Dokaz da Stožer djeluje poput kriminale organizacije

Koja je bitna razlika između legitimne javne vlasti i kriminalne organizacije? Prva koristi prisilu kao sredstvo zaštite građana od ugroza. Druga pak prisilu koristi kao sredstvo ispunjenja svojih fikcija. Kad članovi kriminalne organizacije koriste ili naređuju prisilu prema nekome, to nije zbog nekog ugrožavajućeg dijela stvarnosti koji zahtijeva nužnost zaštite. Umjesto toga, prisilu pokreću iz skupa misli koje su na ovaj ili onaj način nastale u glavama tih članova. U ovom tekstu dokazat ćemo da je svaka prisila prema pravima i slobodama građana, koju naređuje Stožer putem korona mjera, a izvršavaju razni službenici, upravo takvog tipa. Da je pokrenuta iz fikcija, a ne iz stvarnih ugroza gdje bi građani trebali posredovanje javne vlasti kao neku vrstu pomoći u zaštiti od ugrozitelja. Dokazat ćemo da je tzv. “ugroza zdravlja”, koja se građanima stavlja na teret, samo plod mašte nesposobnih i korumpiranih birokrata, kao i njihovih pseudostručnjaka plaćenika i medijskih poslušnika. Sve upakirano u tzv. “službeni narativ” koji se svakodnevno prodaje javnosti kao istina. No prava istina je ta da su kreatori i pobornici službenog narativa ti koji ugrožavaju građane. I da to čine poput istinske kriminale organizacije, kršenjem civilizacijskih načela, međunarodne akata i pozitivnih propisa.

Jedan takav propis je Ustav RH. U njemu stoji sljedeće: “Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.”

Koji je osnovni preduvjet za pokretanje zaštite sloboda, prava, morala i zdravlja o kojoj govori gornja odredba Ustava? Pa očito, mora postojati netko tko slobodu, prava, moral ili zdravlje ugrožava. Mora u stvarnom, materijalnom svijetu postojati netko tko predstavljaju ugrozu i onda se ograničavanjem prava ugrozitelja štite slobode, prava, moral ili zdravlje ugroženih. Uzmimo primjerice Zakon o sigurnosti prometa na cestama. On prepoznaje vozače kao ugrozitelje. Zašto su oni ugrozitelji? Pa zato što upravljaju vozilima u prometu, a vozilo koje se kreće predstavlja ugrozu za zdravlje i život ljudi. Zato je ograničavanje i kažnjavanje vozača u prometu u skladu s Ustavom.

No zamislimo sad da je auto parkiran u garaži. U tom slučaju njegov vlasnik nikoga ne ugrožava. Međutim, postoji teorijska mogućnost da vozač sjedne u auto, izađe iz garaže, uključi se u promet i vozi 100 km/h u naselju. Može li se zbog te “teorijske mogućnosti” vozača optužiti za ugrozu, kazniti sa 5 tisuća kuna i oduzeti vozačku dozvolu, te mu tako ograničiti prava i slobode. Očito ne. To bi bilo i suludo i neustavno. A razlog je naravno taj što ne postoji dio stvarnosti, tj. dokaz, da je vlasnik vozila ugrozio bilo čije zdravlje i život. Postoji samo teorijska mogućnost ugroze. No, teorijska mogućnost nije dokaz nego fikcija. A upravo to je način na koji djeluje Stožer. Članovi Stožera u svojim glavama, iz puke mašte, stvaraju teorijske mogućnosti ugroze, i onda iz te fikcije ograničavaju stvarna prava i stvarne slobode građanima. Znači bez ikakvih dokaza, bez ikakvih ugroza u stvarnom svijetu, oni iz čiste mašte pokreću represivni aparat te ograničavaju i kažnjavaju građane. Doslovno, koriste prisilu poput kriminalne organizacije, a ne kao legitimna javna vlast. Vratit ćemo se na to kasnije, no prije toga moramo adresirati drugu ključnu odrednicu Ustava:

“Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničavanjem u svakom pojedinom slučaju.“

