Dolasku Putina u Beograd je prethodila duga zatvorena sjednica Vijeća sigurnosti Rusije

Danas u službeni posjet Srbiji dolazi ruski predsjednik Vladimir Putin. Službeno će teme razgovora biti bilateralna suradnja, produžetak plinovoda “Turski tok” do Srbije i druga područja suradnje između dvije zemlje.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je sinoć stigao u Beograd, kako bi pripremio protokole za posjet čelnika Kremlja.

Uoči polaska za Srbiju, ruski predsjednik je dao intervju za beogradske Večernje novosti i Politiku i rekao kako Rusija poštuje izbor Srbije za pristup Europskoj uniji i ne pokušava joj nametnuti umjetni izbor ili Rusija ili EU.

“Rusija na Balkanu ima puno prijatelja, a posebno mjesto, kao strateški partner, zauzima Srbija”, dodao je Putin i naglasio destabilizirajuću ulogu koju NATO ima u regiji.

“Kade govorimo o situaciji na Balkanu, ozbiljan čimbenik destabilizacije predstavlja politika Sjedinjenih Država i određenih zapadnih zemalja koja je usmjerena na učvršćivanje njihove dominacije u području”, rekao je Putin i nabrojao bombardiranje SRJ od strane NATO pakta 1999. godine, odvajanje Kosova od Srbije i nelegitimno priznanje kosovske neovisnosti, uvlačenje Crne Gore u NATO, te forsiranje pridruženja Makedonije Sjevernoatlantskom savezu, zbog kojeg se zemlja, protivno volji građana, morala odreći svog ustavnog imena.

“Rusija ovdje ima mnogo prijatelja, među kojima posebno mjesto zauzima strateški partner Srbija. Zato je pomoć jačanju regionalne sigurnosti i stabilnosti naš bezuvjetni prioritet”, naglasio je Putin, ukazujući kako se Moskva zalaže da se “poštuju prava i interesi balkanskih zemalja i naroda i da se poštuje međunarodno pravo”.

Ruski predsjednik je rekao i da se “progresivno razvijaju odnosi sa Slovenijom i Hrvatskom, bez obzira na to što dijalog između EU i Rusije proživljava teška vremena”.

Podsjetio je da su vodstva Rusije i Hrvatske prošle godine održala nekoliko sastanaka i ukazao je na poboljšanje ekonomskih odnosa.

Ruski predsjednik je naglasio je “višestoljetno iskreno prijateljstvo” ruskog i srpskog naroda, njihovo duhovno i kulturno srodstvo, te zajedničke stranice povijesti, uključujući i junačku borbu protiv nacizma tijekom Drugog svjetskog rata”.

“I ovog stoljeća ćemo nastaviti njegovati i razvijati dragocjene tradicije povjerenja i suradnje, a spremni smo i na jaču suradnju u politici, gospodarstvu i humanitarnoj sferi, koja je opisana u  Deklaraciju o strateškom partnerstvu između dvije zemlje iz 2013. godine“, rekao je čelnik Kremlja za beogradski tisak i spomenuo stalno povećanje trgovinske razmjene i ruska ulaganja u srpsko gospodarstvo koja su premašila četiri milijarde dolara.

Suradnja s energetskim koncernom Gazprom Njeftom je omogućila Naftnoj industriji Srbije (NIS) da postane lider na energetskom tržištu Balkana, dodao je Putin, te ukazao i na mogućnost da će Srbija biti dio plinovoda “Turski tok”, kao korisnik i kao tranzitna država ka Europi, obzirom da Gazprom sada razmatra različite varijante produženja kopnenog tranzitnog kraka plinovoda do Europe, a jedna od njih je tranzit rutom Bugarska – Srbija – Mađarska uz spajanje s centrom za distribuciju plina u austrijskom Baumgartenu.

“Držimo da zemlje članice EU koje su zainteresirane za ruski plin trebaju dobiti jamstvo EU-a da planovi u vezi s produženjem “Turskog toka” neće biti osujećeni samovoljnom političkom odlukom Bruxellesa”, rekao je Putin.

NATO i Europa

Ruski predsjednik je naglasio kako Moskva “visoko cijeni čvrstu privrženost srpskog vodstva smjeru očuvanja neutralnosti zemlje”, te da godinama “pomaže jačanju obrambenih sposobnosti Srbije, kroz isporuku naoružanja i modernizaciju vojne tehnike, što će i dalje nastaviti činiti”.

Putin kaže kako je Kremlj bio “iznenađen prilično pasivnim reagiranjem EU u vezi odluke kosovskog parlamenta o transformiranju Kosovskih snaga sigurnosti u pravu vojsku”, što su, kako je ocijenio, kosovski Srbi doživjeli kao “izravnu prijetnju svojoj sigurnosti”.

