E.J. Magnier: U najgorem slučaju će u Libanonu izbiti rat, a dobit će ga Hezbollah

U Libanonu je glavni tajnik Hezbollaha Sayyed Hassan Nasrallah upozorio da bi trajni antivladini prosvjedi mogli dovesti do “kaosa, kolapsa institucija i  građanskog rata”. Kakav je scenarij za građanski rat i je li to realna mogućnost?

Libanonci misle da su trenutni nemiri bili potaknuti mjesečnim porezima koji su uvedeni na aplikaciju za razmjenu poruka WhatsApp. U stvari, ovo je bila tek posljednja od niza mjera, počevši od američkih sankcija nametnutim  libanonskim bankama i bogatim pojedincima optuženim za povezanost s Hezbollahom.

Glasine, koje je kasnije potvrdila američka administracija, govorile su da je u planu još više sankcija protiv Libanona i očekuje se da će pogoditi više banaka i više libanonskih saveznika Hezbollaha među kršćanskim skupinama u libanonskom društvu. Mnogi Libanonci bogate i srednje klase panično su predviđali posljedice sankcija s kojima su SAD ciljale destabilizirati bankarski sustav zemlje, uništavajući povjerenje i stvarajući rizik od odljeva kapitala. Mnogi Libanonci povukli su gotovinu iz banaka i svoje bogatstvo prenijeli izvan zemlje.

Bez obzira na protivljenja, libanonski predsjednik Michel Aoun vršio je veliki pritisak na središnju banku da vrijednost libanonske lire zadrži 1500 o odnosu na dolar, umjesto da dopusti slobodni tečaj po predviđenoj stopi od 3000 do 5000 za jedan američki dolar. To je imalo posljedice po ugled predsjednika, ali prije svega po domaću valutu u državi u kojoj se kao osnova za svaku kupnju koristi dolar, čak i u kafiću ili supermarketu.

Štoviše, libanonski dug od 85 milijardi dolara u zemlji koja uvozi 16 milijardi dolara robe, a izvozi dvije milijarde dolara i zaražena je korumpiranim političarima, bio je sam po sebi teret za libanonsku liru kojeg je nemoguće ignorirati. Deficit i dug približavaju se 155% bruto domaćeg proizvoda.

U zemlji živi oko 6 milijuna Libanonaca, ali između 8 i 9 milijuna Libanonaca živi u inozemstvu. Mnoge se obitelji oslanjaju na financijsku potporu rodbine.

Ali budući da su na snazi strogi i kontinuirani progoni Hezbollaha i njegovih pristalica od strane Sjedinjenih Država, nijedan Libanonac se ne usuđuje poslati novac u Libanon. Zbog američkih sankcija je čak i banalni razlog „straha da će biti optužen za podržavanje terorizma” Libanonce u inozemstvu uplašio i sprečava ih da šalju novac rodbini.

Naravno da američke mjere nisu utjecale na Hezbollah kao organizaciju, koja redovito prima sredstva od Irana. Međutim, pogodile su libanonsko društvo, uključujući i one koji podržavaju Hezbollah, ali i trgovinu koja je znatno opala.

Poslovanje s nekretninama je gotovo je prestalo i došlo je do značajnog pada vrijednosti libanonske imovine u ovom sektoru. Male tvrtke zatvorile su vrata i ljudi se trude da sastave kraj s krajem. Električna energija redovito nedostaje, što otvara put za proizvodnju generatora, ali predstavlja teret libanonskim obiteljima koje moraju plaćati račune dva puta mjesečno. Isto vrijedi i za pitku vodu u cijeloj zemlji. Infrastruktura je slaba, prikupljanje smeća i recikliranje su sporadični, promet gust, more zagađeno, a cijene roba rastu bez ikakve vladine kontrole.

Nefunkcionalnost gotovo svega u Libanonu gura Libanonce da se ujedine i pobune protiv nezdravog političkog sustava, koji je sektaški. Ova kritična masa u najgorem scenariju libanonsko društvo čini vrlo ranjivim.

Mnoge zemlje Bliskog istoka su iz nekoliko razloga zaustavile su svoju uobičajenu novčanu potporu Libanonu. Glavni faktor je uvije da je  “vlada pod kontrolom Hezbollaha”. U stvari, zbog nedavnih ratova na Bliskom istoku, odnosno u Siriji, Iraku i Jemenu, iranski saveznici su dali ključni doprinos neuspjehu projekta Sjedinjenih Država i zaljevskih monarhija u svrgavanju vlada u tim zemljama, dajući prednost moćnim nedržavnim akterima koji slijede slične ciljeve kao Iran.

SAD i Saudijska Arabija se sa svim bijesom okomili na elemente “osovine otpora”, posebno na Hezbollah u Libanonu i Hashd Al-Shaabi u Iraku. Ni u kojem slučaju ne žele dozvoliti jačanje tih skupina, koje preciznim oružjem i vojnom moći stoje na samim granicama Izraela. Koristi se svaka pojedina mogućnost da se oslabi ova osovina.

Kako sve ostale nisu dale željeni rezultat, preostala je posljednja – građanski rat.

Glavni  tajnik Hezbolaha Sayyed Hassan Nasrallah upozorio je da trajni antivladini prosvjedi mogu dovesti do “kaosa, kolapsa institucija i građanskog rata”. Ali koji su realni izgledi za građanski rat?

