Dolazak Dodona u Moskvu je važniji nego da su na Crveni trg došli svi čelnici EU

Iako su zapadni mediji vojnu paradu na Dan pobjede u Moskvi zlobno komentirali napisima “kako su Vladimira Putina ignorirali svi svjetski čelnici i da je na proslavu došao samo predsjednik Moldavije Igor Dodon”, mnogi nisu ni svjesni važnosti njegove posjete Rusiji.

Ishod posjeta predsjednika Moldavije Moskvi je bio više od pokazivanja prijateljstva, povratka moldavskih vina na rusko tržište i obećanja da će se nastaviti kontakti sa samoproglašenom  Prinjestrovskom Moldavskom Republikom koju podržava Kremlj.

Dolazak Igora Dodona u Moskvu je prva jasna poruka jedne zemlje, ako izuzmemo raniju odluku Armenije da prekine europske integracije i uđe u Euroazijsku ekonomsku uniju, da Europska unija i NATO nisu cilj kojem treba bezuvjetno stremiti.

Osim toga, ovim potezom je Dodon pokazao kako ne samo da Europska unija gubi svoj sjaj, nego i da NATO pakt nije prihvatljiv za Moldaviju, zemlju koja je u strateškom smislu od posebnog značaja za atlantističku elitu.

Moldavski predsjednik izjavio kako je članstvo u NATO paktu za njegovu zemlju “kategorički neprihvatljivo”.

“Uvijek sam govorio svim našim vanjskim partnerima da postoje tri ili četiri stvari koje nikad ne mogu biti predmet pregovora. To je naša državnost, očuvanje Moldavije, a ne ujedinjenje s nekim drugim zemljama; potom naša neutralnost i da je članstvo u NATO-u za nas kategorički neprihvatljivo”, rekao je Dodon.

Također je dodao da je spreman za konstruktivan rad s vodstvom samoproglašenog Pridnjestrovlja i da mu je cilj ujedinjenje zemlje.

“Ja sam osobno sklon konstruktivnom dijalogu s vodstvom regije, a već smo imali dva susreta s čelnikom Pridnjestrovskog područja. Nadam se da će u budućnosti biti i drugih”, rekao je Dodon u Moskvi.

Naglasio je kako će se “korak po korak” pokušati riješiti pitanja stanovnika sa suprotnih obala rijeke Dnjestar “kako bi se u pravom trenutku, kada svi budi spremni, odlučilo o političkom rješenju”.

Govoreći u društvu predsjednika ruske Državne Dume, Vječeslava Volodina, Dodon je zajedničku pripadnost pravoslavnoj vjeri i strateško partnerstvo s Rusijom naveo kao treće i četvrto načelo koje njegova zemlja neće dovoditi u pitanje i o njima nikada neće pregovarati.

Dakle, uz odbijanje ulaska u NATO i europske integracije pod svaku cijenu, rješenje pitanja Pridnjestrovlja je posebno važno za stabilizaciju regije.

Prisutnost predsjednika Moldavije na proslavi Dana pobjede u Moskvi je bio simboličan u mnogim aspektima i puno je važniji nego što se na prvi pogled čini. Moldaviju su na put europskih integracija gurnule snage u zemlji koje se mogu opisati kao klimavi savez proeuropskih liberala i prorumunjskih nacionalista, koji prema Rusiji imaju stav otprilike kao baltičke zemlje, Poljska ili Ukrajina.

U to su vrijeme vlade Ukrajine i Moldavije zapravo stvorile antiruski savez, a jedna od posljedica je bila i blokada Pridnjestrovlja, gdje su još uvijek raspoređeni ruski vojnici bivše sovjetske 14. Armije.

Na primjer, bivši moldavski predsjednik Mihai Ghimpu je prije sedam godina odbio posjetiti Moskvu na Dan pobjede, optužujući Crvenu armiju “kako je s komunizmom Moldaviji donijela samo glad i udarila temelje za odvajanje Pridnjestrovlja”. Čak i najviši dužnosnici Ukrajine, kada govore o 9. svibnju, obično ne komentiraju događaje od 1941. do 1945. u sličnom tonu.