“Taj potez stvara ozbiljan rizik zaoštravanja situacije u regiji. Teško da je u interesu EU zatvaranje očiju pred takvim jednostranim akcijama koje grubo krše međunarodno pravo, poglavito ako Bruxelles i dalje želi ispunjavati svoje obveze posrednika u dijalogu između Beograda i Prištine”, rekao je ruski predsjednik.

Proširenje NATO pakta Putin smatra nasljeđem Hladnog rata i pogrešnom i destruktivnom vojno-političkom strategijom.

“NATO danas pokušava pojačati svoje prisustvo na Balkanu. Ali time samo obnavlja linije podjela na europskom kontinentu. Sve to ne vodi jačanju stabilnosti, već smanjenju povjerenja i rasta napetosti u Europi”, ocijenio je Vladimir Putin.

Ruski predsjednik je za beogradski tisak ukratko opisao svoje viđenje situacije u regiji, ali nije naveo posebno važne planove zbog kojih dolazi u Beograd, a da ih ima na umu se moglo vidjeti iz posebnog sastanka ruskog Vijeća za nacionalnu sigurnost koja je u cijelosti bila posvećena Balkanu.

Važan sastanak u Moskvi prije Putinovog odlaska u Beograd

Jučer poslijepodne je tajnik za tisak  predsjednika Rusije rekao kako je Vladimir Putin održao sastanak sa stalnim članovima Vijeća sigurnosti Ruske Federacije o prilično neočekivanoj temi. Naglasak nije bio na Ukrajini, ni na odnosima sa Sjedinjenim Državama, već o situaciji na Balkanu. Međutim, ništa ne iznenađuje, jer će nas uskoro ova regija ponovno podsjetiti zašto se naziva “buretom baruta”, piše ruski analitičar Dmitrij Bavirin.

Sastanak stalnih članova Vijeća sigurnosti Ruske Federacije održan je iza zatvorenih vrata. Možemo samo pretpostaviti koje su teze izrečene, ali  činjenica da je Vijeće sigurnosti temu  Balkana stavilo i središte svog dnevnog reda nije slučajna.

Kad je prošao rat u Gruziji, međunarodni su analitičari počeli na karti tražiti sljedeću točku gdje će se Rusija i Sjedinjene Države boriti za vlastite interese. U to je vrijeme vrlo malo ljudi govorilo o Ukrajini, ali se većina stručnjaka za međunarodne odnose vrlo se brzo sjetila da je Balkan regija koju svi smatraju “buretom baruta Europe”.

Zapad je odlučio da ovdje treba stvoriti geopolitičke napetosti, pogotovo zato što se NATO u travnju 2009. proširio na štetu Albanije i Hrvatske, a Moskva kao da nije predvidjela da će se to dogoditi tako brzo.

Prema nekima je potraga za takvom točkom u mnogim aspektima čista “igra nagađanja”, a izbor Balkana mogao bi biti određen činjenicom da su uvijek mora pronaći bilo koja točku, što i jest rad analitičara i stratega.

Nakon EuroMaidana i “Ruskog proljeća” na Krimu je postalo očito da kilometri članaka koji su napisani nisu bili uzaludni. Od 2014. SAD iznova jačaju napore da istisnu Rusiju s Balkana. Štoviše, “protjerivanje” nije metafora, nego teza koju su mnogo puta otvoreno spominjali američki političari i stručnjaci.

Prije tri dana je državni tajnik Michael Pompeo, govoreći o budućem priključenju Makedonije NATO paktu, to rekao više diplomatski, ali je suština ista: “Balkan mora biti osiguran za suprotstavljanje zlonamjernom utjecaju Rusije”.

Općenito govoreći, bilo koji američki “jastreb” koji govori o “zlonamjernom utjecaju Rusije” u ovoj regiji bi,  teoretski, trebao zadovoljiti ruske patriote s imperijalističkim ambicijama. Naime, oni izravno “hvale” Ruse, ali pretjeruju kada je riječ o sposobnostima Moskve.

U stvari, Balkan je za rusku vanjsku politiku dugo vremena bio sporedno područje i Moskva se držala nekoliko principa i javne diplomacije.

Sada je prekasno tražiti krivce, pogotovo zato što imaju jaka konkretna opravdanja o “važnijim graničnim slučajevima” i zato što su se u rješavanju tih problema uvijek ponašali odlučno, uključujući Siriju, koja ne graniči s Rusijom, ali je korak do Sjevernog Kavkaza koji ni po koju cijenu ne smije planuti kao u vrijeme čečenskih ratova.

