja fentanila od strane suca Christophera Wagnera iz okruga Hamiltona, Ohio, ali je njegova kazna dobila zaokret: kao izvršenje uvjetne presude naređenu mu je neka uzme cjepivo protiv Covida-19.

Ako se Rutherford ne bude pridržavao ovoga, mogao bi biti poslan u zatvor do 18 mjeseci.

“Ja sam samo sudac, a ne liječnik, ali mislim da je cjepivo puno sigurnije od fentanila, što ste imali u džepu”, rekao je Wagner za Rutherford.

Wagner je dao Rutherfordu 60 dana za cijepljenje i rekao je:

„Zadržat ćete zaposlenje. Nećete biti u blizini vatrenog oružja. Naredit ću vam, u sljedeća dva mjeseca, da se cijepite i da dokaz cijepljenja pokažete probacijskom uredu.”

Sudac je za Rutherfordovo cijepljenje znao samo prije svega jer ga je ispitivao kad je stigao na sud noseći masku – pravilo koje je Wagner postavio za sve necijepljene osobe u svojoj sudnici.

Rutherford je bio ogorčen ultimatumom.

“Budući da se ne želim cijepiti, mogu me poslati u zatvor? Ne slažem se s tim,” rekao je. “Pokušavam učiniti sve što mogu kako bih to riješio što je brže moguće, poput pronalaska posla i svega ostalog. Ali ta sitnica (cjepivo protiv COVID-a) može me vratiti nazad.”

Sučev nalog izazvao je pomutnju, što je Wagnera navelo na odgovor.

“Suci redovito donose odluke u vezi s tjelesnim i psihičkim zdravljem okrivljenika, poput naručivanja lijekova, alkohola i liječenja mentalnog zdravlja”, napisao je u priopćenju. Također je rekao da je njegova odgovornost “rehabilitirati optuženika i zaštititi zajednicu”.

Wagner nije jedini sudac u Ohiju koji je poduzeo takve radnje. Pridružio se sucima u okruzima Franklin i Cuyahoga koji su postavljali slične zahtjeve.

Autonomija tijela

Kao što Rutherfordov slučaj zorno pokazuje, nakon COVIDA-19, svijet se suočava s pitanjem koliko bi pojedinac trebao imati kontrolu nad svojim tijelom.

Tjelesni integritet, koji se također naziva i tjelesna autonomija, dugogodišnje je načelo ljudskih prava i slobode pojedinca. Posljednjih godina rasprava o ovoj temi usredotočila se na pokret #MeToo u vezi sa seksualnim uznemiravanjem i zlostavljanjem u mnogim našim institucijama. Očito je da je kršenje tijela druge osobe inherentno pogrešno; nitko ne dovodi u pitanje ovu premisu kada raspravlja o pitanjima seksualnog nasilja.

Ipak, za previše pitanja crte i odredbe nisu jasno određene, osobito kada se razgovor okrene prema zdravstvenoj, tjelesnoj autonomiji. Povijest pokazuje da u SAD-u postoji duga, zabrinjavajuća tradicija kršenja tjelesnog integriteta Amerikanaca, posebno marginaliziranih i ugroženih.

Na primjer, sudac i šerif iz Tennesseeja pokrenuli su program prisilne sterilizacije zatvorenika oko 2017. Dopustili su ljudima u zatvoru da skrate kazne za 30 dana ako pristanu na medicinske postupke. Srećom, tuženi su zbog toga i program je poništen na ustavnim osnovama. Odvjetnik koji je postigao pravdu u ovom slučaju, Daniel Horwitz, rekao je tada: “Sterilizacija zatvorenika je odvratna, moralno neobranjiva i nezakonita.”

Prisilna sterilizacija među zatvorenicima nije jedini medicinski zločin protiv tjelesne autonomije u našoj prošlosti. Godine 1932. pokrenut je Tuskegee eksperiment koji je trajao desetljećima. Služba za javno zdravstvo Sjedinjenih Država i Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) proveli su istraživanje tijekom kojeg su lagali 600 sudionika crne muške nacionalnosti o svom statusu sifilisa i rekli im da primaju besplatnu zdravstvenu skrb. U stvarnosti su dobivali placebo, neučinkovite tretmane i uskraćivali penicilin, čak i kad je postao široko dostupan kao tretman za sifilis. Konkretni slučaj pokrenuo je pitanje informiranog pristanka u medicinskim postupcima i naglasio koliko je država još morala ići u pogledu poštivanja neotuđivih prava, uključujući “pravo ljudi da budu sigurni u svoje osobe”, kako je izraženo u Ustavu SAD-a.