Kretanje vozila jest ugroza, čak i kad je ono u okviru ograničenja. No, to ne znači da vlast smije zaključati promet, ograničiti brzinu u naselju na 20 km/h, ili da se prekoračenje brzine od 10 km/h smije kažnjavati sa 100 tisuća kuna. To bi bilo kršenje gore navedenog načela razmjernosti. Samo postojanje ugroze u stvarnosti, nikako nije dovoljno da bi se ograničila prava i slobode. Niti postojanje minimalne ugroze može biti alibi za drakonsku kaznu. Nego, ugroza mora biti dovoljno velika, dok kazna mora biti razmjerna stupnju ugroze. Inače se krši ustavno načelo razmjernosti. Kod pitanja tog načela, odluke Stožera nedvojbeno ne prolaze test razmjernosti. Krenimo sad na konkretne primjere.

Prvo ćemo pogledati odluke Stožera koja su najbliže ustavnosti, no i dalje su neustavne. A to su odluke koje ograničavaju prava onima koji su stvarno bolesni od COVIDA-19, s jasno izraženim simptomima poput temperature, glavobolje, bolova u mišićima, kao i dodatne potvrde u obliku pozitivnog PCR testa. Znači u tom slučaju stvarno postoje dokazi bolesti, a time i ugroze. Bolesni ljudi zaista mogu zaraziti i time ugroziti druge. Ta ugroza ekvivalent je vozača koji su se uključili u promet i time predstavljaju ugrozu za sudionike u prometu. Pa se po Ustavu i Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, može razmatrati ograničenje prava i slobode bolesnih od COVIDA-19. Međutim, ključno je ovo “razmatrati”. Znači potrebno je prvo dokazati razmjernost iz Ustava. Potrebno je dokazati da je virus koji uzrokuje COVID-19, tj. koronavirus, dovoljno velika ugroza. Jer i vozilo koje se kreću unutar ograničenja je ugroza. I virus gripe je ugroza. No to nisu dovoljno velike ugroze da bi se mogla ograničiti nečija prava i slobode. Dakle, je li koronavirus dovoljno velika ugroza? Kratak odgovor je, ne. A sad duži odgovor.

Prvi razlog zašto koronavirus nije dovoljno velika ugroza jest način na koji on djeluje. On ne djeluje poput primjerice HIV-a koji uzrokuje AIDS. Kad ste zaraženi HIV-om, vi njegovim prijenosom na drugu osobu napadate njezin imunološki sustav i onesposobljujete ga. Dakle, nebitno je li osoba stara, mada, komorbiditetna ili ne. Vi jednako ugrožavate sve. HIV je poput otrova. On negative zdravstvene učinke stvara svakom pojedincu. Međutim koronavirus nije takav. Više od 50 posto onih se njime zaraze je asimptomatsko. Ostali imaju blage simptome od kojih se bez problema oporave. Samo maloj manjini ljudi, koronavirus može izazvati tešku kliničku sliku ili smrt, baš kao i virus gripe. To drugim riječima znači da koronavirus nije ugroza za pučanstvo, za opću populaciju, za većinu ljudi. On je ugroza za samo mali dio populacije. I već samom tom činjenicom možemo zaključiti da on nije dovoljno velika ugroza da bi se bolesnima od COVIDA-19 ograničavala prava i slobode.

No stvari su tu još zanimljivije. Gore navedeni način djelovanja koronavirusa, pokazuje da koronavirus nije direktan uzročnik bolesti COVID-19. Naime, direktan uzročnik je imunokompromitiranost. Činjenica je da koronavirus ugrožava samo ljude sa slabim ili bolesnim imunosustavom. Ta stanja su faktički ono što uzrokuje pojavu bolesti COVID-19 i sve komplikacije povezane s njom. Narušen imunosustav je taj koji je dao dozvolu tijelu domaćina da viruse iskopira do toksične koncentracije i tako domaćinu uzrokuje zdravstvene probleme. Znači ovdje je čak upitno može li se Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti uopće baviti COVIDOM-19? Jer stvarna ugroza dolazi iz tijela domaćina, a ne od drugih ljudi. Drugi ljudi nisu krivi zato što netko ima slab ili bolestan imunosustav. Zakoni i njihovo provođenje samo su pomoć pri zaštiti građana od ugroza drugih. No ovdje ugroza dolazi iz slabog ili bolesnog imunosustava domaćina, a ne od dugih ljudi, pa se Zakon ipso facto niti ne može baviti COVIDOM-19. No čak i ako to zanemarimo, bolesni od COVIDA-19 nisu dovoljno velika ugroza za opću populaciju. Bilo u smislu zadovoljenja načela razmjernosti iz Ustava, bilo u smislu potrebe pomoći u zaštiti građana, a koju je posredstvom Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti dužna osigurati javna vlast.