Ipak, američki lobisti su naporno i svakodnevno umjetno povećali razmjere ruskog utjecaja na Balkanu, ali samo s ciljem da State Department lakše stavi ruke na ovo područje, a Kongres za ove aktivnosti izdvoji dodatna sredstva.

Na medijskom planu, dnevni red Balkana nije bio od velike važnosti ni za Sjedinjene Države ni Rusiju, iako su strasti eksponencijalno rasle. Zbog toga je Washington proveo nekoliko vrlo uspješnih specijalnih operacija kako bi “istisnuo” Rusiju. Djelovao je operativno i planski i već prije nekoliko godina je za Moskvu bilo prekasno za plakanje. Je li moguće da je Rusiji sada ostalo samo da prizna poraz, usprkos toplim riječima Vladimira Putina o prijateljstvu sa srpskim i svim narodima Balkana?

Glavni plijen Zapada je, naravno, Crna Gora. Međutim, to je bio najlakši posao za odraditi. Točno je da je značajan dio crnogorskog društva naglašeno proruski orijentiran i protivi se NATO paktu. Rusija je čak imala ulogu u toj “narodnoj diplomaciji”. Ali u Crnoj Gori je vladao Milo Đukanović, koji od 1990.  Zemlju drži u svojim kandžama, takoreći od kada je postao Miloševićevo stvorenje. Sada je on predsjednik, ali kako god se naziva njegov trenutni položaj to uopće nije bitno, jer Đukanović u Crnoj Gori ima apsolutnu moć, političku i onu kakvu ima “boss dei due mondi”, vladar dva svijeta koji iz planina Sicilije upravlja kriminalnim aktivnostima Cosa Nostre diljem planete.

Đukanović je Crnu Goru uveo u NATO što je prije moguće, unatoč prosvjedima lokalnog stanovništva. Istovremeno je potpuno očistio oporbu, koristeći se neutemeljenim optužbama za “pokušaj državnog udara za račun Moskve”. Sada je Crna Gora najposlušnija NATO zemlja na Balkanu.

Sljedeća u nizu je bila bitka za Makedoniju. Ona se može podijeliti u dvije faze. Izvana potaknutu krizu vlade i dolazak na vlast Zorana Zaeva koji odmah dovodi u pitanje teritorijalnu cjelovitost republike i mijenja ustavno ime zemlje. Grke i Makedonce su NATO vladari prisilili da dođu do sporazuma u spor oko ostavštine Aleksandra Makedonskog, koji je trajao nekoliko desetljeća i zaustavljen je prije nekoliko mjeseci, otvarajući put Skoplju za ulazak u NATO. Istina, stanovništvo je nešto pokušalo učiniti, ali je parlament s koalicijskom većinom takozvanih socijaldemokrata sa strankama makedonskih Albanaca ignorirao referendum o preimenovanju Makedonije. Washingtonu i NATO se nisu pretjerano brinuli oko pravnih pitanja, kada je u pitanju “spas male zemlje od ruskog utjecaja”.

Sada je na redu posebna priča s Bosnom i Hercegovinom. Zapravo govorimo o zemlju koja je konfederacija pod vanjskom kontrolom, što je rezultat rata i Daytonskog sporazuma. Ovaj sporazum  objektivno sprječava BiH da se razvija i da se kreće u bilo kojem pravcu, ali u očima Moskve to može biti korisno. Naime, Bošnjaci i Hrvati žele biti sa Zapadom, ali Srbi smatraju da bi u bilo kakvom novom ustroju s promjenom ustava bili prevareni i radije stoje gdje jesu, koristeći svoje pravo veta.

Prošle jeseni je Milorad Dodik, koji u svakoj prilici naglašava svoju geopolitičku orijentaciju prema Rusiji, relativno lako ponovno izabran za čelnika Republike Srpske u BiH. Atlantisti su otvoreno sumnjali u njegovu pobjedu, ali su, usprkos prisutnosti vlastitih agenata u RS, nisu se usudili ići dalje. Na Zapadu se neopravdano ponose činjenicom da su oni ti koji su “okončali rat u Bosni”. Sada se boje da će oštrim ili bilo kakvim postupcima revizije Daytonskog sporazuma regiju ponovnu gurnuti u krvoproliće.

I sigurno će se sve pogoršati ako Dodik, koji čvrsto sjedi u svojoj stolici, krene ispunjavati za sada retorička obećanja da će proglasiti neovisnost RS ako Bosna i Hercegovina krene prema NATO paktu, ako zajednička središnja vlast prizna  Kosovo ili ako vidi da se pokušava provesti “Obojena revolucije” na područjima BiH koja drži pod kontrolom.