Globalno, zagovornici ljudskih prava vodili su dugu i tešku bitku za utvrđivanje ovih osnovnih načela tjelesne autonomije i informiranog pristanka u društvu.

Godine 1948. Ujedinjeni narodi donijeli su Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Članak 3. ove Deklaracije kaže: “Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.”

Vrijeme donošenja ove Deklaracije ključno je nakon Drugog svjetskog rata, razdoblja tijekom kojega su vjerojatno počinjena najveća kršenja ljudskih prava u modernoj povijesti, uključujući prisilna znanstvena i medicinska eksperimentiranja na ljudima na masovnom nivou. Sljedeća suđenja u Nürnbergu – održana između 1945. i 1949. – rezultirala su Nürnberškim zakonikom iz 1947., skupom od 10 standarda koji su postavljali pitanja medicinskih eksperimenata na ljudima. Nürnberški kodeks uspostavio je novi globalni standard etičkog medicinskog ponašanja. U okviru svojih zahtjeva? Dobrovoljni informirani pristanak ljudskog subjekta.

Zatim je 1966. godine Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima u svom članku 7 izjavio: „Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Konkretno, nitko ne smije biti podvrgnut medicinskom ili znanstvenom eksperimentiranju bez njegovog slobodnog pristanka.”

Prisilni medicinski postupci posebno su monstruozna povreda temeljnog prava tjelesnog integriteta i autonomije. Ova je lekcija teško naučena tijekom 20. stoljeća. No čini se da nije naučio usred panike zbog COVIDA-19.

Dvostruko kršenje

Slučajevi u Ohiu posebno su zabrinjavajući jer uključuju optužene u pogledu kojih je vlast ne samo jednom, već dva puta narušila tjelesnu autonomiju.

Naš pravosudni sustav rutinski stavlja tijela u kaveze nad onim što vlasnici tih tijela odluče staviti u njih, bez obzira na to je li stvarni prekršaj rezultat te konzumacije ili ne. To je velikim dijelom zahvaljujući nemoralnom i nepravednom ratu protiv droga, kao i širokom rasponu nenasilnih djela koja trenutno kriminaliziramo u našoj zemlji. Osim uhićenja optuženika zbog odabira stavljanja tvari u njihova tijela, imamo suce koji prijete daljnjim zatvaranjem kako bi te iste ljude prisilili na unošenje drugačije tvari u njihova tijela.

U oba slučaja ovo je grubo kršenje tjelesne autonomije pojedinca. No, mnogi naprednjaci koji redovito izražavaju bijes zbog masovnog zatvaranja i rata protiv droga zamjetno šute o mandatima cjepiva ili se zalažu za njih.

Proročka filozofija

Ekonomist Ludwig von Mises (1881.-1973.) imao je mnogo toga za reći o miješanju vlada u ono što pojedinci odluče konzumirati. U svojoj knjizi Ljudsko djelovanje napisao je sljedeće:

“Opijum i morfij zasigurno su opasni lijekovi koji stvaraju navike. No, kad se prizna načelo da je dužnost vlade zaštititi pojedinca od vlastite gluposti, ne mogu se uložiti ozbiljni prigovori protiv daljnjih zadiranja.”

To se odnosi na Rat protiv droga, koji je bio sve jači u vrijeme Misesove smrti, ali je također relevantan za trenutnu politiku pandemije. Nije ispravno pitanje je li razumno da se osoba cijepi zbog vlastitog zdravlja. Nije dužnost vlade da štiti pojedince od vlastite ludosti. Mises je dalje napisao:

“Mogao bi se napraviti dobar slučaj u korist zabrane alkohola i nikotina. I zašto ograničiti vladinu dobronamjernu providnost samo na zaštitu tijela pojedinca? Nije li šteta koju čovjek može nanijeti svom umu i duši još pogubnija od bilo kakvog tjelesnog zla? Zašto ga ne biste spriječili da čita loše knjige i gleda loše predstave, da gleda loše slike i kipove i da čuje lošu glazbu? Zločin koji čine loše ideologije zasigurno je mnogo pogubniji, kako za pojedinca tako i za cijelo društvo, od onog što ga čine opojne droge.“

Zaista bi se mogao.

