E. J. Magnier: “Može li američka pseudodržava opstati na sjeveru Sirije?”

Kao što smo naveli u zadnjem članku o Siriji, Sjedinjene Države su u jeku antiterorističke kampanje u Idlibu predložile da se na području kojeg na sjeveru Sirije kontroliraju Kurdi stvori vojska od 30 000 ljudi, koja bi nadzirala granice “slobodnog sirijskog teritorija”. Ovaj je prijedlog iznio glasnogovornik američke koalicije za “borbu protiv terorizma”, pukovnik Ryan Dillon, koji je izjavio kako će međunarodna koalicija predvođena Sjedinjenim Državama i većinski kurdske SDF snage stvoriti ovu borbenu skupinu. Međutim, obuku trenutno prolazi tek 230 ljudi, ali će prema pukovniku Dillonu ove snage u budućnosti brojati oko 30 000 ljudi.

Prijedlogu se odmah oštro usprotivila Turska, Damask je još jednom službeno pozvao okupatorske trupe da se povuku sa suverenog sirijskog teritorija, a zamisao je kao neprihvatljivu odbila i Rusija.

Vrlo dobar poznavatelj prilika na Bliskom istoku, novinar kuvajtske medijske kuće Al-Rai, Elijah J. Magnier, postavio je pitanje može li američka paradržavna tvorevina uopće preživjeti na sjeveru Sirije, što je deklarirani cilj Washingtona?

“Danas je jasno da će američke snage ostati i zauzeti sjeveroistočnu Siriju, koju u području Hasake i Deir Ez-Zora kontroliraju Kurdi i arapska plemena. Washington je najavio formiranje snaga od 30 000 boraca koji bi “branili granice” ove “države u državi”. Pitanje je može li takvo što potrajati i koliko dugo? Ovo pitanje otvara još jedan temeljni problem: može li “kurdska” država uopće preživjeti? Nema sumnje da SAD ne žele napustiti Siriju i da Rusija tamo širi svoju prisutnost i kontrolu, iako Washington nastoji narušiti i smanjiti utjecaj Moskve na Bliskom istoku”, piše Elijah J. Magnier.

Najavljujući stvaranje okupatorske sile, a time i volju da se stvori marionetska država, Washington svoj stav pravda sam sebi, ali ne i američkom narodu, niti svijetu, time da je njihova prisutnost potrebna sve dok ne odluče da je prikladno Kurde napustiti i prepustiti ih njihovoj sudbini.

“SAD koriste kao ispriku iransku prisutnost na sirijskom teritoriju i opsjednuti su ograničavanjem kontrole Teherana nad Damaskom. Nema sumnje da američke snage mogu brinuti o svojim interesima na području okupirane Sirije i spriječiti redovitu vojsku da napreduje. Međutim, sigurnost njihovih vojnika ovisi o okruženju u kojem se nalaze, što je u ovom slučaju potpuno neprijateljski okoliš, iznutra i izvana. Napadi na američke snage i njihove kurdske agente nikako nisu isključeni. Tada će SAD ponovno morati razmotriti potrebu za prisutnošću na novom okupiranom području, tako daleko od kuće i gdje se američki životi mogu gubiti u zamjenu za bilo kakvu korist američke nacionalne sigurnosti”, nastavlja Magnier.

Iran ima dugogodišnje iskustvo u borbama protiv američkih snaga na Bliskom istoku, gdje su iračke skupine, pod pokroviteljstvom i obučene od strane Irana, uspjeli nanijeti velike štete okupatorima Iraka od 2003. godine, ali i davno prije, kada je Islamska Republika bila mlada, 1983. godine, kada su proiranske skupine izvršile jedan od najvećih napada na američke marince koji su nezakonito sudjelovali u libanonskom građanskom ratu.

Naravno, američke snage su također stekle iskustvo u borbi protiv nedržavnih aktera. Ipak, ovo iskustvo neće spriječiti ozbiljnu štetu i vjerojatno će, prije ili kasnije, prisiliti američke trupe da se povuku.

Stručnjak pojašnjava kako novi američki plan za Siriju ima mnoge nedostatke.

Naime, 30 000 kurdskih boraca bi od sirijske vojske i saveznika trebali štititi granice od Qamishlija do Yarubiya i Al-Buqamala. Damask je već odbacio mogućnost da američke okupacijske snage ostanu, a sve Kurde koji surađuju s okupacijskim snagama su za sirijske vlasti izdajice.

Ove snage bi ujedno trebale štititi granice Hasake, Ayn Al-Araba, Tal Abyada, Manbija od Turske, koja je objavila rat Kurdima i zaprijetila da će ih uništiti i pod svaku cijenu spriječiti da stvore državu na turskim granicama

Ankara to sigurno neće mirno gledati. Gotovo svaki dan turski predsjednik Erdogan prijeti da će napasti teritorij pod kontrolom Kurda i bombardirati susjedne pokrajine.

Ali ni ovo nije dovoljno. Ove bi snage, prema planu Washingtona, trebale čuvati i dugu granicu s Irakom, gdje je većinski šiitska Hashd Al-Shaabi armija spremna pomoći bilo kojoj skupini, osim teroristima “Islamske države”, koja je spremna protjerati američke snage s iračke granice, posebno sada dok još uvijek postoji zadnji džep takozvanog “kalifata” na sirijsko-iračkoj granici.

