E. Macron: “Definitivno svjedočimo kraju zapadne hegemonije u svijetu”

Dan nakon završetka samita G7, 27. kolovoza 2019., Emmanuel Macron je govorio na tradicionalnoj konferenciji veleposlanika koja se svake godine organizira u Elizejskoj palači. Ovo je prilika da predsjednik Francuske razgovara o smjeru svoje vanjske politike u narednim mjesecima. Napomenuo je da se zapadnoj dominaciji u svijetu bliži kraj.

Govor Emmanuela Macrona na sastanku francuskih veleposlanika

Poštovani predsjednici, poštovani premijeri, dragi ministri, poštovani parlamentarci, dragi ambasadori, dame i gospodo, dragi prijatelji. Mnogo sam oklijevao prije nego što sam danas došao ovdje da održim ovaj govor. Unatoč svemu, želio sam slijediti tradiciju, ali sumnjao sam bi li bilo bolje ostati na summitu G7, koji je nedavno završio. Bojao sam se da ne budemo na vrhuncu rezultata koje smo uspjeli kolektivno postići. U svakom slučaju, čini mi se da vrijeme provedeno s vama prije posla kojeg morate obaviti i dalje vrlo važno. Prije svega, ovo je treći put da se s vama susrećem u ovom formatu, a ovaj sastanak je posebno važan s obzirom na kontinuitet summita G7 koji se održao u Francuskoj.

Prije svega, želio bih reći da je njegov uspjeh vaš uspjeh. To je uspjeh diplomata koji su ga organizirali, parlamentarca koji su mu pružili podršku, timova mnogih ministarstava koji su pokazali veliku profesionalnost u ovom radu. Relativni neuspjeh je nedostatak dovoljnog napretka, a sav kolektivno pada na nas, šefove država i vlada. Bez obzira na to, u svemu tome postoji djelić stvarnog uspjeha kojeg je francuski tim, vaš tim, uspio postići. I danas bih vam se iskreno zahvalio na ovome. Višemjesečna obuka u predsjedničkom tajništvu, rad svih ministarstava, osiguranje događaja, njegova učinkovita organizacija, uključivanje svih snaga države i zastupnika, sve je to omogućilo prikazivanje prave slike Francuske i prvi put u dugo vremena održavanje summita G7 u mirnoj atmosferi. Smatram da je to bilo od pomoći. Samo budućnost može reći hoće li biti moguće konsolidirati rezultate dobivene na skupu. U svakom slučaju, već mogu reći da je ono što je učinjeno vaše postignuće i da je to bio uspjeh.

Također vjerujem da je ovaj summit postao dosljedan dio naše strategije, a to je da vratimo Francusku u središte diplomatske igre, na što ću se vratiti malo kasnije, te nastavak onoga što sam vam pričao tijekom dvije godine. Prije nego što sam došao ovdje da vas upoznam, pročitao sam dva moja protekla govora veleposlanicima u proteklih nekoliko dana. Sva se oslanjaju na sljedeći triptih: sigurnost, suverenitet i utjecaj. Svakako ostaje na snazi, a sav rad u protekle dvije godine na polju borbe protiv terorizma i svih ostalih područja daje sve opipljive rezultate. Čini mi se da je strategija koju smo provodili tijekom dvije godine dosljedna, što se, usput rečeno, pojavilo i na nedavnom summitu na vrhu. Ovi nastupi su me također gurnuli da budem skromniji.

Uz sve to, pogodila me jedna stvar koju bih želio podijeliti s vama prije nego što uđem u detalje. Sve je povezano jedno s drugim. Premijer će nešto kasnije razgovarati s vama o promjenama koje je u Francuskoj provela vlada, njihovom značenju, kao i odnosima s diplomatskim aktivnostima. Svakodnevno me zadivi kako za nas, kao građane, vaš rad postaje važniji. Mislim da je to duša naše zemlje, ali promjene u svijetu također doprinose tome. Nažalost, vidjeli smo i osudili u našoj zemlji kako su predstavnici vlasti bili napadnuti zbog potpisivanja trgovinskog sporazuma s Kanadom. Naša država osjeća ponos kada zagrlimo cijeli svijet i postignemo opipljive rezultate, poput onih jučer. Uvjeren sam da stav prema svijetu u velikoj mjeri određuje naciju. Stoga bih želio našu raspravu smatrati ne izoliranim elementom, već logičnim dijelom onoga što radimo. Govorimo o socijalnim, gospodarskim i klimatskim pitanjima, a sve je to usko povezano.

Stoga, prije svega, želim podijeliti s vama svojevrsnu opću sliku svijeta i njegovih problema, kao i ocrtati naše prioritete u tom pogledu. Činjenica je da upravo oni moraju odrediti naš rad u Francuskoj, Europi i međunarodnoj areni. Svi živimo u jednom svijetu i, što znate čak i bolje od mene, međunarodni poredak doživljava neviđene šokove. Ako mogu, izdvojio bih veliki šok, koji se, bez sumnje, primjećuje prvi put u našoj povijesti na gotovo svim područjima i ima uistinu povijesne razmjere. Prije svega, to su geopolitičke i strateške promjene i preuređenja.

Definitivno smo svjedoci kraja zapadne hegemonije u svijetu. Navikli smo na međunarodni poredak koji se oslanjao na zapadnu hegemoniju iz 18. stoljeća. Ova hegemonija je naizgled bila francuska, zahvaljujući prosvjetiteljstvu u XVIII stoljeću. Svakako i britanska u XIX stoljeću, zahvaljujući industrijskoj revoluciji i, logično, američka zbog dva svjetska sukoba, kao i ekonomske i političke dominacije ove sile. Sve to se mijenja.

Situacija se ozbiljno promijenila zbog zapadnih pogrešaka u brojnim krizama, zbog odluka Amerike tijekom više godina, koje, usput, nisu započele s trenutnom administracijom. Sve ovo tjera nas da razmišljamo o određenim posljedicama u sukobima na Bliskom istoku, kao i da preispitamo vojno-diplomatsku strategiju, pa čak i komponente solidarnosti, koju smo smatrali neuništivom i vječnom. Sve to je nastalo je u jasno definiranim geopolitičkim trenucima, koji su usput prolazili kroz promjene.