Gore navedeno potvrđuje se i empirijski. Naime, ljudi u svakodnevnom životu pokazuju da nemaju strah od koronavirusa. Da je taj virus tako opasan, bi li ljudi, i staro i mlado, bili nagužvani po turističkim mjestim i raznim javnim manifestacijama bez ikakvih oblika zaštite? Čak i kad cjepivo nije postojalo, svjedočili smo da su građani potpuno neopterećeno koristili shopping centre i druge prostore. Pri tome, nisu bili u nekakvom modu samoobrane ili straha. Nisu ljude oko sebe doživljavali kao prijetnju od koje im treba zaštita, kao što bi to bilo da netko u njihovoj blizini puca vatrenim oružjem ili obijesno vozi. Nego, bili su spontani i opušteni. Nakon što su ljudi shvatili da su političko-medijske priče o strašnom virusu samo fikcija, život građana se prirodno vratio u normalu. Dok opasnost i dalje postoji samo u glavama političara, novinara, stručnjaka plaćenika i pandemijskih profitera, koji ove prve podmazuju.

Sljedeći razlog zašto koronavirus nije dovoljno velika ugroza su podaci koji pokazuju da smrtnost od COVIDA-19 točno odražava prirodnu krivulju smrtnosti. Statističke studije iz Ujedinjenog Kraljevstva i Indije pokazale su da krivulja za “smrt od COVIDA-19” gotovo identično prati krivulju očekivane smrtnosti. Ukratko, vjerojatnost da umrete od COVIDA-19, jednaka je vjerojatnosti da umrete općenito. Kad bi koronavirus bio velika ugroza, onda bi vjerojatnost za smrt kod svih dobnih skupina trebala biti iznad vjerojatnosti za smrt općenito. S obzirom da to nije slučaj, koronavirus niti kroz tu empirijsku prizmu ne pokazuje da je dovoljno velika ugroza

Kad smo kod smrtnosti, postoji jedna specifičnost za 2020. godinu. Ako se usporedi smrtnost te godine s onom iz prijašnjih godina, možemo uočiti tzv. višak smrtnosti u pojedinim državama. Službeni narativ taj višak pripisuje koronavirusu. No, to se radi bez ikakvih dokaza. Takva atribucija je čista fikcija. Naime, za nikoga od umrlih s pozitivnim PCR testom nije rađena obdukcija. A samo tako se može znati pravi uzrok smrti. Dvadesetak nukleotida koji se PCR testom pronađu u nosu domaćina, mogu komotno biti samo dijelovi virusa koje je imunosustav uništio i izlučio, bez da je domaćin imao bolest COVIDA-19, a kamoli da je umro od nje. Kad se višak smrti pripisuje koronavirusu, to je isključivo plod mašte koji se birokratskim inženjeringom ubacuje u službenu statistiku. No postoji nešto što nije plod mašte. Nešto se stvarno dogodilo u 2020. godini. Nešto što zaista uzrokuje smrtnost. A to je, prvo, drastična redukcija medicinskih usluga za sve građane, do koje je došlo zbog politički uvedenih korona ograničenja i kontrola. Samo u RH bilo je oko 100 tisuća takvih usluga manje. A posljedice su tu jasne: manje zdravstvenih usluga – manje spašenih života. Manje spašenih života – veća smrtnost. Drugo, dogodio se drastičan pad ekonomske aktivnosti i BDP-a. A znamo da postoji direktna pozitivna korelacija između manjeg BDP-a i veće stope smrtnosti. Treće, u 2020. godini, neadekvatno su i masovno korišteni respiratori te su davani snažni kokteli lijekova PCR pozitivnima. Sve temeljem novih, ad hoc protokola liječenja koji su nastali zbog dezinformacije WHO-a da koronavirus predstavlja veliku opasnost za zaražene. Liječnici su sami priznali da su respiratorima slali ljude u smrt. Takvu sudbinu uzrokovali su i snažni lijekovi zbog štetnih nuspojava, a korištenje takvih lijekova je u 2020. godini znatno povećano. Konačno, mediji su temeljem spomenute dezinformacije WHO-a, tijekom cijele godine sijali strah i paniku u populaciji. Političari pak su svojim korona ograničenjima vojskama ljudi ugrozili egzistenciju. Sve to zajedno proizvelo je visoku razinu stresa u populaciji. Stres pak proizvodi kortizol, kortizol inhibira imunosustav, dok inhibiran imunosustav povećava podložnost raznim bolestima i pogoršava postojeće. Kad se tome doda da su ljudima bile ograničene tjelesne aktivnosti koje pozitivno djeluju na imunitet, ugroza općeg zdravlja populacije više je nego očita. A svaka takva ugroza zdravlja može ljude na rubu, tj. one s komorbiditetima, gurnuti u smrt. Navedena četiri razloga su dakle najvjerojatniji uzroci viška smrtnosti. WHO, politika, zdravstvo i mediji su krivci za smrtnost koju su pripisali koronavirusu.

