Nacionalna gospodarstva Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država tijekom ’80-ih nisu prolazila kroz najbolja vremena. Uvriježeno je mišljenje da se “stagnacija” u gospodarstvu ’80-ih dogodila samo u Sovjetskom Savezu, a ovu činjenicu mnogi stručnjaci nazivaju preduvjetom za njegov daljnji kolaps. Međutim, treba imati na umu da su SAD u tim godinama također bile u društveno-ekonomskoj krizi.
Ekonomska situacija u Sovjetskom Savezu ’80-ih
Ekonomska situacija u Sovjetskom Savezu od ranih ’70-ih i sve do sredine ’80-ih nije bila najpovoljnija, jer je dosegla fazu postindustrijskog razvoja. Gotovo svake godine se najavljivala nova gospodarska reforma ili eksperiment osmišljeni za rješavanje gospodarskih problema SSSR-a, čime se nisu mijenjala okvirna pravila igre. Ideje demokratskog socijalizma, popularne među mnogim istaknutim partijskim vođama, propale su.
Istina, globalna energetska kriza koja je buknula i porast cijena energenata, posebno nafte, za više od 20 puta, uz aktivni razvoj naftnih i plinskih polja su postali rastući izvor prihoda za gospodarstvo SSSR-a i omogućili su Brežnjevu da za nekoliko godina odgodi gospodarsku krizu.
Ali sedamdesetih godina nije bilo porasta produktivnosti rada, dok je ona u sljedećem desetljeću, prema mišljenju nezavisnih stručnjaka, općenito pala za 8%. U tom trenutku je “utrka za vođama” u velikoj mjeri izgubila svoje značenje, budući da su mnogi veliki nacionalni projekti ili izblijedjeli ili su izazvali snažan protest znanstvene zajednice. Pokazatelji prosječnih maloprodajnih cijena u državnim i zadružnim trgovinama su se za to vrijeme, govorimo o razdoblju od 1970. do 1985. godine, “značajno povećali”, ali ono što je uslijedilo poslije je bila katastrofa.
Naime, od 1970. do 1985. je cijena mesa porasla s 1,74 na 1,89 rubalja po kilogramu, riba je poskupjela s 0,74 do 0,77 rublje za kg, deset jaja s 1,01 do 1,03 rublje, šećer s od 0,85 ne 0,86, krumpir s 0,13 na 0,15 po kilogramu, i tako dalje. Općenito govoreći, iako uz ovaj rast, cijene na malo za kućanstva su u sedamdesetima bile stabilne. Ali od sredine ’80-ih je porast cijena već postao primjetan, posebno za električnu robu i elektroniku. Novi potrošački proizvodi su bili kvalitetniji i njihova je proizvodnja bila radno intenzivnija. U maloprodaji je bilo i sve više uvezene robe.
Početkom osamdesetih godina je sovjetsko rukovodstvo bilo suočeno sa zadaćama koje se na mnogo načina odnosile na tehnološki zaostatak Sovjetskog Saveza, zbog čega je nedostatak konkurentnosti domaćih proizvoda na svjetskom tržištu bio očigledan.
Mihail Gorbačov, koji je 1985. godine preuzeo dužnost glavnog tajnika KP Sovjetskog Saveza, došao je do zaključka da bi samo radikalna ekonomska reforma mogla spasiti gospodarstvo zemlje. Početkom 1986. godine je predstavljen koncept ubrzanog socio-ekonomskog razvoja, prema kojem je zemlja do 1990. godine morala povećati proizvodnju hrane 2,5 puta, a do 2000. udvostručiti industrijski potencijal i riješiti sve stambene probleme.
Međutim, ogroman birokratski aparat za čije se održavanje godišnje trošilo više od tadašnjih 40 milijardi rubalja, bez ikakvog entuzijazma je primio na znanje inovacije Gorbačova, sprečavajući njihovu provedbu u svakom pogledu. Postalo je jasno da takve reforme ne samo da nisu poboljšale, već su dovele i do pogoršanja socio-ekonomske situacije u zemlji.
Već s početkom 1987. je došlo do karakterističnog pada proizvodnje, a 1989. godine je prvi put usvojen proračun s deficitom.