Nadalje, valja napomenuti pojavu novih sila, čiju smo vrijednost dugo podcjenjivali. Prije svega govorimo o Kini, kao i o ruskoj strategiji, koja se, moram reći, primjenjuje s velikim uspjehom posljednjih godina, ali na to ću se vratiti malo kasnije. I Indija dobiva na snazi i postaje ne samo ekonomska, nego i politička državno-civilizacijska sila. One ne samo da su promijenile međunarodni poredak i dale do znanja da su ekonomske sila, već su i preispitale politički poredak i njegova shvaćanja. Pokazale su puno više snage i inspiracije nego što mi imamo.

Pogledajte Indiju, Rusiju i Kinu. Svi su vođeni puno snažnijom političkom inspiracijom koju danas imaju Europljani. Oni na svijet gledaju stvarnom logikom, stvarnom filozofijom i idejama koje smo u određenoj mjeri izgubili. Sve je to uvelike promijenilo izgled i izmiješane karte. Mislim i na porast utjecaja Afrike, koji se svakodnevno potvrđuje i također dovodi do velikih promjena. Kasnije ću se detaljnije usredotočiti na tu temu.

Zbog ovih velikih promjena suočeni smo s geopolitičkim i vojnim šokovima. U našem je svijetu sve veći broj sukoba i vidim dva glavna faktora rizika. Prvo je da sukobi dovode do sve većeg broja civilnih žrtava, ali se mijenja i priroda samih sukoba. Pogledajte ratne pozornice širom svijeta.

Druga točka je rastuća divljina. Nestaje red u kojeg smo bili sigurni i na kojeg se naša organizacija oslanja. Sudionici se povlače iz ugovora o kontroli naoružanja koji su postojali od kraja Hladnog rata. Sve to bi trebalo izazvati ozbiljna pitanja. Prije svega, trebamo shvatiti da naše navike i stvarnosti više nemaju smisla. Dalje, moramo razmišljati o vlastitoj strategiji, jer su dvije zemlje koje danas imaju prave karte u rukama Sjedinjene Države i Kina.

Moramo se odlučiti za ovu veliku promjenu, veliku prekretnicu: hoćemo li biti mlađi saveznici jedne ili druge strane? Ili nešto drugačije? Ili ćemo pokušati igrati vlastitu igru i utjecaj?

Trenutno imamo tržišnu ekonomiju bez presedana. Čini mi se da ova kriza nije manje važna od one o kojoj sam upravo govorio, čak i da se s njom preklapa. Ova tržišna ekonomija, koja je izmišljena u Europi i za Europu, tijekom posljednjih desetljeća je postepeno zalutala. Prije svega, u njoj se odvijalo duboko financiranje. Tržišna ekonomija koja je bila osnova ravnoteže koju smo formirali je postala ekonomija akumulativnog kapitalizma. U njenom okviru financiranje i tehnološka transformacija doveli su do velike koncentracije bogatstva u rukama „šampiona“, odnosno talentiranih ljudi u našim zemljama, kao i do uspjeha u globalizaciji velikih metropola i zemalja. Kao što slijedi iz teorije komparativne prednosti, tržišna ekonomija je donedavno osiguravala raspodjelu bogatstva i savršeno je funkcionirala desetljećima, postigavši neviđeno dostignuće u povijesti čovječanstva u kojem se stotine milijuna ljudi širom svijeta uspjelo izvući iz siromaštva.

Sada se proces preokrenuo i dovodi do nejednakosti koja se više ne može tolerirati. To osjećamo u našem gospodarstvu. Francuska to posljednjih godina vrlo snažno doživljava, ali sve to postoji više od godinu dana i to širom svijeta. Ovo tržišno gospodarstvo stvara neviđenu nejednakost koja vodi do dubokih promjena u našem političkom poretku. Prije svega, poljuljana je sama legitimacija ove gospodarske organizacije. Kako građanima objasniti da je organizacija dobra ako oni nemaju mjesta u njoj? Osim toga, sve to dovodi u pitanje ravnotežu naših demokracija.

Činjenica je da od 19. stoljeća živimo u uravnoteženom sustavu u kojem su osobne slobode, demokratske strukture i stabilan rast srednje klase s tržišnom ekonomijom bili svojevrsna kičma koja drži naš napredak. Ako se srednja klasa, koja je srž naših demokracija, više ne vidi u njima, ona će početi sumnjati i  razumljivo će težiti za autoritarnim režimima, neliberalnim demokracijama ili kritikama ekonomskog sustava.

U svakom slučaju, govorimo o velikim pomacima paradigme o kojima donedavno nismo ni razmišljali. Ova kriza može dovesti do zatvaranja, ali Francuska to nije započela u proljeće 2017. godine. Bilo kako bilo, iskušenje je i dalje prisutno. Zato bismo trebali dobro razmisliti o reviziji ravnoteže u ovom sustavu, koja se odnosi ne samo na Francusku, već i na Europu i cijeli svijet. Potrebno je razumjeti na koji način možemo postići otvorenost, jer to smatram potrebnim i korisnim za našu zemlju, ali u skladu s našim vrijednostima i DNK, istovremeno stječući odgovarajući dio kontrole u njoj.

Na kraju, ono što su pristaše Brexita predložili je zvučalo vrlo ispravno: vraćanje kontrole nad našim životom, nad našom nacijom. Moramo to razumjeti i biti u stanju djelovati unutar otvorene nacije. To je i kontrola povratka. Prošlo je vrijeme kada su građanima opisane dobrobiti od prijenosa proizvodnje. Sve je to u redu, pa će i vama biti bolje. Poslovi će ići u Poljsku, Kinu i Vijetnam, a vi ćete biti na dobiti… Osobno to više ne mogu objasniti. Drugim riječima, moramo pronaći sredstva za izjašnjavanje globalizacijom, kao i preispitati međunarodni poredak. Svjestan sam razmjera onoga o čemu govorim i razumijem da se sve to neće dogoditi u jednom danu. Ali uvjeren sam u potrebu takvog razmišljanja i inicijative na razini Francuske i Europe. U suprotnom ćemo propasti.

Treća velika promjena kojoj smo svjedoci u modernom svijetu je bez sumnje tehnološka revolucija. To je fenomen bez presedana. Internet, društvene mreže, umjetna inteligencija … Ovo je, prije svega, neviđena globalizacija uma, a tehnološki napredak je dosegao nevjerojatnu brzinu. Istovremeno, globalizacija ideja, emocija, nasilja i mržnje daje velik doprinos divljini svijeta koju svakodnevno promatramo.