Uglavnom, pošto svi empirijski podaci pokazuju da koronavirus nije dovoljno velika ugroza, ustavno načelo razmjernosti nije zadovoljeno i ograničenje prava i slobode COVID-19 bolesnika putem odluka Stožera nije u skladu s Ustavom. No to je najmanji problem za Stožer. Sad ćemo pokazati da Stožer ograničava prava bez ikakvih dokaza ugroze. Dakle ograničava ih ljudima koji nisu nikakva ugroza za bilo koga. Nego, samo postoji teorijska mogućnost da budu ugroza. Ono što Stožer radi jest da ograničava stvarna prava i slobode na temelju fiktivnih ugroza. Što je čista negacija legitimne javne vlasti i demonstriranje svih bitnih obilježja kriminalne organizacije.

Kod ljudi bolesnih od COVIDA-19 i pozitivnih na PCR testu, barem postoji legitimna osnova za razmatranje stupnja ugroze i utvrđivanja mogu li se tim ljudima ograničiti prava i slobode. Jer bolest kao pojam udovoljava svrsi Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i Ustavne odredbe o zaštiti zdravlja. No svojim korona mjerama Stožer ne ograničava prava samo tim ljudima. Nego onima koji su ili potpuno zdravi ili su zdravi i pozitivni na PCR testu. Dakle ljudima za koje ne postoje apsolutno nikakvi dokazi da su stvarno bolesni i time ugroza u smislu Zakona i subjekti ograničenja u smislu Ustava. Stožer se tu ponaša kao netko tko bi vozača optužio za ugrozu, novčano kaznio i oduzeo mu vozačku samo zato što postoji teorijska mogućnost da je vozio 100 km/h u naselju. Dakle potpuno suludo. Krenimo od PCR pozitivnih.