Ukupna propast se dogodila 1987. godine, kada je ukinut državni vanjskotrgovinski monopol, čime je razbijen ionako slab sustav opskrbe stanovništva. Ta je odluka dovela do toga da su poduzeća masovno postala izvozno orijentirana. Ukidanjem državnog vanjskotrgovinskih monopola se nisu izvozili samo proizvodi koji su proizvedeni u Sovjetskom Savezu, nego i robe i usluge kupljene u inozemstvu za javnu potrošnju. Prihod od takvih trgovinskih manipulacija bio je nevjerojatan. Sovjetski Savez se kao država odrekao prava da regulira trgovinu s inozemstvom i tako je nastao El Dorado za lokalne partijske birokrate koji su upravljali sveukupnom proizvodnjom i uvozom strane robe za građane, koju su poslije preprodavali u inozemstvu.
Konačno, subvencionirane cijene u Sovjetskom Savezu, koje su se primjenjivale na široki spektar proizvoda za građane, bile duplo manje od tržišnih cijena istih proizvoda u zapadnim zemljama. Zbog slobodnog, bolje rečeno divljeg izvoza, došlo je do manjka robe.
U ljeto 1989. godine je došlo do velikih nestašica osnovne robe – šećera, čaja, lijekova, deterdženata, a malo kasnije je izbila i kriza duhana. Pogoršanje u sektoru opskrbe je dovelo do masovnih štrajkova rudara Donbasa, Kuzbasa i Karagandskog bazena. U velikim gradovima kao što su bivši Lenjingrad, Sverdlovsk, Perm i drugima, ljudi koji su izgubili nadu u kupovini s bonovima su počeli organizirati spontane skupove.
Prethodno je partijsko vodstvo bilo prisiljeno poduzeti konkretne mjere. 1986. je usvojeni zakon “o individualnoj radnoj aktivnosti”, a 1988. zakon “o suradnji”. Ti zakoni su djelomično legalizirati mala poduzeća. Istodobno se počela voditi borba protiv nezarađenih prihoda, a zatim je pokrenut masovan napad na privatne podružnice. Ove mjere ne samo da su narušile rast novih oblika gospodarskih aktivnosti, već si im dale otvorenu kriminalnu prirodu. Ali novi poduzetnici nisu mogli biti zaustavljeni. Iskoristivši slabost zakonske regulative i nezasićenost tržišta, počeli su povećavati cijene. Prihod kojeg su ostvarivali je zbog nedostatka bankovnih računa morao biti opran. Prema riječima stručnjaka, godišnji promet kapitala sive ekonomije u Sovjetskom Savezu je dosegao 90 milijardi rubalja.
Dakle, reforme Mihaila Gorbačova u ekonomskoj sferi ne samo da nisu spriječile stagnaciju gospodarstva, već ga i gurnule u duboku društveno-ekonomsku krizu i tada se u svemu osjetila recesija.
Zbog reformi Gorbačova je 1991. godine došlo do stvarnog kolapsa. Ako je usporedimo s 1985. godinom, šest godina poslije, uz sve navedene mjere, SSSR je smanjio stopu rasta gospodarstva, zlatne rezerve zemlje su se smanjile, a inozemni dug se povećao učetverostručio.
Sovjetska ekonomija propala je upravo zbog događaja iz ’80-ih, koji su postali fatalni ne samo za partijsko vodstvo, nego i za cijeli sovjetski narod.
Onda je došao “trenutak nade”, ali doslovno trenutak. Ubrzo nakon raspada Sovjetskog Saveza dolazi era Jeljcina i do dolaska Vladimira Putina je pravni sljednik bivšeg socijalističkog mastodonta, Ruska Federacija, prošla kroz najgore doba u novijoj povijesti. Zemlja je se pretvorila u klasičan ratni plijen kojeg su komadale zapadne zemlje i kompanije, vjerujući u sigurnu i vječnu pobjedu u Hladnom ratu, uz plan da se Ruska Federacija u bliskoj budućnosti pretvori u “labavu federaciju” de facto neovisnih republika, uz srednjoročnu perspektivu potpunog raspada. No, to se nije dogodilo i danas, gledajući Rusku Federaciju, njenu vojnu i ekonomsku moć, koja je dovoljno velika da zaštiti i osigura priličnu razinu blagostanja svom stanovništvu, čak i saveznicima, svjedočimo realizaciji najveće noćne more većine zapadnih političara.