Aktualni predsjednik Igor Dodon je govorio o obnovi strateških odnosa s Rusijom i da je spreman za punu suradnju s vodstvom de facto neovisnog Pridnjestrovlja.

“Potrebno je ujediniti zemlju“, rekao je u susretu s predsjednikom Državne Dume Vječeslavom Volodinom, a Kremlj je to nazvao “vrlo pozitivnim korakom koji može doprinijeti rješavanju problema”.

No, što će se sada dogoditi? Predsjednici Moldavije i Pridnjestrovlja se nisu sreli više od osam godina. Ali problem nije bio samo bivši predsjednik Voronjin, proeuropski liberali i prorumunjski nacionalisti u Kišinjevu, nego i vlasti u Pridnjestrovlju.

Dugogodišnji predsjednik Pridnjestrovlja, Igor Smirnov, posljednjih godina svoje vladavine se osjećao kao apsolutni gospodar lijeve obale rijeke Dnjestar. Nakon što je izgubio kontakt sa stvarnošću, ali i podršku Moskve, pretrpio je poraz na predsjedničkim izborima. No, iako je pokušao, čak ni novi lider Pridnjestrovlja, Jevgenij Ševčuk, nije mogao naći zajednički jezik s ruskim vodstvom.

Rezultat svega je bila tragikomična situacija u kojoj je tim Ševčuka u više navrata izmišljao informacije kako bi dobio pozornost Moskve, ali je samo pogoršao situaciju. U Pridnjestrovlju kao da ne razumiju da njihova goruća želja da postanu dio Rusije otvoreno iritira Moskvu, ne samo zbog nerealnosti takvog projekta u praktičnom smislu, nego i zbog očitog nesklada njihove vanjske politike, na primjer, prema Ukrajini. Prošle godine Ševčuk, čije je predsjedništvo obilježeno političkom krizom, nije ponovno izabran za drugi mandat.

Na drugoj strani se promijenila ravnoteža snaga u Moldaviji, gdje forsiranje europskih integracija sve više frustrira Moldavce. Narod te zemlje više ne želi slušati priče o eurointegracijama, dok zemlju potresa velika gospodarska kriza.

Bivši vođa proeuropske liberalne koalicije i bivši premijer Moldavije Vlad Filat je prije godinu dana zbog korupcijske afere neviđenih razmjera osuđen na devet godina zatvora.

Promjene u Pridnjestrovlju i Moldaviji su bile oštre i dogodile su se gotovo istovremeno. 16. prosinca 2016. predsjednik Pridnjestrovlja postaje Vadim Krasnoselski, a tjedan dana nakon njega Moldavci za predsjednika biraju Igora Dodona. Samo dva tjedna kasnije, 4. siječnja, dogodio se prvi susret dvojice predsjednika u posljednjih osam godina, a nakon tri mjeseca i drugi.

Razgovaralo se o svemu. O pitanjima kako olakšati život Moldavaca i stanovnika Pridnjestrovlja, ali i obnovi formata za rješenje pitanja samoproglašene republike, kojeg rješavaju Moldavija i Pridnjestrovlje, te Rusija, Ukrajina, SAD, EU i OESS.

Moskva želi da Dodon i Krasnoselski nastave suradnju u istom duhu. Treba razumjeti da je ruska politika prema Pridnjestrovlju ostala nepromijenjena dugi niz godina. Praktični interesi Moskvi nalažu da se Pridnjestrovlje, koje nema zajedničku granicu s Rusijom, na kraju spoji u federalnu državu s Moldavijom, a moguć je i savez u obliku konfederacije.

Rusija ovim rješava tri problema. Prije svega, Rusija ne može u beskraj izdržavati Pridnjestrovlje, bez obzira koliko se u globalnim razmjerima ovaj projekt činio “jeftin”. Nelikvidno Pridnjestrovlje će probleme rješavati s Kišinjevom, a za obje strane će u ekonomskom smislu sve teći lakše, samo kada se riješi dugogodišnji sukob.