Što znači biti PCR pozitivan? Jednostavno, to znači da je u nosu otkriven niz od 20-tak nukleotida za koje je WHO rekao da pripadaju skupu od 30 tisuća nukleotida koji čine genom novog koronavirusa nazvanog SARS-COV-2. No, ti nukleotidi mogu biti i od uništenog virusa, a to je slučaj kod većine imunološki zdravih ljudi. Naime, kad čovjek udahne viruse, a oni uspiju proći sve razine imunološke obrane te uđu u stanice, veliki granularni limfociti, koji su dio urođenog imuniteta i predstavljaju 5-20 % svih cirkulirajućih limfocita kod ljudi, će ubiti te zaražene stanice, zajedno s virusima koji se u njima nalaze. Sve bez ikakvih antitijela stečenog imuniteta. Tako će ljudi rano zaustaviti zarazu, neće imati nikakve simptome i samo će izlučiti uništene viruse, što će se pokazati kao pozitivan PCR test. Ti ljudi dakle nisu bolesni. Oni nikoga ne mogu ugroziti čak i kad bi koronavirus bio dovoljno velika ugroza. A pošto ne postoji stvarna ugroza, onda se ljudima ne mogu ograničiti stvarna prava i stvarne slobode. No što Stožer radi? On naređuje prisilnu samoizolaciju PCR pozitivnih. Dakle naređuje ograničenje stvarne slobode. I ako osoba napusti samoizolaciju, onda propisuju stvarnu novčanu kaznu. A to je ponašanje karakteristično kriminalnoj organizaciji koja je naredila otmicu i opljačkala žrtvu zato što se ova oslobodila. Stožer je iz teorijske mogućnosti ugroze, dakle iz čiste fikcije, ograničio i kaznio stvarnog čovjeka. U svakom civiliziranom društvenom uređenju, bez dokaza ugroze čovjek je nevin i niti jedna legitimna vlast ga neće prisilno ograničavati i kažnjavati. Prisilu prema nevinim ljudima naređuju ili provode kriminalne organizacije, kojima je osnova za korištenje prisile čista fikcija. Pošto Stožer nema dokaz da u stvarnosti PCR pozitivan pojedinac nekoga ugrožava, naredba da ga se prisilno smjestiti u samoizolaciju ili novčano kazni, rezultat je isključivo stožeraških fikcija. Stožer se dakle ne ponaša kao legitimna vlast, nego doslovno kao kriminalna organizacija.

No stvari su još gore po Stožer. Samoizolacija se ne naređuje samo za PCR pozitivne. Nego i za njihove kontakte. Ovdje dakle čak ne postoji dokaz da su ti ljudi uopće imali nukleotide virusa u nosu. Pa je i ta famozna “teorijska mogućnost” ugroze još manja. Naravno, bilo kakav dokaz da su stvarno ugroza za ljude oko sebe je i tu nepostojeći. Pa ipak, i ti ljudi se ograničavaju i kažnjavaju. Oduzima im se stvarna sloboda i stvarni novac, sve samo na temelju stožeraške fikcije izvedene iz teorijske mogućnosti. Ali Stožer ide još dalje, baš poput istinske kriminalne organizacije. On prisilu naređuje i prema potpuno zdravim ljudima koji nisu bili u kontaktu s PCR pozitivnima. Pa se ti ljudi ne puštaju u Policiju, Poštu, Finu ili na radno mjesto. Osim, ako protiv svoje volje nešto ne stave u svoje tijelo. Bilo iglu ili štapić. Dakle stožer ljude iznuđuje poput prave pravcate kriminalne organizacije invazivnom intervencijom na tijelu protiv njihove volje. A sve kako bi ti ljudi dobili natrag prava i slobode koje su im prisilno, nelegalno i nelegitimno oduzete. Znači oduzete bez ikakvog dokaza ugroze u stvarnom svijetu.

Što nam je zbog svega činiti? Pa jednostavno. Radite pritisak prema Državnom odvjetništvu i Policiji da uhite kriminalnu organizaciju. Odite u svoju policijsku postaju i kazneno prijavite službenike, i naravno policajce, koji rade za kriminalnu organizaciju te vas ne puštaju u Finu, Poštu ili da podignete osobnu. Stožer u svojem praktičnom djelovanju i svojim višim nalozima pokazuje da nije legitimna vlast. Da ne poštuje zakone i Ustav. Zato policajci, kao i drugi službenici ne smiju provoditi njihove više naloge inače će biti osobno odgovorni kako to predviđa Ustav u članku 20. Legitimna vlast poštuje Ustav i zakone, te u skladu s tim, ograničava stvarna prava i stvarne slobode samo na temelju stvarnih ugroza. Članovi Stožera ograničavaju prava i slobode na temelju svojih fikcija. Baš kao što to čine članovi svih kriminalnih organizacija. Stožer je podružnica HDZ-a. A njih je Sud u RH već proglasio kriminalnom organizacijom. Vrijeme je da to učini i s njihovom podružnicom.