To je duboka antropološka transformacija koja se tiče naših demokracija, kao i novi prostor koji se formira pred našim očima i zahtijeva preispitivanje pravila u fazi formiranja međunarodnog poretka. Siguran sam da ova tehnološka revolucija vodi ne samo ekonomskoj, već i antropološkoj neravnoteži. Moramo je shvatiti i poduzeti odgovarajuće mjere. U suprotnom, imat ćemo hitnu diplomaciju, što riskira da brzo bankrotiramo. Vrijedi napomenuti da su drugi to razumjeli prije nas i od toga napravili alat za destabilizaciju demokracija i utjecaja.

Za kraj, razgovarajmo o velikoj preobrazbi okoliša. Uvjeren sam da tempo preobrazbe samo raste. To smo shvatili prije nekoliko godina, a Francuska je vodila aktivnu ekološku diplomaciju koja je rezultirala Pariškom klimatskom konferencijom i Pariškim sporazumima. Vidimo da ovo pitanje danas dobiva na značaju, bilo da je riječ o klimatskom zatopljenju ili borbi za biološku raznolikost. Sve ime veze jedno s drugim, jer se posljedice naše kolektivne neaktivnosti u prošlosti danas manifestiraju u našim društvima, gospodarstvima i širom svijeta. Naši su građani mnogo svjesniji situacije i od nas zahtijevaju akcije. Posljedice ove velike promjene svakodnevno vidimo našim očima. Te posljedice predstavljaju stvarne geopolitičke krize. Klimatske promjene i ekološki šokovi velikih razmjera dovode do ozbiljnog kršenja regionalne ravnoteže, do velikih migracija. Oni su već ubrzali velike demografske promjene koje neuravnotežuju svijet. Znate sve to. Ali mislim da bismo sve to trebali promatrati u perspektivi, ne samo iznositi činjenice, već i shvatiti kako trebamo postupiti upravo sada.

Riječi su jedna stvar, ali kakvu ćemo ulogu igrati? Mi možemo biti gledatelji, komentatori. I mogu se zaustaviti na onome što sam već rekao i izjaviti da ćemo u Francuskoj nastaviti iste akcije i isti diplomatski rad. Ovo je strategija opreza i održavanja navika, jer i dalje možete slijediti taj put. Bez obzira na dotičnu osobu, poduzetnika, diplomata, ministra, predsjednika, vojnika, bilo koju osobu u ovoj dvorani, nastavimo li se ponašati kao i prije, potpuno ćemo izgubiti kontrolu. A to će značiti izumiranje.

Mogu vam to pouzdano reći. Znamo da poput zemalja nestaju i civilizacije. Europa će s raspadom ove zapadne ere nestati, a svijet će se postrojiti oko dva velika pola: Sjedinjenih Država i Kine. Imat ćemo izbor između prevlasti dviju sila. Možemo se pretvarati da smo sve zaboravili. Jako smo dobri u tome. To radimo već duže vrijeme u mnogim pitanjima. Reći ćemo da imamo suverenitet. Borit ćemo se za očuvanje radnih mjesta u zemlji kroz poljuljane kompromise s grupama nad kojima nemamo nikakvu kontrolu. Pokušat ćemo voditi politiku zaštite okoliša u zemlji i na kontinentu, ali za to će biti prekasno, jer će se situacija oteti kontroli. To je put velikog pada.

Postoji još jedna strategija: prilagodba. Sastoji se u tome da se u svijetu koji se mijenja trebate brže kretati. Pokušat ćemo poduzeti neke nejasne mjere zaštite okoliša, ali trebamo se prilagoditi ubrzanom redoslijedu. Provesti reforme samo da bismo dostigli druge, bez pokušaja da se zapravo išta promijeni i da se na bilo što utječe. Ovo je posredni scenarij, koji će, čini mi se, dovesti do istog rezultata, ali će istovremeno izazvati oštru reakciju, odbacivanje od strane stanovništva, jer se naša država ne voli prilagođavati. Ne želimo mijenjati svijet tako da se ne moramo prilagođavati, jer to ne volimo raditi.

Vjerujem da je cilj Francuske, u skladu s potrebom sadašnjeg vremena, utjecati na svjetski poredak s kartama u rukama, a ne popuštati. Moramo pokušati izgraditi novi poredak u kojem bi bilo mjesta ne samo za nas, nego i za naše vrijednosti i ključne interese. Vjerujem samo u smjelu strategiju, strategiju rizika. Bit će mnogo i komentatora koji će reći da se u određenim trenucima to ne radi. Nije važno. S obzirom na sve gore navedeno, odustajanje od pokušaja danas je jednako smrti. Hrabra i dalekovidna strategija je pokušati pronaći u trenutnim uvjetima ono što je najdublje obilježje francuskog duha i preispitati temelje europske civilizacije. Mislim na ono što bi točno trebao biti zadatak naše zemlje u našoj europskoj i međunarodnoj strategiji. Francuski duh je duh otpora i težnje za univerzalnosti.

Duh otpora znači nespremnost da se podlegne, na prilagodbu i navike. To znači da ako nešto nije fer, možemo poduzeti mjere, stoga provodimo ekonomske reforme, izgrađujemo svoje ekonomske i industrijske mišiće. Moramo promijeniti stvari, ne podliježući okolnom redu, kako bismo vratili svoje prave vrijednosti.

Vjerujem da Europu uvijek karakterizira istinski humanizam. Govorim o tome jer se to više ne smatra očitom činjenicom. Ako nastavimo koračati prema kolapsu i gledati svijet kao što sam ga opisao, europski humanizam će nestati. Sjedinjene Države su u zapadnom taboru, ali ne nose isti humanizam. Različito se odnose prema klimi, jednakosti i socijalnoj ravnoteži. Postoji primat slobode koji duboko karakterizira američku civilizaciju i objašnjava naše razlike, unatoč snažnim savezničkim vezama.

