Francuski predsjednik Emmanuel Macron nije uspio promovirati svoju iransku inicijativu američkoj administraciji, usprkos početnom blagoslovu svog američkog kolege. Zbog tog neuspjeha je Iran najavio treće postupno povlačenje iz svojih obveza iz nuklearnom sporazumu, otvorivši tako dva glavna pitanja. Iran je postao regionalna sila s kojom se treba suočiti i nemoguće je razgovarati s Teheranom riječima: “Predajte se”, ili “Pokorite se međunarodnoj zajednici”, koja u ovom slučaju predstavlja blok zapadnih zemalja.
Štoviše, budući da Europa očito više nije u stanju ispuniti svoje obveze, Iran će, nakon daljnjih postupnih povlačenja, na kraju krenuti putem potpunog povlačenja iz nuklearnog sporazuma. Logika Teherana je jasna: ako su Iranci od 2015. poštovali sve odredbe, a zauzvrat nisu dobili ništa, zbog čega bi se i dalje pridržavali sporazuma kojeg poštuju samo Iran, Rusija i Kina?
Neposredno prije američkih izbora koji bi trebali stići u studenom 2020. se očekuje da će Iran postati nuklearna zemlja s punom sposobnošću proizvodnje urana obogaćenog na više od 20%, iako za proizvodnju desetke nuklearnih bombi treba uran obogaćen na oko 90%. Međutim, to ne znači nužno da je nuklearno oružje krajnji cilj Irana, koje se prema fetvi ajatolaha Hamneija ne smije proizvoditi u Islamskoj Republici.
Podaci o industriji pokazuju da se polovina napora ulaže u obogaćivanje s 0,7% na 4%. Ako Iran dosegne razinu od 20%, put prema 90% je otvoren. Da se postigne obogaćivanje od 20% je potrebno nekoliko tisuća centrifuga, dok je za prelazak s 20% na 90%, odnosno za nuklearnu bombu.
Kada Iran objavi da je dosegao razinu koju Zapad smatra kritičnom, postoji mogućnost da bi Izrael mogao vojno djelovati protiv iranskih sposobnosti, kao što je to učinio u Iraku 1981. i Siriji 2009. Osim toga, Mossad će sigurno pokrenuti akciju likvidacija nuklearnih znanstvenika. Ako se to dogodi, Bliski istok bit će izložen takvom potresu čiji je ishod nepredvidiv. Ali ako Izrael i SAD ne budu mogli reagirati protiv potpunog povlačenja iranskog iz nuklearnog sporazuma, Iran više neće prihvatiti povratak na sporazum iz 2015. godine.
Izvori unutar kruga odlučivanja rekli su da će „Iran postati država koja ima punu nuklearnu sposobnost“. Cilj Teherana je energetska samodostatnosti i zemlja se za svoje godišnje proračune odlučila odmaknuti od računanja isključivo na izvoz nafte.
Počinje se proizvoditi u mnogim sektorima i zasigurno će se još više povećati industrijski razvoj, ali i razvoj balističkih projektila. Raketna tehnologija pokazala se kao najučinkovitije i najjeftinije sredstvo za odvraćanje, kako za Iran tako i za njegove saveznike u Libanonu, Siriji, Iraku i Jemenu.
Otkako je američki predsjednik Donald Trump nezakonito opozvao nuklearni sporazum, Iran slijedi “strategiju strpljenja”. Teheran je Europi dao cijelu godinu da razmišlja o načinu na koji će osigurati da Iran ostane u okviru nuklearnog sporazuma. Teheran to pokušava učiniti u dogovoru s Francuskom, Rusijom, Kinom, Velikom Britanijom i Njemačkom, isključujući SAD. Nakon dugog razdoblja čekanja, Iran je preuzeo inicijativu u svoje ruke i postupno se povlači iz sporazuma.
Izgleda da Trump ništa nije naučio od predsjednika Obame, koji je potpisao sporazum, uvjeren da će američke sankcije ionako biti neučinkovite, da neće dovesti do pada „režima“ i neće zaustaviti Iran u razvoju nuklearne tehnologije.
Ali Iran ne propušta prilike vrijedne pokušaja da se iskoriste. Na sastanku G7 u Francuskoj je iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif prekinuo posjet Pekingu kako bi se na zahtjev predsjednika Macrona susreo s europskim liderima i ministrima. Nagoviješteno je da postoje šanse da Iran proda svoju naftu i da je Macron uspio smiriti američko-iranske tenzije.