DODATAK: Praktični primjeri djelovanja kriminalne organizacije

Primjer 1: “Kažnjen s 30.500 kn jer je na kraju radnog vremena u svom dućanu skinuo masku.” Vlasnik male trgovine zdravom hranom u Rijeci Igor Poljak zbog nenošenja maske u vlastitoj radnji na kraju radnog vremena oglobljen je s čak 30.500 kuna. Prekršajni nalog napisala je Civilna zaštita. Kad npr. vozač automobila dobije kaznu od 3.000 kuna za vožnju u naselju bržu 30 km/h iznad dopuštene, zašto je on kažnjen? Zašto mu je ograničeno pravo na imovinu? Pa zato što postoji dokaz da je on stvarno upravljao vozilom koje može nekoga ubiti ili ozlijediti. A visina kazne je 3.000 kuna zato što je stupanj ugroze manji nego da je vozio 50 km/h brže od dopuštene brzine, u kojem slučaju je kazna 10.000 kuna. Znači prava su mu ograničena zato što je postojao dokaz, dakle dio stvarnosti. Postojao je u stvarnom svijetu ugrožavajući događaj, ugroza. I kazna je kod toga ovisila o stupnju ugroze. No, za što je točno kažnjen Igor Poljak? I to tako drakonski? Pa, za ništa. Kažnjen je isključivo stoga što je netko u svojoj mašti izmislio ugrozu. Inspektor koji ga je kaznio ne može pokazati nikakav dio stvarnosti koji bi bio ugrožavajući. Niti je imao dokaz da je ovaj bolestan. Niti da je PCR pozitivan. Nije da je zaražen aktivnim virusom. Nije da je na nekoga mogao prenijeti virus. Niti da je prenio virus. Niti da bi ugroza bila dovoljno velika ako bi prenio virus. Pa je po definiciji nemoguće niti stupnjevati kaznu kao u slučaju stvarne ugroze gdje se kažnjava prebrza vožnja. Legitimna vlast kažnjava kad ugrožavamo druge. A za ugrozu ima dokaz. Dakle u ovom slučaju, čovjek je kažnjen iz puke fikcije. Doslovno, opljačkan je kao što pljačka kriminalna organizacija.

Primjer 2: “Muškarac iz Medulina koronom je zarazio policajce.” Pulska policija optužila je 37-godišnjeg hrvatskog državljanina da je počinio kazneno djelo širenje i prenošenje zarazne bolesti. I to zato što je bio pozitivan na PCR testu, a nije se pridržavao mjere prisilne samoizolacije. Optužili su ga konkretno da je prenio bolest na dvoje policijskih službenika koji su ga zaustavili i postupali prema njemu. Pitanje: na temelju čega je taj čovjek optužen? Pogađate, na temelju fikcije. Dakle, ne postoji dokaz da je čovjek imao bolest. Ne postoji dokaz da je čovjek imao aktivni virus. Ne postoji dokaz da je virus s njega skočio na policajce. Postoje samo pretpostavke. A pretpostavke su plodovi mašte. Nadalje, kad čovjeka uhvate da npr. vozi 20 km/h iznad ograničenja, pokreće li se protiv njega kazneni postupak? Ne. Čovjek jest ugrozio, međutim ta ugroza nje dovoljno velika da bi ga se kazneno gonilo. Pretpostavimo stoga da je ovaj 37-godišnjak zaista prenio virus na policajce. I zbog toga ih zaista ugrozio. Bi li ta ugroza bila tako velika da ga se treba kazneno goni kao kakvog pljačkaša ili silovatelja? Pa naravno da ne. Prije smo pokazali da koronavirus u stvarnosti čak nije dovoljno velika ugroza, da bi se bilo kome ograničavala prava. Njegov prijenos na drugu osobu je kao vožna unutar ograničenja. Ugrožavaju se drugi, no ne u dovoljnoj mjeri. No ovdje se čak bez ikakvih dokaza ugroze diže represivni aparat na čovjeka i pokreće se kazneni postupak. Eto, to je školski primjer kako djeluje kriminalna organizacija.

Izvor: inverzija.wordpress.com