Kineska civilizacija, blago rečeno, ima malo drugačije kolektivne sklonosti i vrijednosti. Mi smo jedini geopolitički prostor koji je za vrijeme renesanse, prosvjetiteljstva i svaki put kad smo morali sebe preispitati stavio osobu u središte svog projekta. Čini mi se da je, s obzirom na ove šokove, upravo taj projekt koji bi trebao ponovno postati jedini. On uključuje zahtjeve prema nama i drugima po ključnim ekonomskim, industrijskim i klimatskim pitanjima. Također je potrebno preispitati obrazovni, industrijski, socijalni i okolišni projekt u našoj zemlji. To je upravo ono što sada pokušavamo učiniti, ali to nećemo moći sami, jer kako socijalizam u povijesnom smislu ne djeluje u jednoj državi, ni humanizam neće dugo trajati samo u jednoj zemlji. Moramo uzgajati plodove u Europi i na međunarodnoj areni. Tu se treba očitovati slijed našeg projekta. To je humanizam koji je temelj plana vlasti. Govorimo o novim naporima u humanitarnoj sferi na temelju projekta u obrazovanju, socijalnoj sferi i zdravstvu. Potrebne su nam reforme koje će nam omogućiti da dobijemo pravi proizvodni projekt i provedemo potrebni prijelazni proces u okolišu. Duboko sam uvjeren da bismo se trebali voditi upravo tim ciljevima.

Prihvaćam svoju ulogu u ovom kolektivnom radu i priznajem nepotpunost svojih izjava o ovom pitanju. Bez obzira na to, na toj osnovi trebamo obnoviti kolektivnu naraciju i reprezentaciju. Zato sam uvjeren da naš projekt treba prepoznati kao projekt europske civilizacije.

Projekt europske civilizacije ne može unaprijediti katolička Mađarsku ili pravoslavna Rusiju. Predali smo inicijativu u ruke ova dva čelnika. To kažem s velikim poštovanjem. Slušajte govore u Mađarskoj ili Rusiji. Ti projekti imaju dosta razlika, ali oni nose kulturnu i civilizacijsku životnu snagu, što osobno smatram pogrešnim, ali nadahnjujućim. Stoga, uz pomoć europskog projekta, koji također smatram duboko francuskim projektom, moramo pronaći nadahnjujući snagu za naš narod. To je duh renesanse, duh prosvjetiteljstva. To je duboki duh francuskog humanizma kojeg smo preispitali i kojeg sada moramo preispitati.

Što to znači? To znači da teme koje često spominjemo ne bi trebale biti isključivo tehnička pitanja. One bi trebale pridonijeti stvaranju ideja, stvarnog civilizacijskog projekta u čijem će središtu opet biti individua. Naravno, svjestan sam razmjera takvog projekta, ali smatram da je važno podijeliti svoja uvjerenja s vama. Kao dio naših novih saveza, ovaj projekt svakako podrazumijeva i zahtjeve u pogledu ljudskog dostojanstva. Oni koji danas, prijetnjom po svoj život, brane pravo na slobodu širom svijeta, gledaju u našem smjeru. Kada govorim o europskom civilizacijskom projektu i francuskom projektu, želim reći upravo to. Još jednom smo uhvaćeni za suštinu ovog zahtjeva u cijelom svijetu, ne dovodeći u pitanje suverenitet bilo koje zemlje.

Snaga i vitalnost ljudskih prava koja su oslabila posljednjih godina moraju se zaštititi. Došli smo do onoga što je David Miliband na nedavnoj konferenciji nazvao erom nekažnjivosti. Prije 20 godina bismo rekli da su ljudska prava nezaustavljiv proces i da svi automatski trebaju doći do demokracije i istih vrijednosti. Pogledajte situaciju u kojoj se sada nalazimo. U velikom broju zemalja, uključujući Europu, postoji regresija prava i prijeti se braniteljima ljudskih prava.

Pogledajte situaciju svugdje na ratištima. U takvim je uvjetima naša odgovornost da oživimo duh prosvjetiteljstva, odnosno postavimo nove zahtjeve na polju ljudskih prava za sveopću zaštitu naših demokracija i vrijednosti. Trebate se boriti protiv nekažnjivosti i zaštititi civile i humanitarne radnike u ratnim mjestima, osigurati sigurnost branitelja ljudskih prava svugdje, doprinijeti, kao što smo to učinili prije nekoliko tjedana, stvaranju interneta koji poštuje demokraciju, slobode i ravnotežu. Bilo kako bilo, obrana europske civilizacije i promocija ovog cilja ovdje i u svijetu su u našim temeljnim diplomatskim akcijama, obrazovnim, klimatskim i demokratskim težnjama, preispitivanju ravnoteže tržišne ekonomije i kulturnog projekta koji je srž ovog programa i ovaj duh.

Za to bih želio da u narednim mjesecima i dalje djelujemo u pet prioritetnih područja. Neću citirati sva geopolitička polja i sve teme. Ne ljutite se na mene i ne mislite da tišina znači nedostatak interesa. Kolektivna ravnoteža zaslužuje pomnu pozornost. Stoga želim još jednom naglasiti da ovaj popis nije iscrpan, ali želim vam reći pet važnih stvari kako vidim ovaj svjetski poredak i naš zadatak u ovim uvjetima.

Iskreno vjerujem da za ostvarenje ovog cilja u trenutnom neredu moramo odigrati svoju ulogu – sile ravnoteže. Biti snaga ravnoteže znači djelovati u skladu s našim statusom velike ekonomske i industrijske sile, čak i ako smo posljednjih desetljeća u mnogim aspektima imali gubitke. Moramo vratiti izgubljeno i to moramo učiniti kako bismo ostali takva snaga. To je suština našeg nacionalnog i europskog programa, jer mi ostajemo vojna i diplomatska sila.

U smislu odobrenih ulaganja u vojni program, kvalitete naših vojnika i atraktivnosti naše vojske, sigurno ćemo postati prva europska vojska. Danas nitko u Europi nema takve snage i nitko se nije odlučio na takva strateška i ljudska ulaganja. Ovo je ključna točka u smislu utjecaja. Mi smo i dalje velika diplomatska sila, stalna članica Vijeća sigurnosti i zauzimamo središnje mjesto u Europi i u mnogim koalicijama.

Ali kad kažem da moramo biti snaga ravnoteže, to znači da moramo imati određenu slobodu igre, mobilnost, fleksibilnost. Mi kao sila nikoga ne pratimo. Želim to posebno naglasiti. Imamo saveznike, mi smo Europljani i moramo surađivati s našim europskim partnerima i uvažavati ih. Imamo saveznike u svim regijama svijeta i važnog saveznika u strateškom i vojnom smislu u Sjedinjenim Državama. Ipak, jednostavnije rečeno, mi nismo sila koja neprijatelje naših saveznika automatski smatra našim neprijateljima i zabranjujemo sebi da s njima razgovaramo. Vjerujem da je to snaga Francuske. Moramo imati svoju strategiju.

