E.J. Magnier: Hodajući kroz minsko polje, irački premijer Mahdi ostvaruje nemoguće

Unatoč neuspjehu američke vanjske politike na Bliskom istoku u posljednja četiri desetljeća, čini se da je američka administracija uspjela izbjeći animozitet nove iračke vlade. Vođenjem ratova u Afganistanu i Iraku, okupirajući dio Sirije, bezuvjetno podupirući Izrael na štetu mira s Palestincima i jednostrano proglašavajući gospodarski rat Iranu, američka administracija je pokazala da ne uspijeva proizvesti učinkovitu i jasnu politiku na Bliskom istoku.

Ipak, aktualni premijer Adel Abdel Mahdi pomaže Sjedinjenim Državama da, unatoč značajnim regionalnim i domaćim izazovima, na temelju partnerstva uspostave dobre odnose s Irakom.

Irački premijer pokušava održati ravnotežu između odnosa svoje zemlje s dvije neprijateljske zemlje, sa Sjedinjenim Državama i Iranom. Teško je upravljati tom ravnotežom na području koje se nije u potpunosti oporavilo od posljedica godina terorističke dominacije i neobnovljene infrastrukture. Zadatak Abdala Mahdija je još veći. On mora osvojiti srca i umove stanovništva koje je duboko ranjeno posljedicama “rata protiv terorizma”. Međutim, usred svih tih teških zadataka, Irak nudi savršen model za SAD da ga prati i reproducira u svojim odnosima s drugim “vrućim” dijelovima Bliskog istoka, omogućujući mu da se vrati u arenu kao partner, a ne da ostane neprijatelj.

Američka administracija će se uskoro pokoriti iračkom zahtjevu za izuzeće od američkih sankcija protiv Irana. Vlada Adela Abdela Mahdija inzistirala je na tome da joj se odobri početno oslobađanje od sankcija za rok od 90 dana kako bi Bagdad dnevno kupovao 28 milijuna kubnih metara plina iz Irana za opskrbu regije Diyala-Basra strujom. Irak je sada priopćio kako je njegova vlada zatražila neograničeno izuzeće od sankcija najmanje dvije godine, jer nema drugih mogućnosti za zadovoljavanje domaće potražnje za osnovnom električnom energijom, a mora je osigurati kako bi se izbjegli lokalni nemiri.

Ranije smo pisali kako Irak i Iran imaju i velike projekte eksploatacije zajedničkih naftnih polja, što ne podliježe sankcijama, ali će biti važna ruta za izvoz iranske nafte, obzirom da su iračke bušotine devastirane poplavama u ožujku, a Iran na svojoj strani već ima, ali gradi i dodatne crpne kapacitete.

Irak čak upozorava SAD da će se njegov zahtjev za dobavu plina iz Irana povećati, možda udvostručiti u idućim mjesecima, sve dok se domaća proizvodnja plina u Iraku ne obnovi i zemlja ne postane energetski neovisna.

SAD potiče iračku vladu da traži alternativu u energentima Jordana i Saudijske Arabije, kako se umanjila ili  uklonila uloga Irana u susjednoj zemlji. Abdel Mahdi je pozdravio pomoć arapskih susjeda, ali je poručio kako će zadržati Iran kao jednog od svojih glavnih dobavljača u kratkoročnom i srednjoročnom razdoblju. Irak se složio s Iranom da za opskrbu energijom ne plaća u američkim dolarima, a iznos koji treba platiti bit će isplaćen u lokalnim iračkim dinarima i europskoj valuti, euru.

Irački premijer je uspio uvjeriti različite iračke političke stranke, koje imaju značajan broj mjesta u parlamentu, da odbace ili barem odgode svoje zahtjeve da se američke snage povuku iz zemlje, rekao je izvor blizak premijeru, piše u svojoj najnovijoj kolumni Elijah J. Magnier, novinar medijske kuće Al-Rai, vjerojatno od najupućenijih u orijentalne intrige i dogovore.

Prema izvoru, “Iraku je potrebno američko oružje koje predstavlja veliki dio opreme iračkih oružanih snaga i snaga sigurnosti. Štoviše, SAD nudi obuku vojnih i specijalnih snaga, obavještajne informacije i tehničku podršku, što je preduvjet da zemlja nastavi borbu protiv ostatka terorista Islamske države.

“Iako je teroristička skupina izgubila sve teritorije koje je držala, još uvijek je aktivna na sjeveru zemlje. Stoga je svaka pomoć s bilo koje strane dobrodošla”, rekao je sugovornik Magniera iz Bagdada.

Premijer Adel Abdel Mahdi sastao se u više navrata s američkim i iranskim dužnosnicima i pokušava ublažiti napete odnose između dviju zemalja. Premijer je jasno stavio do znanja da Irak neće biti operativna baza za bilo kakve američke vojne napade na Iran, neće sudjelovati u američkim ekonomskim sankcijama protiv Irana, Irak se neće koristiti kao platforma za napad na američke snage ili slanje poruka poput rakete ispaljene na prazno američko veleposlanstvo u Bagdadu. Irak će djelovati u skladu s vlastitim koristima i interesima i uspostavit će ravnotežu između svojih susjeda, uključujući Saudijsku Arabiju i Iran.