Iranski predsjednik Hassan Rohani smatrao je da postoji realna prilika da se prevladaju napetosti i da je Trump, prema izvoru iz Teherana, spreman ublažiti sankcije u zamjenu za sastanak i početak rasprave. Zbog toga je Rohani otvoreno izjavio da je spreman sastati se s bilo kojom osobom ako mu u tome pomogne.
Ali Zarif je bio iznenađen kada je saznao da Macron nije ispunio svoja obećanja, jer se Trump „odjednom predomislio“. Inicijativa je bila mrtvorođena i svi su opet na mjestu gdje su i bili.
Macron je shvatio da problem ne leži u američkom predsjedniku, već u njegovom „consigliereu“, izraelskom premijeru Benjaminu Netanjahuu, te u njegovu timu Pompeo-Bolton. Sastanak između francuskog ministra obrane i čelnikom Pentagona Markom Esperom je bio pokušaj da se američki ministar obrane uvjeri da se distancira od dueta Pompeo-Bolton prije nego situacija izmakne kontroli i Iran postane nezaustavljiv.
Trump je odbio francusku ideju da se Iranu ponudi kreditna linija u iznosu od 15 milijardi eura. Taj je kredit dio iranskog stečenog prava, jer je u sklopu potpisanog ugovora s Europom dogovorio prodaju 700 000 barela nafte dnevno. Nakon američkih sankcija bilo kojoj zemlji ili kompaniji koja kupuje iransku naftu, Europa je prestala poštivati sporazum. Zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Abbas Araghchi izračunao je iznos od 15 milijardi eura s europskim predstavnicima. Dogovor je bio da će Iran ubuduće prodavati Europi naftu za taj iznos i da bi Iran mogao kupiti bilo koje proizvode, ne samo hranu i lijekove, koji su u početku bili isključeni iz američkih sankcija. Iran bi, prema sporazumu s europskim partnerima, imao pravo uzeti novac u gotovini i prenijeti ga u bilo koju drugu zemlju, uključujući Iran.
Sve je to bačeno u vjetar. Rezultat je jednostavan: Iran će nastaviti raditi na svom nuklearnom programu, ali će i omogućiti nadzor Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA).
Teheran se oslanja na klauzule sporazuma koji Iranu daje pravo da se povuče iz članaka 26 i 36 o nuklearnom sporazumu.
Ovaj opširni sporazum i nije potpisan na temelju povjerenja, već na poštivanju zakona i njegovih preciznih odredbi. Zbog toga je Iran najavio svoj treći korak povlačenja, čime namjerava povećati zalihe obogaćenog urana i zamijeniti svoje centrifuge IR-1 i IR2m centrifugama IR-6, što bi se trebalo dogoditi 2026., kako je navedeno u stavku 39.
Kako bi uvjerila Iran da ne poduzima korake u povlačenju, Europa je iskoristila sve svoje resurse, ali bezuspješno. Iran je sa “strategije strpljenja” prešao na “agresivnu strategiju” i više neće prihvaćati mekani pristup. Podvrgnut je sankcijama od 1979. godine i iako je naučio živjeti s njima, strpljenje Teherana iscrpljeno.
SAD nemaju što ponuditi Iranu, osim daljnjih sankcija i dodatnog pritiska na Europu. Američka administracija planirala je formirati razne koalicije, uključujući „arapski NATO“, ali dosad nije uspjela stvoriti nijedan takav savez. Američki dužnosnici vjerovali su da će iranska vlast pasti za nekoliko mjeseci i da će se stanovništvo okrenuti protiv svojih vođa. Ništa od toga se nije dogodilo.
Naprotiv, Trump i njegovi neupućeni savjetnici su svojim postupcima uspjeli ujediniti iranske „reformiste“ i “tvrdolinijaše“. SAD su uništile mogućnost bilo kakve umjerene rasprave s ljudima poput Rohanija i Zarifa i pokazale su da su nepouzdane za bilo kakav siguran dogovor.
Iran se osjeća jačim. Oborio je američki bespilotni zrakoplov, sabotirao nekoliko tankera i zaplijenio tanker pod britanskom zastavom, unatoč prisutnosti Kraljevske mornarice u blizini. Pokazao je spremnost za rat, a da se nije zalagao za njega.
Iran zna da će njegovi saveznici u Libanonu, Siriji, Iraku, Jemenu i Palestini u slučaju rata biti objedinjeni kao jedan. Iranski dužnosnici nisu se koristili revolucionarnim ili sektaškim parolama kako bi se suočili s američkim sankcijama, već su, umjesto toga, oko svoje čvrste politike sukoba sa Sjedinjenim Državama uspjeli izgraditi nacionalnu solidarnost. Washington, uglavnom odgovoran za status quo u Perzijskom zaljevu, nije uspio oslabiti iransku odlučnost i do sada je bio neuspješan u podrivanju iranske ekonomije. Ipak i dalje tvrdi kako je njegova ideja “politike gušenja” Irana uspješna.
