Dok Trump napada Kinu, azijski div je “uzeo” Afriku

U trenutku proširenje koncepta “Novog puta svile” u rujnu 2013. godine se smatralo da je glavni cilj bio integriranim tranzitom povezati Europu i jugoistočnu Aziju. Prioritet ukazuje i transportna ruta od sjeverozapadnih granicama Kine, regije Xinjiang, kroz središnju Aziju, Afganistan, Iran, Irak, Siriju i Tursku i dalje kroz Bospor ka Starom kontinentu.

Jesu li kineske trgovinske ambicije rasplamsale ratove na Bliskom istoku i potaknule jačanje islamističkih terorističkih skupina, posebno terorista Islamske države, koja je zauzela velike teritorije upravo na toj ruti, možemo samo nagađati, ali su ovi procesi, uz druge ciljeve, sigurno doprinijeli stvaranju kaosa koji je kratkoročno zaustavio neke od kineskih projekata.

No, činjenica je i da ova regija neće nikamo otići i projekt je još uvijek na stolu, spreman za izgradnju. Međutim, porast vojnih aktivnosti je očito prisilio Peking da u geografskom smislu revidira projekt, a nedavna posjeta predsjednika Xi Jinpinga u Africi je živa potvrda toga.

Glavni je posjet je bio Johannesburgu, Južna Afrika,  gdje je Xi Jinpinga  sudjelovao na u desetom summitu skupine BRICS. No, usput se kineska delegacija “zaustavila” u tri afričke zemlje, čije bi se izbor mogao činiti neočekivanim.

Kineski predsjednik je cik-cak “prerezao” Afriku od sjeverozapada do jugoistoka. Posjetio je Senegal na zapadnoj obali kontinenta, Ruanda u središtu i Mauricijus, maleni otok u Indijskom oceanu uz istočnu obalu Afrike. Ovo je već točka na kojoj treba razmišljati o kineskoj strategiji i da se ništa nije dogodilo “slučajno”.

Za Senegal Kina nije samo drugi najveći trgovinski partner, uz prometom povećan 17 puta u 10 godina, nego gotovo 90% gospodarstva Senegala kontroliraju kineske državne i privatne kompanije. Kina je i najveći investitor u Senegalu, posebice u prometnoj infrastrukturi, gdje gradi mostove i autoceste od Dakara do Tube. Peking ne štedi ni na humanitarnim projektima. Kineskim novcem se u Senegalu grade sela, izgrađena je 251 bušotina i položeno 1800 kilometara cjevovoda koji je riješio problem pitke vode za sedminu populacije. Ove je podatke potvrdio najčitaniji tiskani i internetski senegalski dnevni list Le Soleil.

Za Ruandu je Kina također važna, ne samo kao vodeći trgovinski partner, već posebno za obrazovni i medicinski sektor afričke zemlje. Još 1976. je kineska vlada počela davati stipendije studentima iz Ruande koji studiraju u Kini. Od 1982. je Kina počela slati posebne medicinske timove u Ruandu i do sada ih je poslala osamnaest.

Što znači Ruanda za Peking?  Zhao Hongwei, kineski veleposlanik u toj zemlji, za državnu agenciju Xinhua je odgovorio: “U 20 godina je Ruanda postigla nacionalno pomirenje, političku stabilnost i gospodarski razvoj. Današnja Ruanda je model za afričke države. Zahvaljujući svom razvoju, Ruanda je ne samo poboljšala živote svojih ljudi i tako zauzela prestižno mjesto u međunarodnoj zajednici, nego je omogućila ulaganja i građanima drugih zemalja.”