Drugo, ujedinjenje Pridnjestrovlja u bilo kojem obliku s Moldavijom će trajno promijeniti izbornu ravnotežu u zemlji i znatno će se povećati broj pristaša strateškog povezivanja s Rusijom, od kojeg će svi imati koristi. Zagovornici europskih integracija i prorumunjski nacionalisti će biti u manjini.

Treće pitanje je vrlo važan mirovni proces koji ne može teći bez suglasnosti Rusije.

Otprilike ista stvar se događa na drugom, važnijem globalnom problemu, odnosno sirijskom pitanju i procesu u Astani. Rusija smiruje krvavi sukob i osigurava vlastite interese, čime povećava svoju međunarodnu ulogu i značaj.

Kao na Bliskom istoku, sada se može dokazati o pitanju sukoba u Pridnjestrovlju, gdje Moskva djeluje u okviru mirovnih snaga. Koliko je učinkovita u tom poslu, to je drugo pitanje.

Na putu ujedinjenja Moldavije i Pridnjestrovlja i dalje ima previše problema, uključujući otpor znatnog dijela Moldavaca i stanovnika Pridnjestrovlja. No, to je područje u kojem je svaki pokušaj vrijedan, stoga Dodon i Krasnoselski moraju nastaviti konzultacije i činiti praktične korake za poboljšanje života ljudi i u Moldaviju i u Pridnjestrovlju.

Još jučer je regiji prijetio rat, a sada je u tijeku humanitarni mirovni proces, kojeg Moskva zdušno podržava, unatoč informacijskom ratu Zapada u kojem se svi pokušaji Rusije pokazuju kao agresivni i napadački.

Ukrajina je također zainteresirana strana u sporu, ali je njezino vodstvo, za razliku od Igora Dodona, kronično nesposobno i bilo bi dobro da to konačno shvate i u Bruxellesu.

U ovom trenutku nitko od Dodona i Krasnoselskog ne očekuje povijesne odluke, ali sve dok se pod pokroviteljstvom Rusije vodi dijalog o humanitarnim pitanjima, koji je zamijenio krizu i zveckanje oružjem, to je veliki korak naprijed.

Druga je stvar da za rješavanje sukoba  postoje dva značajna problema.

Prvi je dvostruka vlast u Moldaviji, gdje su ovlasti predsjednika ograničene u korist parlamenta, a parlament je još uvijek pod vodstvom proeuropske i antiruske koalicije.

Međutim, Igor Dodon radi na tome da se za svih nekoliko stotina tisuća Moldavaca koji privremeno rade u Rusiji osigura pravo glasa, što im je bilo onemogućeno na predsjednički izborima s ciljem da se za predsjednicu izabere Maja Sandu, liberalna i proeuropska kandidatkinja “Stranke akcije i solidarnosti”. Ali ovaj trik nije spriječio uspon Igora Dodona na vlast.

Na predsjedničkim izborima je u Rusiji za Moldavce bilo otvoreno samo osam biračkih mjesta i to u područjima gdje ih ukupno živi jedva 30 tisuća. Igor Dodon je tada optužio vlasti  da su lišili pravo glasa gotovo 800 tisuća Moldavaca, radnika migranata u Rusiji i na sljedećim parlamentarnim izborima želi popraviti ovu nepravdu, što će sigurno odnos snaga u parlamentu promijeniti u njegovu korist.

Stoga je, bez obzira na to što pisali mediji, dolazak Igora Dodona na proslavu Dana pobjede u Moskvu, koji se zalaže za jačanje veza s Rusijom, prekid europskih integracija i kategorički odbija ulazak Moldavije u NATO pakt, uz rješavanje pitanja Pridnjestrovlja “korak po korak”, puno važniji nego da su se na bini na Crvenom trgu pojavili svi lažni “zapadni partneri” Moskve, kako ih vole zvati Vladimir Putin i Sergej Lavrov.