Dostave pizze i zašto nam je kapitalizam bio privlačan?

Iskustvo dvadesetog stoljeća pokazalo je da ljudi za kapitalizam glasaju “nogama”. Despotizam i monarhije starog tipa, kao i socijalistički tabor, pretrpjeli su veliku štetu od odlaska ljudi u kapitalističke zemlje. Mnogi su čak morali zatvoriti granice samo kako bi “sretne građane” zadržali da ne bježe u dekadentni Zapad.

Pristaše neuspjelih režima i vlada diljem svijeta su ovu neugodnu činjenicu jednostavno objašnjavali tvrdnjom “kako svi trče u kapitalističke zemlje jer su bogatije, a bogatije su jer pljačkaju one koji trpe egzodus”. Ponekad je i to bila istina, ali je novac uvijek samo dio problema.

Pogledajmo samo reklamu za “Pizzu Hut” u Moskvi iz vremena Mihaila Gorbačova, čak i ako on sam nije bio arhitekt raspada Sovjetskog Saveza, kako u intervjuu tvrdi bivši visoki partijski dužnosnik Vjačeslav Matuzov.

Zanimljivo je da je reklama objavljena 1997 godine, nakon što se Mihail Gorbačov nije uspio uhvatiti u koštac s reformama, a Rusija je prolazila kroz jednu od najvećih katastrofa XX stoljeća. No, baš kao što je trenutno slučaj u Ukrajini, tada su zapadni prijatelji i partneri Rusije učinili su sve kako bi reklamirali svoj način života i usmjerili Rusiju na put koji će njima donijeti koristi. Malo je poznato da je dostava pizza jedan od najvažnijih simbola kapitalizma i ta se pojava rijetko mogla vidjeti izvan kapitalističkih ekonomija. Možda tek sad u Aziji i Africi netko pokušava nešto slično s lokalnim jelima, ali je to kopija dobro uhodanog sustava koji nam omogućava ne baš kvalitetnu hranu, uz brzu dostavu na kućni prag.

Dostava pizza je vrlo popularna stvar, ali za ovaj posao treba stanovništvo i stanovništvo treba pizze. Ili barem misli da ih treba. Za državu je takva usluga beskorisna, dok predstavnici elite, ako su gladni, jednostavno mogu narediti vozaču da ode do najbližeg restorana i da im donese hranu.

U državama iz kojih ljudi bježe se zadovoljavaju samo osnovne potrebe stanovništva, a to su jednostavna hrana, skromni krov nad glavom i obrazovanje onoliko koliko ga je potrebno za rad. U kapitalističkim zemljama se, uz egzistencijalni minimum, stanovništvu davalo sve što poželi. Dostava pizze, osobni automobili, kozmetički saloni, trgovine s ranom nepotrebnom robom za često nepotrebne hobije. Općenito, svakom hiru se može udovoljiti, samo stanovništvo treba imati novca.

Razlog, dakako, nije u tome što su elite u kapitalističkim zemljama ljubaznije i savjesnije od svih, uvjetno rečeno, pristalica “okrutne tiranije”.

Cijela stvar je središte donošenja odluka. U kapitalizmu se odluke donose u novcu i zbog novca, pa obični ljudi imaju priliku glasati u dolarima samo za ono što im je potrebno.

S jedne strane, ako ljudima date slobodu izbora, mnogi će uzeti mikrokredit, nakon čega će polovica onih koji su uzeli zajam vjerojatno biti pijana, a druga polovica će novac izgubiti na aparatima za kocku. Međutim, kako god bilo, s druge strane bodljikave žice je ta sloboda za ljude privlačnija od sigurnog obroka, krova nad glavom i rada. Dokaz za to su migracijski tokovi, koji su stabilno usmjereni prema zemljama čvrsto ukorijenjenog kapitalizma najgore vrste, onog neoliberalnog.

U ovom kontekstu je zanimljivo prisjetiti se da je riječ “narodna” obično bila uključena u službeno ime socijalističkih republika, dok se u socijalističkim zemljama u stvarnosti od ljudi zahtijevalo da se udišu pare od lijevanog željeza i prave tenkove za socijalističke divizije.

S druge strane, države u kojima ljudi predsjednika biraju na slobodnim izborima i u kojima ljudi mogu trošiti novac na dostavu pizze i posvetiti se kreacijama frizura se obično ne nazivaju “narodnima”.

Međutim, danas raspravljati o socijalizmu ili kapitalizmu je za mnoge bespredmetno, što je dobrim dijelom istina. Realni socijalizam, kao mukotrpan put kojeg treba prijeći kako bi se ušlo u komunistički raj, zabrazdio je i propao. Zapadni kapitalizam je pokazao svoje pravo lice i živi posljednji stadij u kojem se nužno pretvara u imperijalizam. Čini se da kineski hibrid daje najbolje rezultate, ali je on primjenjiv samo u Kini i dizajniran je za Kineze. Prekopirati ga je nemoguće i primjena istog modela u bilo kojem dijelu svijeta bi vjerojatno dala katastrofalne rezultate.

Ipak, prije rasprava o dogmama socijalizma i kapitalizma, vrijedi se prisjetiti fenomena dostave pizze ili zašto je privlačan kapitalizam?

Reklama je kratka, ima prijevod na engleski, ali se i ruski odlično razumije.

VIDEO – Горбачёв рекламирует пиццу «Хат»

Intervju: Tko je izdao SSSR i čiji je pijun bio Gorbačov?