U velikim krizama i sukobima moramo igrati ulogu ravnotežne sile. Sada ih neću sve nabrajati. Razgovarat ću samo o jednom – Iranu. To smo vidjeli posljednjih dana u Biarritzu, stvarajući potrebne uvjete za smanjivanje napetosti. Ministar vanjskih poslova i ministar gospodarstva i financija aktivno su bili uključeni u taj proces i odradili su izvrstan posao u dva dana, nakon nekoliko tjedana i čak mjeseci inicijativa, ne samo kako bi utjecali na situaciju, već stvorili uvjete za smirivanje napetosti i pronalazak rješenja. Što se tiče Irana, kao što svi znamo, Francuska nije bila inicijator nuklearnog sporazuma. Čak je opravdano pooštrila njegove uvjete 2015. godine. No nakon potpisivanja ugovora našli smo se u situaciji da se njegov inicijator odlučio izvući iz njega, a neslaganja među nama mogla bi dovesti do eskalacije u regiji s groznim rezultatima. Držim da je naša uloga u ovakvoj vrsti sukoba osiguravanje dosljednosti velikih sila. Upravo smo to učinili tijekom summita skupine G7, ističući dvije jasne poruke koje su svi prihvatili.

Nitko za stolom G7 ne želi da Iran ikada ima nuklearno oružje i svi se zalažu za stabilnost i mir u regiji. To znači da će se svi suzdržati od radnji koje bi mogle ugroziti ovaj mir i sigurnost. S druge strane, poduzeli smo mjere da aktivno uključimo Iran u pregovore i između dvije glavne stranke izbjegnemo eskalaciju zbog nedostatka dijaloga. Postigli smo prve rezultate. Oni su krhki i oko njih trebamo biti iznimno oprezni, ali omogućuju nam da zacrtamo put u bilateralnim pregovorima s Iranom s mogućnošću ekonomske i financijske nadoknade, kao i dodatnim zahtjevima. Omogućuju da, barem u kratkom roku, smanjimo napetost i stvorimo uvjete za korisne sastanke. To smo učinili uz podršku naših europskih partnera, koji u potpunosti igraju ulogu ravnoteže. Da bismo učinkovito igrali ovu ulogu u ključnim sukobima, ili kao što smo to učinili za stolom G7, potreban je takav oblik neovisnosti naše diplomacije i strateška autonomija, koji uključuju duboko promišljanje odnosa s nizom sila.

Znam da, kao što bi rekli neki strani teoretičari, imamo i „duboku državu“. Stoga se događa da predsjednik republike daje određene izjave, kreće na putovanja i nešto kaže, ali ovdje imamo kolektivnu tendenciju: “On to kaže, ali znamo istinu i nastavit ćemo raditi ono što smo uvijek radili.” Preporučujem vam da ne idete ovim putem. Prije svega, s kolektivnog stajališta to je neučinkovito, jer diskreditira riječ predsjednika republike i, prema tome, riječ svih onih koji ga predstavljaju. Ali najvažnije je to što nam uskraćuje mogućnost djelovanja.

Pri preispitivanju ključnih odnosa prije svega valja napomenuti odnose s Rusijom. Znam da su mnogi od vas u vašoj karijeri radili stvari u kojima vas je sve tjeralo da ne vjerujete Rusiji, ponekad čak i pošteno. Nakon pada Berlinskog zida te smo odnose zbog niza nesporazuma izgradili u nevjerici. Dolazim da revidiram te odnose bez ikakve naivnosti. Ali želio bih naglasiti nekoliko očiglednih činjenica. Nalazimo se u Europi. Poput Rusije. A ako u nekom trenutku ne možemo učiniti nešto korisno s Rusijom, ostat ćemo u situaciji potpuno neplodne napetosti. I dalje ćemo imati zamrznute sukobe u cijeloj Europi. Europa će ostati poprište strateške borbe između Sjedinjenih Država i Rusije. Mi ćemo i dalje gledati posljedice Hladnog rata na našu zemlju i nećemo stvoriti uvjete za veliki projekt obnove europske civilizacije, o kojem sam upravo govorio. Jer sve se to ne može učiniti bez dubokog promišljanja naših veza s Rusijom.

Uz to, vjerujem da je izbacivanje Rusije iz Europe velika strateška greška.m Činjenica je da guramo Rusiju prema izolaciji, što povećava napetosti ili stvara savez s drugim velikim silama poput Kine, nije u našem interesu. Istovremeno treba napomenuti da su naši odnosi izgrađeni na nepovjerenju i to smo dokumentirali. Kibernetički napadi, destabilizacija demokracija, moderni ruski projekt koji je duboko konzervativan i protivi se projektu EU… Korijeni svega toga sežu u devedesete i 2000-e, kada se dogodio niz nesporazuma, a Europa, naravno, nije uspjela igrati svoju odgovarajuću stratešku ulogu i stekao se osjećaj da se radi o trojanskom konju Zapada čiji je krajnji cilj uništiti Rusiju. U Rusiji su se zauzvrat oblikovale ideje s ciljem uništenja Zapada i slabljenja Europske unije. Upravo je to ono do čega smo došli. Ne možemo se žaliti i možemo ostati u pozicijskom ratu, ali to ne zadovoljava naše interese. Ne zanima nas pokajničko pokazivanje slabosti prema Rusiji, izjavljivanje potrebe da zaboravimo sve dosadašnje nesuglasice i sukobe pod svaku cijenu i da težimo zatopljavanju odnosa. Ne. Ali vjerujem da moramo radikalno revidirati gramatiku tih odnosa.

Mislim da bismo trebali izgraditi novu arhitekturu povjerenja i sigurnosti u Europi, jer europski kontinent nikada neće biti stabilan i siguran ako ne postignemo mir u odnosima s Rusijom. Priznajmo da neke od naših saveznika to ne zanima. Netko nas gura da nametnemo nove sankcije jer je to u njegovom interesu. Ali, iako su to naši prijatelji, to nije u našem interesu.