Libanonska vojska ima lagano oružje, jer zemlji nije dopušteno primanje obrambenog i ofenzivnog oružja koje bi moglo spriječiti kontinuirana izraelska kršenja njegovog suvereniteta. Za ovo su se pobrinuli američki i britanski „donatori“. Prisiljavaju vojsku Libanona da skladišti svoje oružje daleko od područja kontrole Hezbollaha. Libanonska vojska udovoljavala je željama donatora i skladištila oružje uglavnom na kršćanskom području Libanona.

Građanski rat je scenarij samo kao mogućnost, ali ga se ne može zanemariti. Ništa nije sigurno i postoje stranke koje vjeruju da SAD i Saudijska Arabija samo čekaju priliku da ga pokrenu.

Nema sumnje, međutim, da će smjer kojim Libanon vodi Hezbollah zemlju učiniti jačom nego ikad. Iran razvija sve sofisticiranije oružje pogodno za gerilsku uporabu i dijeli ga saveznicima u Libanonu, Iraku, Siriji i Jemenu. Stoga bi jedina mogućnost odvraćanja Hezbolaha i odvraćanja od podrške koju ova organizacija ima bila njeno uključivanje u građanski rat.

Saudijska Arabija više ne daje novac Libanonu jer premijer Saad Hariri odbija zauzeti čvrst stav protiv Hezbollaha. Hariri se ne može slagati s američko-saudijskim željama, jer Hezbollah i njegovi saveznici imaju prednost i većinu u parlamentu.

Ali SAD i Saudijska Arabija mogu uložiti puno novca u Libanon, kao i u Siriju, te tako pokušati postići svoj cilj, a to znači okrenuti veliki dio stanovništva protiv Hezbollaha, čak i ako uspjeh nije zajamčen.

Ako se to dogodi, najbolji kandidat za primanje oružja za početak rata može biti Samir Geagea, bivši izraelski saveznik kojeg danas financira američko-saudijski tim koji stoji protiv Hezbollaha. U ovom slučaju, a ako tijek događaja dovede do još jednog sektaškog rata kao onaj u Siriji i sukobe se Hezbollah i proameričke “libanonske sile”, Hezbollahovi saveznici neće oklijevati intervenirati.

Hezbollah će biti zaštitnik kršćana koji nisu dio snaga Samira Geagee. Kršćani igraju važnu ulogu ravnoteže ne samo u Libanonu, već i na cijelom Bliskom istoku.

Iran je u Siriju doveo saveznike iz Pakistana, Iraka, Afganistana, Sudana i Libanona. Ti isti saveznici koji su još u Siriji mogu se lako preseliti u Libanon kao podrška Hezbollahu.

U ovom će se slučaju postavljati mnoga pitanja i što će se dogoditi s libanonskom vojskom? Ako Hezbollah i njegovi saveznici preuzmu kontrolu nad vojskom, hoće li svijet bojkotirati i opkoliti Libanon, kao što su to učinili s Hamasom u Gazi?

Libanonska vojska, pod svojim trenutnim vodstvom, ne može izravno intervenirati u korist jedne ili druge strane. Međutim, njezini će časnici biti podijeljeni i poduzet će osobne inicijative, kao tijekom građanskog rata kada je vojska bila podijeljena. SAD će izvršiti svoj utjecaj da podrži one u vojsci koji će se boriti protiv Hezbollaha, nešto poput  „Slobodne sirijske vojske“ u susjednoj Siriji.

A ako pobijede Hezbollah i njegovi kršćanski saveznici, odgovor je jednostavan. Oni će u zemlju, da zaustavi sukob, definitivno dovesti Rusiju, supersilu smještenu odmah preko libanonske granice u Siriji. Sigurno neće zvati SAD.

Moskva je već uspjela u Siriji i može uspjeti pokvariti američke planove za svrgavanje vlasti u Libanonu. Može razviti libanonska naftna i plinska polja i spriječiti Izrael da krši njegov suverenitet, jer sada Libanon ne može obraniti ležišta u svojim teritorijalnim vodama.

U tom scenariju bi Hezbollah sa saveznicima, pozvavši Rusiju, donio veću stabilnost regiji i spriječio pogoršanje palestinskog sukoba, što je i politika Moskve u regiji.

Na gospodarskom planu, Iran gradi elektrane i infrastrukturu za električnu energiju, medicinske ustanove i razvija farmaceutsku industriju u Siriji. Sigurno jedva čeka da to učini i u Libanonu. Iran je već jasno rekao da je spreman isporučiti oružje libanonskoj vojsci. Rusija je obnovila svoju ponudu da učini isto, ali bezuspješno zbog američkih pritisaka na Libanon.

Iran, Rusija i Kina također mogu razviti ceste, komunikacijske objekte, obnoviti zemlju i izvući je iz srednjovjekovne infrastrukture. Kina čeka kako bi izgradila Novi put svile i željeznički prijevoz između svih libanonskih gradova i vanjskog svijeta i spremna je na dolazak istog trenutka nakon ukidanja američkog embarga na libanonsko-kineske odnose.

Hezbollah će postati jači nego ikad, jer je jedino libanonsko jamstvo protiv izraelskih napada. Rusija ima svoju politiku i možda se želi držati na distanci od borbe između Hezbollaha i Izraela. Ali u tom slučaju Hezbollah može lansirati rakete na Izrael bez straha od protivljenja u zemlji.

Pogrešno je reći da bi građanski rat u Libanonu bio na štetu Hezbollaha. Naprotiv. Međutim, pokretanje građanskog rata ne ide u prilog Hezbollahu jer je Libanoncima dosta rata. Međutim, ako i kada se nametne takav sukob, Hezbollah ga neće izgubiti. Ostaje pitanje jesu li SAD svjesne da sa svakom pogreškom Libanon guraju u naručje Hezbollaha?

E. J. Magnier