Ekonomska situacija u Sjedinjenim Državama ’80-ih i posljedice programa “Reaganomics”
Sjedinjene Države su se ’80-ih također suočile s problemom proračunskog deficita i deficita trgovinske bilance. Prije nego se vratimo u prošlost, podsjetimo da je to ponovno veliki problem američkih uprava u proteklih nekoliko mandata, ali se čini nerješiv.
Ali kada se to dogodilo početkom ’80-ih, proveden je program gospodarskog oporavka. Temelj je bio novi kurs ekonomske politike američke vlade tijekom predsjedništva Ronalda Reagana, koji se zvao “Reaganomics”. Uz provedbu “strukturnih reformi”, neoliberalnog modela koje je prethodno eksperimentiran u Latinskoj Americi, počevši s vladavinom generala Augusta Pinocheta u Čileu, kasnije i drugim zemljama, novi kurs Ragana se temeljio na ekonomskoj teoriji opskrbe.
Ukratko, Ronald Reagan se, umjesto da regulira potražnju za robom i uslugama, oslanjao na poticanje njihove proizvodnje.
Uz smanjenje rasta državne potrošnje rezanjem socijalnih programa, vlasti su provodile politiku dereguliranja poduzetničkih aktivnosti, a smanjivale su inflaciju smanjenjem novčane mase. Kako bi se potaknula strana ulaganja, određene su visoke kamatne stope na bankovne kredite. Program “Reaganomics” je također uključivao smanjenje poreza na dohodak pravnih i fizičkih osoba. Građani s niskim prihodima su uglavnom bili oslobođeni plaćanja saveznih poreza.
Tim sredstvima je Reagan pokušao povećati koncentraciju proizvodnje, ostvariti tehnološko i strukturno restrukturiranje gospodarstva, smanjiti javni dug, inflaciju i nezaposlenost.
Istovremeno sa smanjenjem poreza, Reagan je počeo povećavati izdatke za naoružanje, čime se potpuno distancirao od politike prethodnih predsjednika, Nixona, Forda i Cartera.
Ako je 1980. godišnji deficit američkog državnog proračuna bio 2,7%, pod Reaganom je dosegnuo prosječnu stopu od 4,2% bruto domaćeg proizvoda.
SAD su 1983. započele ekonomski bum koji je trajao sedam godina, a dogodio se u kontekstu dubokog restrukturiranja gospodarstva povezanog s novom fazom znanstvene i tehnološke revolucije. Realna ulaganja u opremu za obradu informacija su se na godišnjoj razini povećala u prosjeku za 13%. Zbog toga je ostvaren značajan gospodarski oporavak. Realni BDP od 1979. do 1989. godine i osobna potrošnja u 1989. godini su premašili brojke iz 1979. za trećinu, uglavnom zbog povećanja zaposlenosti. Stvoreno je više od 17 milijuna radnih mjesta, ali uglavnom u uslužnom sektoru. Stopa nezaposlenosti bila je 5%, što je najniža razina od 1973. godine.
Glavni čimbenici gospodarskog rasta, koji je počeo 1983. godine, nestali su 1989. Tada je završio proces gospodarskog restrukturiranja, koje je, dok je trajalo, stvorilo uvjete za ubrzanje obnove i širenja proizvodnje, te stalnu razinu realne potrošačke potražnje, uz privlačenje ogromnih financijskih ulaganja drugih zemalja u američko gospodarstvo.
Međutim, ’80-ih godina su se pojavili i negativni trendovi u gospodarskom razvoju Sjedinjenih Država, na koje nitko nije obraćao pažnju. Zbog programa “Reaganomics” je deficit državnog proračuna iznosio 152 milijarde dolara, a početkom ’90-ih se povećao na 290 milijardi dolara, dok je javni dug iznosio oko 4000 milijardi dolara, čime su SAD postale najveći dužnik na svijetu.