Vjerujem da je za postizanje cilja koji sam upravo naveo – obnove pravog europskog projekta u svijetu koji se kreće prema bipolarnom sustavu – apsolutno potrebno formirati zajednički front između Europske unije i Rusije, razmišljati o koncentričnim krugovima koji strukturiraju Europu sada i doći do novih odnosa s Rusijom. Da bismo to postigli, moramo se kretati naprijed korak po korak, što sam rekao prošlog tjedna predsjedniku Putinu u Breganconu. Svakog dana imat ćete argumente u prilog tome da ne idete u tom smjeru. Oni će se pojavljivati svaki dan, jer će ovom projektu neprestano prijetiti snage s jedne i druge strane, uključujući i rusku, jer ima mnogo ljudi u specijalnim službama i gospodarskim krugovima koji će pokušati organizirati napade i provokacije, pokušati potkopati taj put.

Moramo biti nepokolebljivi kada su u pitanju naš suverenitet i suverenitet naših partnera. Ipak, moramo strateški razmotriti načine približavanja i stvoriti potrebne uvjete za to. Govorimo o rješavanju zamrznutih sukoba na europskom kontinentu, preispitivanju cjelokupnog sustava kontrole konvencionalnog, nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja. Pogledajte situaciju u kojoj se nalazimo. U modernoj Europi je tema naoružanja prepuštena sporazumima koji su potpisani prije kraja Hladnog rata između Sjedinjenih Država i Rusije. Je li tako izgrađena Europa koja brine za svoju sudbinu? Osobno ne mislim da je tako. Stoga nam je potreban dijalog s Rusijom. Kraj Ugovora INF tjera nas na takav dijalog, jer se rakete mogu vratiti na naš teritorij.

Moramo zajedno razmišljati i o svemirskoj strategiji. Vrijedi napomenuti da smo to već uspjeli učiniti, a koliko znam naši glavni svemirski saveznici nisu Amerikanci. Trebali bismo zajedno razmišljati i o strategiji u kibernetskom prostoru, iako je to još daleko.

Danas su takvi napadi svakodnevnog karaktera, ali bez naivnosti, o tome bismo trebali razgovarati u javnom prostoru i neumorno težiti vraćanju atmosfere povjerenja. Pored toga, potrebna nam je prava strateška rasprava kako bismo stvorili uvjete za tehnološki suverenitet u industrijskom smislu i mislim da je to vrlo važno. Ništa od ovoga ne može se nazvati jednostavnim, a pred vama će svaki dan biti argumenata protiv kretanja u ovom smjeru. Molim vas da ne podlegnete provokacijama, uvijek podržavajte naše interese i suverenitet i ostanite jaki. Istodobno, duboko sam uvjeren da trebamo miješati karte u izravnom i zahtjevnom dijalogu s Rusijom. Želim da oblikujemo ovu osovinu, jer je to potrebno za uspješno postizanje rezultata i istinsku europsku strategiju.

Upravo će to učiniti ministar Europe i vanjskih poslova i ministar obrane kada za nekoliko dana odlaze u Moskvu u formatu 2 + 2. To nastavljamo i sa stabilnim dijalogom s predsjednikom Putinom. Formirat ćemo radnu skupinu za napredak na ovoj zajedničkoj arhitekturi. Naravno, jedna od glavnih tema za napredovanje u tom smjeru tiče se naše sposobnosti da napredujemo u rusko-ukrajinskom sukobu, odnosno o provedbi Sporazuma iz Minska. S tim u svezi, nedavne rasprave su omogućile konkretne napretke zbog kojih ćemo mi i njemačka kancelarka u narednim danima predložiti novi sastanak u Normanskom formatu.

Razumijem da neki od vas, oni koji me sada slušaju, mogu imati dvojbe, ali molim vas da slijedite ovaj put. Ne zbog naivnosti, već zato što iskreno mislim da je to ispravno. Kao završni argument, zamolit ću vas sve da razmislite o tome koju strategiju Rusija može sama usvojiti.

Pogledajte tu sjajnu zemlju. Ponovo je dobila manevarski prostor samo zahvaljujući našim slabostima. U posljednjih pet godina Rusija je zauzela iznimno mjesto u svim većim sukobima. To je zato što su Sjedinjene Države, Velika Britanija i Francuska bili slabi. Povučene su „crvene linije“. Sve su prekršene, a da mi ništa nismo učinili. Rusi su sve savršeno shvatili i krenuli naprijed.

Vođeni logikom moći u odnosima sa susjedom, time ne zadovoljavaju naše interese. Rusija je maksimalizirala sve svoje interese u trenutnim uvjetima: vratila se u Siriju, Libiju, Afriku, a zbog naše slabosti i naših pogrešaka sudjeluje u svim kriznim situacijama. Ali koliko je stabilna ova situacija? Ova velika sila, koja usmjerava takva ulaganja u naoružanje i nadahnjuje nas takvim strahom, nalazi se u smislu BDP-a na razini Španjolske, ima veze s demografskim padom i starenjem stanovništva i sve većom političkom napetošću. Što mislite, koliko dugo ovo može trajati? Mislim da sudbina Rusije nije da bude mlađi saveznik Kine. Stoga ovoj zemlji moramo ponuditi stratešku opciju uz koju će si zasigurno postaviti takvo pitanje. Na to trebamo biti spremni i moći se kretati u tom smjeru.

Osim toga, naša se uloga snage ravnoteže mora očitovati u Aziji. Kina se promijenila, kao i svijet s njom. Trebali bismo u 21. stoljeću graditi europsko-kinesko partnerstvo. Unutar Europe naša država ima odlučujuću ulogu na ovom području, zajedno s Njemačkom i Velikom Britanijom. Ovdje smo već uspjeli postaviti važne prekretnice posljednjih mjeseci, posebno tijekom posjeta kineskog čelnika Parizu, kada smo prvi put imali izravan, iskren i konstruktivan dijalog. U ovom slučaju potrebno se usredotočiti na europsku strategiju. Kina je pokazala istinsku diplomatsku genijalnost, igrajući na naše razlike i slabeći nas. Zato sam prvi put odlučio pozvati kancelarku Merkel i predsjednika Junckera na ovaj sastanak, gdje smo prvo razvili pravi strateški plan, ne samo francusko-kineski, već i francusko-europski.