Iran vodi svoju politiku prema SAD-u i Europi na isti način na koji Iranci tkaju tepihe. Potrebno je nekoliko godina da završite rukom tkani tepih i još mnogo godina da ga prodate. Za nuklearni sporazum bilo je potrebno nekoliko godina priprema, ali još više vremena za njegovo prihvaćanje i potpisivanje. Trumpov jedan potpis je uništio sav taj posao.
SAD i Europa su izgubili inicijativu. Europa se politički ne može suprotstaviti američkim sankcijama, niti posjeduje dovoljno alata ili spremnosti da išta ponudi Irani i tako ga prisili da sjedne za pregovarački stol. Osim toga, američka je ideja da Iran pregovara i o svom balističkom programu, koji nema nikakve veze s nuklearnim, što je tema koja za Teheran ne može biti dio nikakvih pregovora.
Iran postaje sve jači i teže ga je ukrotiti nego u prošlosti. On se nameće kao regionalna sila i izazov Zapadu. Ima naprednu nuklearnu tehnologiju i mogućnosti, samodostatan program naoružanja i jača sve svoje saveznike na Bliskom istoku.
Teško je predvidjeti bilo kakve pregovore između Irana i Zapada prije studenog 2020. i datuma američkih predsjedničkih izbora. Iran 2019. više nije spreman prihvatiti ono što je potpisao 2015. godine, a Trump je glavni krivac za ovaj novi scenarij. Uništavanje nuklearnog sporazuma sada ide u prilog Irana. Doći će vrijeme kada će američka administracija, zbog spoznaje svog neznanja o iranskim poslovima, zažaliti i tražit će da se vrati za pregovarački stol, možda nakon Trumpa. Ali uvjeti definitivno više neće biti isti i možda će biti kasno da Iran prihvati ono što je potpisao 2015. godine.
Danas za imati sredstvo odvraćanja nije potrebno imati nuklearno oružje već je dovoljno imati visokoprecizno oružje (krstareće rakete i druge tipove raketa, bespilotne letilice, roboti, elektronsko i drugo oružje) sa raznim platformama za njihovo lansiranje!
Zasto se Ali Mugnyeh stidi svog imena?
Tko ste vi da branite Iranu da postane nuklearna sila. Ukoliko ima znanja ili novca neka napravi ili kupi. Želite biti primjer ne proizvodite nuklearno oružje i ne koristitite nuklearne centrale.
sad se vidi što je dovela Trumpova politika popuštanja Kimu, Maduru, Assadu i IRGC-u, umjesto da se zračnim napadima i ubacivanjem 5000 SAD vojnika maknulo kriminalca Madura sa vlasti na vrijeme pustilo ga se da nastavi vladavinu okružen sa Kubancima, IRGC-om i Hezbollahom, Kim je ionako ostavljen sa strane da bude dio Trumpovog medijskog cirkusa a IRGC-u je dozvoljena ekspanzija u Siriji, Iraku i Jemenu, dok je Bolton bio savjetnik to je bilo najpasivnije razdoblje za SAD intervencije, na kraju je ispalo da je Bolton u svom savjetničkom mandatu bio humanista i dobročinitelj prema neprijateljima SAD-a, sad su dva glavna mjesta na kojima se lome koplja Idlib i Irak, Assad zna da mora nastaviti napadati Idlib svim sredstvima jer mu je to uvjet da ostane na životu a IRGC-u je to jedno od mjesta ekpanzije, u Iraku od iračkih milicija IRGC stvara i naoružava još jaču vojno-političku strukturu nego je… Čitaj više »
“… ideja da Iran pregovara i o svom balističkom programu je tema koja za Teheran ne može biti dio nikakvih pregovora.”
Ne vidim zasto. Mogu komotno pregovarati sa amerima na principu pariteta. Pa ako Tramp hoce smanjenje iranskog arsenala neka prvo smanji svoj.
Nije mu prosao trik da Ruse i Kineze stavi u jedan paket i da ima nuklearki koliko obe zemlje zajedno.
Francuska , Engleska ,Americke baze u Italiji i Njemackoj su doslovno nacickane takvim arsenalima prvoklasnog oruzja ,tehnike i vojnih djelatnika,da su u stanju Iran doslovno u nekoliko sati zbrisati s lica zemlje,smanjite dozivljaje.