Nema sumnje da Iran među mnogim političkim strankama ima jake saveznike u Iraku, počevši od Kurda do sunitskih i šiitskih stranaka. Oni imaju važne glasove u parlamentu i kabinetu. Štoviše, Iran ima utjecaj među naoružanim skupinama koje su također prisutne u parlamentu, ali i s nedržavnim akterima s velikim utjecajima na iračkim ulicama.

U interesu Irana je da vidi prosperitetan i jak Irak sa snažnim gospodarstvom i da zemlja ima važnu ulogu na Bliskom istoku. Iran se veseli iračko-saudijskim “dobrim vezama” i pristojnom iračko-američkom odnosu, jer Bagdad može odigrati važnu ulogu “povratnog kanala” na Bliskom istoku. Bagdad sada mora  provesti umjetnost nemogućeg, upravljati “užurbanim” odnosom između Irana s jedne strane i Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije s druge.

Isto tako, Iran se nada da će Bagdad uspjeti iskorijeniti ISIL, koji predstavljaju stvarnu prijetnju svakoj zemlji u regiji.

Teheran, prema donositeljima odluka u Bagdadu, neće sa svojim iračkim saveznicima udariti na američke interese u Iraku, osim ako Iran ne bude u egzistencijalnoj opasnosti. Malo je vjerojatno da će to biti slučaj, osim ako ne bude američke objave rata Islamskoj Republici.

Međutim, opći rat protiv Irana nije realna opcija, jer su iranski saveznici na Bliskom istoku snažni, ujedinjeni i pokazali da mogu stvoriti jedinstveni front protiv svojih neprijatelja u bilo kojem trenutku. Takav rat bi značio istovremenu mobilizaciju Hamasa, Hezbollaha, iračke šiitske Hashd Al-Shaabi armije, jemenskih Huti boraca i drugih frakcija i milicija da bi bilo nemoguće odrediti gdje je linija fronta, a američke snage bi svugdje borce imale ispred sebe i za leđima.

Zapravo, zahvaljujući neuspjehu Washingtona da upravlja vanjskom politikom i odnosima s bliskoistočnim zemljama, Iran i jeste uspio podržati i naoružati svoje partnere u Jemenu, Palestini, Siriji i Libanonu. Europa nije uspjela zamijeniti SAD ili izgladiti posljedice nespretnih odluka Washingtona i ne izgleda ni kao potencijalni partner za zemlje Bliskog istoka kada izazivaju američku hegemoniju.

Irak se može uzeti kao izvrstan primjer u upravljanju nemogućim situacijama na Bliskom istoku, jer je do sada pokazao uspješne rezultate.

Prethodno je Irak počeo s proameričkim premijerom Ayadom Allawijem, ali to za zemlju nije bio uspjeh. Nakon Ibrahima Al-Jaafarija, proiranskog premijera koji je vladao Irakom do 2006. godine, rezultat je bio daleko od zavidnog. Potom dolazi proamerički premijer Nouri Al-Maliki, kojeg su u borbi protiv ISIL-a podržali i Iran i SAD, čak i ako su SAD kasnile s odazivom za pomoć, što nije bio slučaj s Iranom 2014. kada je ISIL bio na pragu zauzimanja Bagdada. Nakon Nourija Al-Malikija dolazi Haider Al-Abadi i staje na američku stranu protiv Irana, zbog čega je izgubio kredibilitet i završio karijeru. Danas Irak ima premijera koji uživa iransku potporu, ali još uvijek održava uravnotežene odnose sa Sjedinjenim Državama i to samo odnose koji su u skladu s iračkim interesima.

Abdel Mahdi sa svojim pokušajima da održi ravnotežu u vanjskoj politici u Iraku hoda prolazi kroz minsko polje. On je svjestan da se mora nositi sa snažnim domaćim nedržavnim akterima, ali i da se još uvijek treba plašiti i ISIL-a i SAD-a. Svjestan je svojih prioriteta i zna da će svaki sukob između Sjedinjenih Država i Irana biti poguban i za Irak. Abdel Mahdi je do sada uspio objasniti Saudijskoj Arabiji, Iranu i SAD-u da mogu gledati na Irak “kao na zemlju s kojom posluju” i uživati u određenom utjecaju, ali da će čuvati integritet i jedinstvo zemlje i izbjegavati bilo kakav rat protiv bilo koje strane.

Čini se da Irak postiže ono što se činilo nemogućim balansiranjem za bilo koju zemlju na Bliskom istoku. To je jedina država koja igra ovakvu ulogu uspostave ravnoteže. Sve dok SAD podupiru Irak u ovoj funkciji i izbjegavaju vršiti pritisak na Bagdad, što se čini da je do sada slučaj, Irak može biti ključni igrač u regiji.

E.J.Magnier