Država ne voli mudre i pametne, rađe bira glupe i poslušne… Ali…

Mijo je bio osebujan lik. Jednom prilikom mu se neka gradska gospođa požalila kako ne zna što će sa svojim psom, da je izgubio apetit i da ništa neće da jede, ma koliko ga ona tetošila. Govoriti o apetitu u selu u kojem je većina većinu vremena gladna usljed oskudice, gradskoj gospođi nije bilo neugodno. Mijo se, dakako, odmah ponudio i rekao gospođi da će joj ono izliječiti psa, ali mu ga treba ostaviti tri dana. Nakon tri dana gospođa došla po psa, a pas izliječen. Koliki apetit mu je did Mijo otvorio – da je lozu grizao. Gospođa je Miji još i platila, iako se on kao nećkao. Recept je bio jednostavan, Mijo je stavio psa u bačvu i pustio ga tri dana bez hrane i vode. Danas bi to nazvali zlostavljanjem, valjda.

Drugom zgodom did Mijo nije prošao tako dobro. Na vrata su mu banuli žandari i odmah ga počeli tući (‘neokresanim kolcem po tabanima’ ilustrativno će Mijo o tom). Optužba je glasila: Tog i tog dana, u toliko i toliko sati, taj i taj ti je na bunaru Povilaru predao pištolj i osam metaka, predaj nam pištolj i metke koje držiš neovlašteno. Mijo, dakako, niti je vidio, niti čuo tog čovjeka, niti je vidio pištolj. Ipak je nakon sat-dva mlaćenja priznao da je dobio pištolj, i dodao da više nije kod njega, nego ga je on predao drugom čovjeku iz trećeg sela. Nakon toga su ga žandari pustili i krenuli dalje, tući onog kojem je Mijo dao pištolj. I osam metaka.

Ni jedna država ne voli imati mudro i pametno stanovništvo, može li birati, radije će izabrati prosječno glupo i poslušno. I svakako – nenaoružano. Poznato je da se prazne puške boje barem dvojica, onaj koji drži pušku i onaj u koga je uperena. Kad nemaš ni praznu pušku, uvijek si onaj u kojeg je puška uperena. A onaj koji je u tebe uperio pušku je vlast ili razbojnik.

Prije rata, naoružani su bili samo vojska i policija. Oružje su počeli kupovati ljudi uoči rata. U samom ratu, trgovina je cvjetala. Poslije rata je izvršena demobilizacija, kod nas razvojačenje, no ogromna količina oružja je ostala nevraćena, skrivena po tavanima, garažama, zakopana u kakvim sanducima u dvorištu.

Država je krenula odmah u akciju prikupljanja oružja. Bez ikakvih sankcija ako se oružje vrati. Ne znamo koliko se oružja vratilo, ali znamo da je hrvatska država sudjelovala u naoružavanju ISIL-ovaca u ratu u Siriji, preko Jordana. Riječ je o navodno 3000 tona oružja. O tomu bi imala što reći ‘prijateljica Sirije’, tadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, a bogami i današnji predsjednik države Zoran Milanović.

Recimo da je to oružje bilo YU standarda i da se nije uklapalo u NATO standarde, no svejedno to nije mogao biti razlog za izvoz tog oružja. Moralo je biti uništeno! Ako je ta trgovina bila rezultat naredbe novopridošlom vazalu Hrvatskoj iz NATO-a, onda i to valja reći kako bismo znali dokle seže naš suverenitet i od koje točke počinje poslušnost.

Svim tim akcijama unatoč, ilegalno oružje i dalje stoji po podrumima, tavanima, garažama.

Nakon jučerašnjeg incidenta, koji ima naznake terorističkog napada psihički rastrojenog pojedinca, ali bez ikakve terorističke organizacije u pozadini, na javu isplivavaju svi problemi pravne osobe Republike Hrvatske koja bi da je država.

Prema riječima predstavnika policijskog sindikata, policajci nisu opremljeni pancirnim jaknama tamo gdje bi trebali biti. U prošlogodišnjem djed božićnjak državnom darivanju većih plaća državnim zaposlenicima, policajci nisu prošli najbolje. I dalje su potplaćeni, slabo opremljeni. Za pancirke i opremu novca nema, a destina milijuna eura za nepouzdane i nepotrebne PCR testove ima!?

Osiguranje državnih institucija je na nivou osiguranja muzeja. Ministar Božinović, iako je obećao premijeru da će popraviti sigurnosnu situaciju na Markovom trgu nakon Sinčićevog istovara lubenica, potom i soli, napravio je tek studije. Ako država (njen sigurnosni sustav) ne funkcionira na Markovu trgu, gdje onda uopće funkcionira?

Predsjednik Milanović bi rekao (u drugoj prigodi, kad USKOK upada u stan zamjenice županijske državne odvjetnice): “Neka vide kako je kad mečka zaigra pred tvojim vratima”. Dakle, sad su ministri, čak i oni koji su kartali belu u Kovačevićevom klubu (navodno nitko nije varao u igri, neslužbeno) čuli za mečku. Ili barem pucnjavu na trgu.

Dr Sanader je kao protuuslugu od jednog tajkuna za spašavanje njegovog primjernog sina od zatvora nakon što je na smrt pregazio dvije djevojke u Makarskoj na pješačkom prijelazu, dobio blindiranog BMW-a sedmicu. Kasnije ga jadan HDZ morao prodati, kao što je nakon javnog iskaza ljubomore morao i Kerum prodati Maybacha.

Hoće li ministri ljubitelji kartanja po opskurnim podrumima također doći do slične ideje – nabave barem mercedesa S 500 blindiranoga? Ne treba sumnjati.

Hoće li država, kao spomenuta Kraljevina onomad po selima slati žandare, ops, policiju kako bi pronašli skriveno oružje?

Hoće li stradanje ovog policajca i stradanje psihički rastrojenog mladića iskoristiti kako bi sebe zaštitili još više, ne samo od možebitnih sličnih napada, nego i od bilo kojih napada, uključujući verbalne, uživo i na portalima? Hoće li izvući pouku i shvatiti da riječ ministar nije izvedenica od mini star, mala zvijezda, nego od minister-sluga? Da je njihovo da služe narodu.

Od 18. listopada kreće novi val ovrha, ukupno 319.000 s ukupnim iznosom od 16 milijarda kuna.

Vlada RH još nije napravila plan s kojim će izaći pred EU i zatražiti svojih 10 milijarda eura za prevladavanje korona krize.

Problemi se guraju pod tepih. Jedino što u državi funkcionira jest hadezeov Stožer s novim restrikcijama, prijetnjama, kaznama.

Gospodo iz Vlade RH, došlo je vrijeme da se zamislite nad svojim radom. Zapaljivi materijal je već tu, nemojte da tko baci neugašenu cigaru jer neće pomoći ni skretanje pozornosti, lažno optuživanje onih koji govore istinu kao inspiratore činova psihički rastrojenih ljudi.

Vi ste im inspiracija!