Naravno, teško je zamisliti da se to dogodilo u zemlji u kojoj je prije samo četvrt stoljeća bjesnio genocid u kojem su pripadnici naroda Hutu u  samo sto dana pobili gotovo milijun sunarodnjaka iz plemena Tutsi. Znakovito je da se međuetnička mržnja počela gasiti u trenutku kada su zemlju napustili zapadni ulagači, koji su došli s blagoslovom Belgijanca, koji su u kolonijalno vrijeme, radi lakšeg vladanja zemljom, proveli “istraživanja” kojima su “dokazali” da postoje goleme razlike između plemena Hutu i Tutsi.

Međutim, Kinezi nikada nisu pravili razlike između jednih i drugih. Jedini su kriterij moralne kvalitete njihovih poslovnih partnera. Zhao Hongwei je rekao da u Ruandi, bez izmišljenih razloga između jedne ili druge skupine, svi pozdravljaju ulaganja kineskih tvrtki u njihovo gospodarstvo, prvenstveno u prerađivačkoj industriji. Osim toga, Ruanda ima posebne turističke resurse i nada se razvoju turizma i privlačenju velikog broja kineskih turista.

Potom Mauricijus, koji je dugo na čelu kineskih investicijskih interesa. 2009. započinje izgradnja ekonomske zone JinFei. Na 211 hektara su nikle trgovine, turistički sadržaji, financijski centri, kao i visokotehnološke i tekstilne industrije.

Ispada da Kina ima ne samo ekonomski nego i politički interes u tri male zemlje koje je lako kontrolirati, jednostavno je u njih ulagati i lako ih je braniti, a leže na liniji koja Afriku presijeca od jugoistočne obale Indijskog oceana do sjeverozapada na obali Atlantika. Po mišljenju mnogih, ovo je idealna ruta za trgovinu i ekonomsku ekspanziju

No, poslovni interesi ne znače ništa bez čimbenika vojne sile. Peking se dobro sjeća kada je Kina izgubila 18 milijardi dolara ulaganja u Libiji, kada je 2011. svrgnut i ubijen Muammar Gaddafi, a Peking bio prisiljen evakuirati trideset i pet tisuća svojih građana.

Naravno, konkurenti su zabrinuti. Amerikanci su odavno zabrinuti zbog aktivnosti Pekinga na kontinentu i 2008. godini su stvorili novo Afričko zapovjedništvo američkih oružanih snaga (AFRICOM). Istina, ima određen broj američkih vojnika u Africi, oko 300 ljudi na aerodromu Garoua u Kamerunu, dok ostali drijemaju u bazama u Njemačkoj i Italiji.

Formalno je AFRICOM stvoren kako bi se suprotstavilo terorizmu i pobunama u regiji Sahel i delti Nigera, što nije nikakva tajna. Druga zadaća je obuka američkih savezničkih vojski u Etiopiji, Sudanu Darfuru, Ugandi, Ruandi, Kongu, Sejšelima, Maliju, Nigeru, Senegalu, Nigeriji, Liberiji, Kamerunu, Gabonu, Keniji, Južnoj Africi i Tanzaniji, a te im vojske kasnije služe za provedbu kontroliranog kaosa ili povremene državne udare protiv “nepoćudnih vlada”.

Čini se da je Kina ranije stvorila plan kako protjerati ili barem neutralizirati AFRICOM. 2015. je preko 106 000 vojnog i policijskog osoblja iz 122 zemlje svijeta bilo uključeno u šesnaest tadašnjih mirovnih misija Ujedinjenih naroda. Od njih je 89 127 bilo u Africi, gdje je u devet misija poginulo 785 “plavih kaciga”. Ujedinjenim narodima je nedostajalo ljudi i novca. I tada je s podija 70. zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda kineski predsjednik Xi Jinping rekao: “Želim objaviti da će se Kina pridružiti novom sustavu mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, te da će u tom smislu uspostaviti stalni kontingent specijalne policije i rezervni sastav od 8 000 vojnika.”