Kao što je to većinu vremena, kada se zagovornici slobode protive javnoj politici za koju zagovornici velikih vlada vjeruju da je “zdrav razum”, to ne činimo samo zbog neposrednih posljedica, već zato što znamo kamo takva politika može dovesti . Ako me vlada može natjerati da dobijem cjepivo za svoje dobro, na što me još može natjerati? Poslovična limenka crva je otvorena, pravni presedan je postavljen i svaki student povijesti zna da odatle ide samo nizbrdo. Mises je nastavio:

“Ovi strahovi nisu samo zamišljene sablasti koje zastrašuju osamljene doktrine. Činjenica je da se nijedna očinska vladavina, bila ona stara ili moderna, nikada nije povukla od kontroliranja umova, uvjerenja i mišljenja svojih podanika. Ako netko ukine čovjekovu slobodu određivanja vlastite potrošnje, oduzima mu sve slobode. Naivni zagovornici uplitanja vlade u potrošnju zavaravaju se kad zanemaruju ono što s prezirom nazivaju filozofskim aspektom problema. Oni nesvjesno podržavaju slučaj cenzure, inkvizicije, vjerske netolerancije i progona neistomišljenika.”

Snažne riječi, ali s razlogom. Vrlo relevantno danas, budući da vlade brzo napreduju od “moramo donijeti mjere javnog zdravstva” do “moramo cenzurirati i progoniti one koji nam se protive i govore protiv naših mjera javnog zdravstva”.

Oni koji se zalažu za sposobnost vlade da ljudima oduzme slobodu na temelju konzumacije, zapravo promiču širok spektar nepravdi i kršenja ljudskih prava. Ovdje jednostavno nema sive zone.

Čini se da Ljudsko djelovanje nije jedino mjesto na kojem Mises piše iz groba za naše moderno doba. U svom djelu Liberalizam kaže sljedeće:

“Vidimo da čim odustanemo od načela da se država ne bi trebala miješati u bilo koja pitanja koja se tiču načina života pojedinca, završavamo s reguliranjem i ograničavanjem potonjeg do najsitnijih detalja. Osobna sloboda pojedinca se ukida. On postaje rob zajednice, dužan se pokoravati diktatima većine.“

Zamislite kako se to odnosi na sve netolerantniju kulturu sukladnosti za koju vidimo da raste u doba COVID-a. On nastavlja:

“Teško da je potrebno raspravljati o načinima na koje bi takve ovlasti mogle zloupotrijebiti zlonamjerne osobe na vlasti. Ovladavanje moćima ove vrste, čak i ljudi prožetih najboljim namjerama, mora svesti svijet na duhovno groblje. Sav napredak čovječanstva postignut je kao rezultat inicijative male manjine koja je počela odstupati od ideja i običaja većine sve dok njihov primjer konačno nije potaknuo ostale da sami prihvate inovaciju. Dati većini pravo da diktira manjini što misli, čita i čini, znači zaustaviti napredak jednom zauvijek. ”

Zanimljivo je da oni koji sebe smatraju “progresivcima” traže da svijet naglo stane i da svi pojedinci priklone svoju volju nacionalnoj naraciji koju su odabrali u ovom trenutku.

U konačnici, od Misesa:

“Neka nitko ne prigovara da su borba protiv morfinizma i borba protiv ‘zle’ književnosti dvije sasvim različite stvari … Sklonost naših suvremenika da zahtijevaju autoritarnu zabranu čim im se nešto ne sviđa, i njihova spremnost da se podrede takvima čak i kad im je zabranjeno sasvim prihvatljivo, pokazuje koliko je duboko ukorijenjen duh servilnosti i dalje u njima. Trebat će mnogo dugih godina samoobrazovanja sve dok se subjekt ne pretvori u građanina. Slobodan čovjek mora to moći podnijeti kad njegovi bližnji djeluju i žive drugačije nego što on smatra ispravnim. Mora se osloboditi navike, čim mu nešto ne odgovara, pozivati policiju ”

Njegovi su zapisi tako uočljivi i proročanski, da su gotovo jezivi.

Ne moramo voljeti ili odobravati postupke druge osobe. Ne moramo se s njima družiti. Ali moramo izdržati da se drugi ljudi ponašaju i žive kako im se sviđa, a da ne napunimo Karen i ne pozovemo policiju. Kad se zalažete za to da vladina sila na bilo koji način naruši tjelesnu autonomiju pojedinca, stojite na strani grube nepravde i kršenja ljudskih prava, samo pitajte Brandona Rutherforda koji se sada suočava sa zatvorom zbog svojih odluka o tome što će ili neće staviti njegovo tijelo.

“Ne uzimam cjepivo”, rekao je Rutherford za CNN. I trebao bi imati puno pravo donijeti tu odluku.