Smatram potrebnim sustavno integrirati ovaj europski pristup, radeći u tri prioritetna područja. Prije svega, ovo je trgovinski i gospodarski program koji se uklapa u međunarodni okvir, ali omogućava postizanje punih rezultata u smislu reciprociteta. Ova se riječ često izbjegava u ovom području, ali takva je stvarnost, a naša su poduzeća toga itekako svjesna. Moramo zaštititi svoje interese u brojnim industrijama. Nadalje, to je multilateralni program koji je usmjeren na klimu i biološku raznolikost. Kina je postala naš saveznik u ovom programu koji je doveo do neviđenih promjena.

Na kraju, primjećujem euroazijski program, koji ima za cilj učinkovito ujediniti kinesku inicijativu „Novi put svile“ i europsku strategiju povezivanja. Ovaj postupak treba provoditi uz poštivanje i zahtjeve. Poštujemo interese i suverenitet Kine, ali Kina, sa svoje strane, mora u potpunosti poštovati naš suverenitet i naše jedinstvo.

U toj je perspektivi europska dinamika vrlo važna. Prije deset godina napravili smo velike pogreške u ovom području.

U svom pristupu rješavanju ekonomske i financijske krize, Europa je gurnula brojne države na prisilnu privatizaciju bez europske opcije i odlučila sustavno ograničiti njihov suverenitet, predajući dio ključne infrastrukture južne Europe Kinezima. Kinezi ne mogu prigovarati jer pokazuju inteligenciju. Treba zamjeriti činjenici da smo pokazali glupost. Nećemo se nastaviti voditi ovom logikom. Također vas molim da, pored strategije za Kinu, uložite sve napore za formuliranje francuske strategije na indo-pacifičkoj osovini.

Ako želimo poštovanje u odnosima s Kinom, prvo nam je potreban europski pristup, što sam već spomenuo. Pored toga, trebamo komunicirati s regionalnim silama. To je izuzetno važno. To znači da trebamo djelovati kao indo-pacifička sila. Zahvaljujući prekomorskim teritorijima i više od 8000 vojnika, Francuska u toj regiji ima više od milijun građana. Mi smo jedna od glavnih pomorskih sila u regiji, jedna od rijetkih koja izvodi stvarne operacije u Južnom kineskom moru i oceanima. Donedavno to nismo aktivno koristili, stoga se trebamo vratiti u ovu regiju i unutar nje ponajprije djelovati kao sila. Istovremeno treba razviti savez koji se ne bi trebao temeljiti na konfrontaciji.

O tome sam razgovarao prošle godine u Indiji i Australiji. Naši partneri u ovom pitanju su Indija, Australija, Japan, Indonezija i Singapur. U svakom se slučaju suradnja razvija duž različitih osi, ali u komplementarnoj logici. Moramo prevesti taj indo-pacifički program u stratešku sferu. Već smo postavili vojne ciljeve, a ministar ih je predstavio na sigurnosnom sastanku u Shangri-Lau prije nekoliko mjeseci. Sada trebamo definirati zadaće na diplomatskom planu i preraspodijeliti svoje snage koje su slabo prilagođene ovom zadatku. Govorimo o razvojnoj pomoći, našim ulaganjima u ovu zonu, što nam nije uvijek bio prioritet. Također je vrijedno napomenuti da nismo povezali sve programe zajedno. Osim toga, želio bih da možemo postavljati ciljeve ekonomski, klimatski i tehnološki. Imamo najznačajnije klimatske partnere u ovoj zoni, jer postoji mnogo ranjivih država. Također imamo partnere u kritičnom tehnološkom pitanju, na kojem ću se detaljnije pozabaviti.

Ako želimo osigurati suverenitet u smislu tehnologije i komunikacija, moramo igrati igru duž indo-pacifičke osi. Suverenost podmorskih kablova, mreža pete generacije i drugih tehnologija oslanjat će se na ove zemljopisne saveze, jer postoji niz država koje se plaše samo jedne stvari: situacije u kojima Kina kontrolira sve podvodne kabele i sve tehnologije. Saveznici smo u ovoj strategiji i u tom pogledu imaju stvarnu komplementarnost i sinergiju planova s Europom. Stoga ova indo-pacifička os ima veliku sinergiju s onim što želimo raditi na nacionalnoj i europskoj razini.

Drugi prioritet je rad na oblikovanju europskog suvereniteta. Više puta sam to naglasio. On zauzima središnje mjesto u europskom projektu, a to dijele i mnogi koji sjede u ovoj sobi. Europski suverenitet nije prazna fraza. Vjerujem da smo pogriješili time što smo nacionalistima predugo prepustili riječ “suverenitet”. Suverenitet je lijepa riječ. Ona odjekuje u srcu naše demokracije i naše republike. Poanta je u tome što suverenitet pripada narodu. On je taj koji donosi odluke. Ali ako izgubimo kontrolu nad svime, taj suverenitet neće dovesti do ničega. Nastat će situacija u kojoj će narod suvereno birati vodstvo koje nije u stanju utjecati na ništa.

Tijekom proteklih desetljeća Europa se pojavila kao izvanredan prostor otvorenosti, prijateljstva, mira i erozije suvereniteta. Mi smo najotvorenije i najnaivnije tržište. Najpovoljnije. Suprotno onome što su neki moji prijatelji rekli jučer, mi nismo nimalo najzatvorenije tržište, obzirom na trgovinu ili s druge točke gledišta. Ali zaboravili smo na niti našeg suvereniteta na europskoj razini. O tome nismo zaboravili na nacionalnoj razini, vojno ili ekonomski, ali trebali bismo radikalno preispitati situaciju na europskoj razini, jer se na mnogim temama može graditi suverenitet. Govorimo o digitalnoj sferi, klimi itd.

Taj europski suverenitet podrazumijeva plan velikih razmjera, koji je u središtu onoga što je predsjednik Europske komisije uzeo iz našeg plana u svom govoru u Europskom parlamentu, te onoga što moramo graditi u narednih pet godina. Uvjeren sam da bi ovaj projekt europskog suvereniteta trebao uključivati i Veliku Britaniju. Bez obzira na ishod Brexita, svakako moramo razmotriti našu suverenost zajedno s Velikom Britanijom. Vojno i strateški po svim pitanjima. Riječ je, naravno, o našim kratkoročnim interesima, poštivanju pravila, suverenitetu i jedinstvu Europe. Ipak, povijest i zemljopis imaju svoje stvarnosti i svoj determinizam. To moramo uključiti u svoja razmišljanja. U svakom slučaju, razmišljanje o europskom suverenitetu je neophodno.