Dakle, ostaje Srbija, koja je velikim dijelom zarobljena zapadnim strukturama. Vjerojatno bi se i tamo proces potpuno dovršio, budući da su  neke srpske intelektualne elite već prešle na antirusku stranu, ali su postojale dvije prepreke.

Prvo, iako neočekivano, taktika predsjednika Aleksandra Vučića da sjedi na dvije stolice, prijateljstvu s Rusijom u težnji za EU, je djelovala. Djelovala je u smislu da mu je omogućila da zadrži i popularnost u narodu i lojalnost Bruxellesu. U drugim okolnostima bi Washington svakako pokušao smijeniti Vučića s nekim tko je ideološki blizak američkoj agendi, ali postojeća ravnoteža interesa odgovara Europskoj uniji, kojoj je Srbija mnogo bliža nego Sjedinjenim Državama. Stječe se dojam da su Europljani uvjerili Amerikance da “situaciju ne popravljaju dok se ne slomi”, pa Vučiću nisu izvukli drugu stolicu.

Drugo, zbog ulaska Hrvatske u NATO vojska se morala uskladiti s “atlantskim standardima”, što znači da je Hrvatska morala obnoviti vojsku, a istim putem su odmah krenuli i u Srbiji. Vučić se trenutno prikazuje kao “pragmatik” i ne želi svađu sa Zapadom. No svoja temeljna uvjerenja ne može promijeniti, a ona su ista od početka njegove političke karijere.

Kronično insolventan Beograd ovaj problem može riješiti samo u Moskvi i pregovori o tome kako će točno ruski stručnjaci i obrambeni kompleksi unaprijediti srpsku vojsku traju već mjesec dana.

To su zajedničke geopolitičke karte na Balkanu. Međutim, ne treba misliti da se Vijeće sigurnosti Ruske Federacije okupilo samo kako bi ih ponovno razmotrilo. Šahovskim rječnikom, NATO je u regiji pojeo ruskog topa, ali su se pomjerili američki pijuni i Moskva sada ulazi u središte igre.

“Na Balkanu ne samo da miriše, nego smrdi na novi rat. Iako bi se moglo reći da je Srbija vojnu reformu započela uglavnom zbog Hrvatske, obnovljena vojska bi se mogla iskoristiti u druge svrhe”, vjeruje Dmitry Bavirin, ali opasnost više ne vidi u mogućem sukobu Srbije i Hrvatske, što je logično, već na jugu regije, na Kosovu.

Samoproglašeno Kosovo je napokon izmaklo kontroli, ignorirajući mišljenje i EU i NATO pakta. Njegovu vladu predvodi čovjek izabran uz slogane “ujedinjenja albanskih zemalja”. Njegovi militanti su pretvoreni u punopravnu vojsku, a diplomati kosovskih Albanaca su se okrenuli glupoj ucjeni i potpuno zakopali ideju razmjene teritorija sa Srbijom na etničkoj osnovi, tražeći od Beograda tri zajednice, Preševo, Medveđu i Bujanovac gdje su Albanci izgubili rat 2001. godine, a za ove teritorije bi se Priština trebala odreći gotovo istog teritorija sjeverno od Ibra.

Činjenica da se “nešto događa” oko samoproglašene republike jasno ilustrira i podatak da je od listopada prošle godine 11 zemalja povuklo priznanje neovisnosti Kosova, prvi je bio Surinam, a posljednji, danas, Madagaskar. Ali da bi ruski mediji obratili pozornost na ovu “ukletu zemlju”, kao da se mora početi pucati. Do sada je sve na razini određenih politika, ali to je samo za sada.

Sada govorimo o neposrednoj, iako ne pretjeranoj prijetnji po sigurnost Srbije. Vlasti u Beogradu, za koje je postalo uobičajeno da im vojska zbog albanskih provokacija na administrativnoj granici bude na oprezu, nije se mogla ne obratiti Moskvi barem za savjet, a najvjerojatnije i za aktivniju podršku.

Mediji upravo prenose vijest da će pitanje Kosova biti ključna tema rasprave između ruskog predsjednika i domaćina u Beogradu, a usput se spominju “Turski tok” i drugi oblici suradnje. Kao što je bio slučaj s jučer održanom sjednicom Vijeća sigurnosti Ruske Federacije, o kojoj mediji nemaju nikakvih saznanja, vjerojatno će biti isto i nakon posjete Putina Beogradu. Novinari će čuti ono što trebaju čuti a sadržaj razgovora iza zatvorenih vrata će ostati nepoznanica i tek će se sljedećih tjedana i mjeseci možda moći naslutiti s kojim intenzitetom se Rusija “vraća” na Balkan, obzirom da raniji utjecaj nije ni približan onome kakvog godinama imaju Europska unija i SAD, iako potonji u manjoj mjeri od njihovih europskih saveznika.