Ipak, kako se ne bi imali bilo kakve nedoumice, Xi je obećao stvoriti “Fond razvoja i mira Kine i Ujedinjenih naroda” s kapitalom od milijardu dolara za 10 godina. U dvorani Opće skupštine Ujedinjenih naroda su se čile ovacije i pozdravi kineskoj inicijativi.

Nije pretjerano reći da Kina u Africi  može računati na potporu najviših razina vlasti nacionalnih država. Osam tisuća vojnika u “plavim kacigama” mirovnih snaga Ujedinjenih naroda se uspješno nadopunjuju s logističkom točkom kineske ratne mornarice u Džibutiju. Tamo su jedinice marinaca, brodovi i podmornica koji obavljaju borbenu obuku i borbene misije u Indijskom oceanu ili gdje nema mjesta za postavljanje “plavih kaciga”.

Ovi vojnici i trupe su tamo da nešto zaštite i da se Kini ne ponovi “libijski scenarij”, ali da ni zemlje u koje je Peking uložio novac ne prođu kroz “scenarij Ruande” iz 1994.

Prema britanskoj revizorskoj i konzultantskoj tvrtki Ernst & Young, 2016. godine je obujam kineskih ulaganja u Africi iznosio 36,1 milijardu dolara. Podaci su daleko od potpunih, jer su Kinezi sami stalno priznali da ne znaju točne brojke svojih ulaganja u Afriku.  Međutim, čak i to je dovoljno, jer je iste godine ukupni volumen ulaganja svih drugih velikih ulagača na kontinentu iznosio samo 29,1 milijardu dolara.  2016. je trgovina između Kine i država na kontinentu premašila 190 milijarde dolara, a Kina je u nekoliko godina izgradila 5000 kilometara  željezničkih pruga i asfaltnih cesta, te 200 škola i 100 bolnica.

Nakon 2010. godine je Peking povećao dodjelu stipendija za podučavanje afričkih studenata u inženjerskim sektorima i tako ih počeo povezivati sa svojim tehnologijama. Prema Liu Xiaomingu, Kina je tako osposobila 160 000 kvalificiranih radnika iz Afrike. Iako kineske tvrtke u Africi ne privlače uvijek lokalne radnike i često se oslanjaju na svoje zaposlenike, prema nekim procjenama danas u Africi postoji gotovo milijun kineskih radnika. No to je još uvijek višestruko manje od brojke koja radi na kineskim projektima. Prema informacijama tvrtke McKinsey, trenutno u Africi postoji više od 10 tisuća kineskih poduzeća u svim sektorima.

Ako je 2016. Kina u Afriku službeno  uložila 36,1 milijardu dolara, tijekom 2017. je taj iznos vjerojatno premašio 48 milijardi dolara. Opet govorimo o službenim brojkama koje je Peking prijavio, dok je stvarni iznos nepoznat.

U tom smislu, ako je predložena verzija revidiranja “Novog puta svile” preko afričkog kontinenta točna, Peking je doista počeo graditi transkontinentalnu afričku logistiku i može se zaključiti samo jedno. Xi Jinping je donio novac Africi. Mnogo novca. Iznosi nisu objavljeni, ali su kineski mediji uoči putovanja objavio vrlo znakovit plakat, na kojem se prema kineskom dlanu pruža mnogo drugih – bijelih, žutih i crnih. To je razumljivo, jer sada samo Kina sposobna i spremna pružiti stvarnu pomoć zemljama koje zaostaju u svom gospodarskom razvoju i Peking tu vidi priliku. To će doprinijeti razvoju kontinenta, smanjiti migracije, lokalno stanovništvo će razviti potrebna znanja i vještine, otvorit će se radna mjesta i na kraju  će kupovati kinesku  robu, što je logično. Usput, za Kinu je jedino važno da u zemljama u koje ulažu nema rata, a manje lokalne sukobe su u stanju sami riješiti, pregovorima ili ograničenom vojnom silom. Drugo, što je posebno važno, nikome ne nameću svoj sustav vrijednosti ili ideologiju.