Prije svega, razmotrite pitanje obrane. Pogledajte koji je put pređen u dvije godine. Nismo postigli nikakav napredak u europskoj obrani još od ’50-ih. Bila je zabranjena i čak nezamisliva. Mi možemo postići veći suverenitet u sektoru obrane bez da išta žrtvujemo našem nacionalnom suverenitetu, kao i našoj strateškoj i operativnoj autonomiji. Ojačali smo suradnju u području obrane, stvorili Europski fond za obranu i pokrenuli Europsku intervencijsku inicijativu. Sve što nisam čuo kad sam prije točno dvije godine predložio na Sorboni ovu europsku inicijativu. „Glupost, francusko ludilo, od toga neće biti ništa“, govorili su. Kažem vam ovo da ojačate moj poziv da djelujem hrabro. Kao rezultat toga, 14. srpnja ove godine potpisan je sporazum o Europskoj inicijativi za intervencije. Na dan našeg državnog praznika države potpisnice okupile su se za stolom i na tribinama pred našim sugrađanima i vojskama. Bili su Velika Britanija, Njemačka, svi sudionici. Pozivam vas da cijenite značaj ovog događaja. Finska, Estonija i Grčka sada se žele pridružiti. O čemu se tu govori?

To znači da čak i one europske države koje su bile izrazito nervozne glede obrambenih pitanja i koje su svoju obranu promatrale samo u perspektivi odnosa s Rusijom ili NATO savezom, sada vjeruju da će Europa ponovno postati suverena u obrambenom području. Ova inicijativa ne baca sumnju na NATO, već ga dopunjuje. I to vrlo ozbiljno, jer nam pruža manevarsku i stratešku autonomiju. Smatram da je ovaj vojni suverenitet potreban, uključujući i zbog napetosti u kontroli oružja o kojoj sam upravo govorio.

Suverenitet također podrazumijeva potrebu razmišljanja o našim granicama. Upravo sam spomenuo demografska i migracijska pitanja. Moramo biti u mogućnosti da bolje branimo svoje granice. U vezi s tim, također vas molim da upotrijebite svu svoju snagu. Od 2015. godine Europa proživljava nezapamćenu migracijsku krizu, čiji su se uzroci od tada mnogo promijenili. Govorimo o geopolitičkoj krizi na Bliskom istoku, dubokoj neravnoteži situacije u Africi i libijskoj krizi. Danas se trebamo udaljiti od situacije kada moramo hitno riješiti sve nove migracijske probleme. Trebali bismo formirati učinkovit mehanizam na temelju onoga što smo u srpnju u Parizu dogovorili s UNHCR-om i Međunarodnom organizacijom za migracije, oslanjajući se na rad ministara vanjskih poslova i unutarnjih poslova. Moramo se brzo vratiti u filtar.

Moramo izgraditi strukturirani dijalog između europskih zemalja i zemalja južne obale Sredozemnog mora kako bismo postigli četiri glavna cilja. Spriječili ulazak migranata i ubrzali povratak onih koji nemaju razloga biti u Europi ili dobiti azil. Intenzivirajte borbu protiv trgovine ljudima, što je u središtu naših napora, iako se u raspravama često zaboravlja. Otvorite direktan put iz trećih zemalja prema onima koji imaju pravo na našu zaštitu. Omogućite onima koji imaju pravo na azil da izbjegnu nepotrebne rizike i iskoriste zaštitu. Međunarodna organizacija za migracije, Afrička unija i EU trebaju pomoći onima koji su zatečeni u Libiji da se vrate kući.

To smo uspjeli učiniti tijekom krize krajem 2017., ali dugoročno ne možemo podržati takve napore. Moram priznati da smo na neki način krivi svi mi. Ovdje opet imamo prevladavajuće forme, duboke administrativne osude, uključujući i u Ministarstvu unutarnjih poslova i u Ministarstvu vanjskih poslova, koji obično ne žele ništa mijenjati. Ovdje su različite teorije i žalbe, stoga moramo preispitati sve ove dogme. O tome govorim od ljeta 2017. godine. Mi sami to ne radimo. Također ću uložiti više napora u ovom smjeru, jer smatram da nedostatak napretka u ovom području nije u našem interesu.

O tome govorim u situaciji kada je Francuska na prvom mjestu među europskim zemljama po broju zahtjeva za azil. Nemojmo biti naivni. Problem nije u tim ljudima koji se ukrcaju na brod u Libiji. Takva je situacija potpuno neprihvatljiva i u humanitarnom smislu. Tu su i ljudi koji dolaze iz susjednih europskih zemalja, iako su tamo već zatražili azil. Dolaze do nas jer smo po ovom pitanju slabo organizirani, kako u smislu učinkovitosti tako i na ljudskom planu. Moramo radikalno intenzivirati rad na ovom području.

Pored granica i obrane, moramo se pozabaviti preispitivanjem i organizacijom stvarnog europskog suvereniteta u industrijskom i klimatskom pogledu. Namjerno povezujem te dvije riječi.

Europa se savršeno pokazala u oblikovanju konkurentske strategije. Veoma je pomogla u razvoju inovacija i konkurencije i u zaštiti potrošača i ne može izgubiti tu kvalitetu. Ali prestali smo razmišljati o svojoj industrijskoj strategiji. Sami smo formirali komponente naše ovisnosti u pogledu industrije, tehnologije itd. Stoga bismo trebali revidirati industrijsku strategiju, koja je usput povezana s klimatskim programom. Činjenica je da buduća industrija mora biti kompatibilna s ovim programom. Europa treba aktivnije ulagati u znanstvena istraživanja, više ulagati u nove industrije, obnoviti pravila tržišnog natjecanja koja su kompatibilna s industrijskim suverenitetom i orijentirana su na nova tržišta, globalno tržište u svim područjima.

Predugo nismo djelovali po tom pitanju i taj se suverenitet mora vratiti. To je potrebno ako u budućnosti želimo zadržati istinski suverenitet u tim pitanjima, nastaviti graditi elektrane, razvijati usluge zaštite okoliša i klime, stvarati zrakoplove i obrambene tehnologije, te razvijati industriju. U ovoj se strategiji fokusiram na tehnološki suverenitet koji moramo očuvati.

Discours du President de la Republique Emmanuel Macron

Preveo i obradio N. Babić