Bivša insajderica Feda Danielle DiMartino Booth poziva na radikalnu reformu središnje banke u svojoj knjizi “Fed Up”

U prosincu 2008., dok je gospodarstvo Sjedinjenih Država kolebalo na rubu kolapsa, skupina od 17 neizabranih dužnosnika okupila se u Washingtonu, D.C., kako bi donijela povijesnu odluku koja će oblikovati financijsku budućnost milijuna.

Federalni odbor za otvoreno tržište (FOMC), predvođen predsjednikom Federalnih rezervi Benom Bernankeom, jednoglasno je izglasao smanjenje stope federalnih fondova gotovo na nulu, potez usmjeren na stabilizaciju Wall Streeta usred najgore financijske krize od Velike depresije.

Iako je odluka pružila privremeno olakšanje bankama i korporacijama, njezine dugoročne posljedice za obične Amerikance bile su daleko razornije. Ovaj ključni trenutak je u središtu “Fed Up: Pogled insajdera o tome zašto su Federalne rezerve loše za Ameriku”, razotkrivajuće nove knjige Danielle DiMartino Booth, bivše insajderice Federalnih rezervi koja je provela devet godina radeći unutar institucije.

DiMartino Boothina knjiga nudi rijedak pogled iz kulisa Federalnih rezervi, institucije često obavijene tajnom. Oslanjajući se na svoja iskustva u Dallas Fedu, ona kritizira procese donošenja odluka Feda, njegovo oslanjanje na akademske modele i neuspjeh u rješavanju stvarnih posljedica njegovih politika. Njezin prikaz istovremeno je osobna priča i šira optužba sustava za koji tvrdi da daje prednost Wall Streetu naspram Main Streeta.

Korijeni financijske krize 2008., kako DiMartino Booth objašnjava, sežu u rane 2000-e. Pod tadašnjim predsjednikom Alanom Greenspanom, Fed je agresivno smanjio kamatne stope kako bi stimulirao gospodarstvo nakon pucanja dot-com mjehura. Ova politika potaknula je stambeni bum, s subprime hipotekama koje su omogućile milijunima kupnju kuća koje si nisu mogli priuštiti. DiMartino Booth, koja je u to vrijeme radila na Wall Streetu, svjedočila je obmanjujućim praksama i upozoravala na nadolazeću katastrofu. Njezine zabrinutosti, međutim, bile su uglavnom ignorirane.

Do 2006. stambeno tržište pokazalo je znakove napetosti. DiMartino Booth, tada u Dallas Fedu, surađivala je s ekonomistom Johnom V. Ducom kako bi objavila istraživanje koje je naglašavalo rizike subprime hipoteka i kolateraliziranih dužničkih obveza. Unatoč njihovim upozorenjima, Fed je umanjio sistemske rizike.

Kada je stambeni mjehur puknuo 2008., izazvavši globalnu financijsku krizu, Fedov odgovor bio je spašavanje Wall Streeta. Ali kako DiMartino Booth napominje, posljedice za obične Amerikance bile su teške: mirovinski fondovi suočili su se s ogromnim manjcima, milenijalci su se borili s nepriuštivim stanovanjem, a umirovljenici su vidjeli kako im se ušteđevina erodira zbog Fedove politike nulte kamatne stope.

Jedna od najupečatljivijih otkrića u knjizi je kultura grupnog razmišljanja unutar Feda. DiMartino Booth opisuje kako su glasovi neslaganja često bili odbacivani, s ekonomistima s doktoratom koji su dominirali raspravom i marginalizirali one sa stvarnim iskustvom. Ona prepričava kako su je kolege tretirale s snishodljivošću, više fokusirane na teorijske modele nego na praktične ishode. Ova izoliranost, tvrdi ona, zaslijepila je Fedovo vodstvo — od Greenspana do Bernankea do Janet Yellen — za rizike koje su njihove politike stvarale.

DiMartino Booth također zadire u sustav sjene bankarstva, mrežu financijskih entiteta koji djeluju izvan tradicionalnih bankarskih propisa. Ona objašnjava kako ovaj sustav, koji je odigrao središnju ulogu u krizi 2008., ostaje slabo shvaćen i uglavnom nereguliran. Kolaps Lehman Brothersa i skori kolaps AIG-a razotkrili su međusobnu povezanost ovih entiteta i sistemske rizike koje su predstavljali.

Knjiga također naglašava Fedovu ulogu u pogoršanju nejednakosti dohotka. DiMartino Booth tvrdi da su politike poput kvantitativnog popuštanja nerazmjerno koristile bogatima kroz napuhavanje cijena imovine, dok su učinile malo za stimulaciju rasta radnih mjesta ili povećanje plaća za srednju i radničku klasu. Ona ukazuje na Teksas kao protuprimjer, gdje je stvaranje radnih mjesta nadmašilo druge države unatoč tome što je bio podvrgnut istim Fedovim politikama. Ona pripisuje ovaj uspjeh teksaškom okruženju pogodnom za poslovanje i niskom poreznom opterećenju, sugerirajući da je monetarna politika sama po sebi nedostatna za rješavanje gospodarskih izazova.

U svojim završnim poglavljima, DiMartino Booth poziva na sveobuhvatne reforme kako bi Fed postao transparentniji i odgovorniji. Ona zagovara smanjenje utjecaja akademskih doktora, dovođenje više praktičara i davanje trajnog glasa svim predsjednicima okružnih banaka u FOMC-u. Također predlaže napuštanje Fedovog dvostrukog mandata maksimiziranja zaposlenosti i održavanja stabilnosti cijena, tvrdeći da bi jedinstveni fokus na stabilnost cijena bio učinkovitiji.