Osim toga, šiitske snage i Iraku, unatoč činjenici da kontroliraju granice, vrlo su nezadovoljne scenarijem u kojem bi ISIL bio sirijskoj strani granice, zaštićen od strane Sjedinjenih Američkih Država, jer su svjesni da Washington ne želi uništiti ovu terorističku skupinu, što se vidjelo kada su američke snage omogućile tisućama terorista da pobjegnu iz Raqqe, kako bi ih iskoristili za pritisak na iračke i sirijske snage.

Unatoč prividnoj američkoj predanosti stabilnosti Iraka, Bagdad ne vidi opravdanje za američku zaštitu enklave ISIL-a na sjeveroistoku Sirije, jer ovi mogu prelaziti granicu gdje godinama žive i gdje znaju kako se kretati.

Sjedinjene Američke Države sigurno mogu iskoristiti svoje iskustvo stečeno u Iraku i drugim dijelovima islamskog svijeta kako bi kupili lojalnost lokalnih plemena, poput iračke plemenske skupine Sahwa.

Unatoč unutarnjoj financijskoj krizi, Saudijska Arabija je spremna na obnovu razorenih područja i podupire američki plan. Rijad je spreman financirati i opremiti arapska plemena u sirijskim pokrajinama Hasaka i Deir Ez-Zor, ali oni koji prodaju lojalnost je mogu prodati i njihovim protivnicima, kao što se dogodilo u Iraku. Uostalom, arapska plemena u sjeveroistočnoj Siriji dio su istih plemena koja žive u Iraku.

Nedostatak američkog plana je i kako se zaštititi od sporova i sukoba između Kurda koji su vjerni Damasku i separatista. Problem su i napadi improviziranim eksplozivnim napravama, koji se provode taktikom “udri i pobjegni”, a njome bi se služila arapska plemena koji su voljna podržati sirijsku vladu u oslobođenju zemlje i da destabiliziraju kurdsku pokrajinu.

Američki plan predviđa zaštitu velikog područja od oko 39 500 četvornih kilometara, što znači jedan borac na svakih 1,3 četvornih kilometara u zaštiti pokrajine okružene neprijateljskim snagama, koje ne žele dopustiti stvaranje takve “države u državi”, bez obzira na američku zračnu nadmoć i bespilotne letjelice koje nikad ne bi napustile nebo nad tim područjem.

Kurdi u Hasaki, iako postoji velika koncentracije Kurda u Afrinu i Aleppu koji se ne žele odvojiti od Damaska, su pod američkom zaštitom u nezgodnom položaju. Naime, američke snage su poznate kao saveznik koji “prijatelje” napušta kada im više nisu potrebni.

“U konačnici, Damask neće prihvatiti američku okupaciju svog teritorija i borit će se s neprijateljem kojeg smatra većim i opasnijim čak i od Turske, koja također zauzima sirijski teritorij. Neki promatrači vjeruju da će Sjedinjene Države možda napustiti Tursku zbog zaštite Kurda, koji će se prikloniti najvećim američkim saveznicima na Bliskom istoku, Saudijskoj Arabiji i Izraelu. Ovaj stav je prilično neuvjerljiv, jer je američka administracija svjesna da Kurdi ne mogu dugo držati svoje enklave i okolne zemlje će čekati pravo vrijeme, ako treba i deset godina, da se uklone prijetnju sa svojih granica.

Damask neće odustati od bogatih izvora energije u pokrajinama Hasaka i Deir Ez-Zor, a njegovi saveznici će podržati protjerivanje američkih snaga iz Sirije vojnim sredstvima. Saveznici Damaska su obučeni i imaju velika iskustva u gerilskom ratovanju s raznim sirijskim skupinama. Spremni su spriječiti povratak terorista “Islamske države”, vratiti okupiranu Golansku visoravan na jugu i sjeveroistok Sirije”, pojašnjava Elijah J. Magnier.

U ovom trenutku Damask najozbiljniju opasnost vidi u Al-Qaedi, odnosno koaliciji Hayat Tahrir Al-Sham, koju čini 10 000 terorista, te u ISIL-u. Naravno, sirijska vlada će uvijek tražiti povlačenje turskih snaga, čak i ako su Rusija i Turska situacijski saveznici. Turski predsjednik pokušava balansirati s jednom nogom u SAD-u, a drugom u Rusiji.

Erdogan ne želi izgubiti i želi i dalje imati koristi od obje supersile koje imaju važne vojne i gospodarske veze s Ankarom, ali i obrnuto. Erdogan također može računati na protivljenje Damaska u stvaranju “kurdske države u državi”, što je zajednički cilj dviju zemalja, čak i bez saveza i unatoč proglašenom međusobnom neprijateljstvu između predsjednika Erdogana i Assada.

Rusija će sa svoje strane poduzeti sve što može kako bi podržala Erdogana i istovremeno jačati veze s Kurdima u Afrinu, nadajući se da će oni stupiti u kontakt s Kurdima u Hasaki i da će se dogovoriti o zajedničkim ciljevima, a to će biti dan kada će se SAD morati povući iz Sirije.

“Američka administracija je još jednom ušla u osinjak, misleći, ako se može tako reći, snagom vojnih mišića, umjesto inteligencijom, kako osigurati interese u Siriji, kao da je zaboravila kako se “svemoguća” američka vojna sila pokazala beskorisnom u Libanonu, Afganistanu i Iraku. Kako je moguće da Trumpova administracija vjeruje da može uspjeti u Siriji? Sjedinjene Američke Države očito ignoriraju činjenice”, zaključio je Elijah J. Magnier.

Nestaje „teroristički rezervat“ u Idlibu – SAD žele „Novu sirijsku vojsku 3“