Nakon najdužeg oporavka, američko gospodarstvo ušlo je u razdoblje oštrog usporavanja. Od 1989. do 1992. godine je prosječan realni rast BDP-a bio samo 1%. Mnogi stručnjaci Reaganovu politiku poticanja kreditiranja konačne potražnje nazvali klicom globalne ekonomske krize.
Došavši na vlast 1992. godine, Bill Clinton je pokušao revitalizirati gospodarstvo, stimulirajući proces ulaganja. Međutim, sve do danas američki dug raste, a svake se godine usvaja proračun s “planiranim deficitom”. Kao što vidimo, ta je politika Sjedinjenim Državama osigurala izlazak iz trenutne krize, ali je nakon nekoliko godina blagostanja uslijedila sustavna kriza koja traje sve do danas.
Sumirajući, vidimo da su obje supersile tijekom ’80-ih bile u društveno-ekonomskoj krizi. U Sovjetskom Savezu se produktivnost rada smanjila, zlatne zalihe su se topile, a dug zemlje se povećao gotovo četiri puta. Gospodarska kriza u zemlji je počela pod Brežnjevom, ali je zbog povećanja troškova energenata na svjetskom tržištu bila odgođena. Međutim, ne za dugo, što potvrđuje kolaps gospodarstva i sovjetske države.
Kriza u američkom gospodarstvu nije bila toliko pogubna, budući da nije bila toliko sustavna. Unatoč ogromnom dugu, zemlja je u to vrijeme uspjela potaknuti razvoj malih i srednjih poduzeća, što je dovelo do tehnološkog prodora i pojave budućih inovacijskih divova. SAD su stvorile uvjete za privlačenje resursa, dok su iz kriznog Sovjetskog Saveza ovi izvori “pobjegli”.
Nakon svega dolazi do obrata, današnja Ruska Federacija ima prilično razuman plan restrukturiranja gospodarstva koji, usprkos sankcijama, nije podbacio ni u jednom segmentu. Ameriku trenutno vodi Donald Trump i usprkos nekim pozitivnim statističkim pokazateljima još uvijek nije uspio pronaći pravi put za oživljavanje američke ekonomije. Sukob s Kinom i Europskom unijom zbog trgovinskog deficita i s Rusijom iz geostrateških i geopolitičkih razloga se pokušava riješiti “argumentima sile”, što po mnogima neće dati nikakav rezultat. Unutar zemlje trump ima previše protivnika da bi u djelo proveo neke svoje ideje. Zapravo bi ga se moglo usporediti s Mihailom Gorbačovom, koji je 1986. godine predstavio koncept ubrzanog socio-ekonomskog razvoja. O tome kakav bi on bio da se proveo se ne može raspravljati. Partijska birokracija i ideološki uspavana znanstvena zajednica ga nisu provodili na lokalnim razinama i onda počeli su se donositi ad hoc zakoni koji su na kraju, kao što smo opisali, uništili tada već ostatke ostataka Sovjetskog Saveza.
U otprilike istoj situaciji je i Trump, koji je Americi predstavio plan restrukturiranja koji je samo u infrastrukturi predviđao ulaganja od 1000 milijardi dolara, ali uz proporcionalno sudjelovanje središnje države, uprava američkih saveznih država, lokalnih samouprava i okruga i privatnih poduzetnika. Baš kao u Sovjetskom Savezu, čelnici saveznih država i okruga i privatni ulagači su ovaj plan odbili, što je jasno po tome da o njemu danas više nitko ne govori. Nakon toga Trump poseže za ad hoc mjerama kao što su carine, ucjene i prijetnje, a rezultate ćemo vidjeti krajem 2020. i na završetku mandata.
zbog posjete kineske delegacije Hrvatskoj… kako su odmah kao po komandi reagirali hrvatski lažljivi mainstream mediji u službi Washingtona i ciohazarske duboke države, pa prenose komentare svojih njemačkih pobratima u službi istih gazda. Pa kažu Sorosev Index i Warburgov Net, gle kako “Nijemci” upozoravaju na opasnost partnerstva Kine i Hrvatske. A ti “Nijemci” koji se spominju u člancima Indexa i Neta, su Deutsche Welle, Spiegel, DPA i Frankfurter Allgemeine Zeitung. Sve lažov do lažova iz ciohazarskog šupka duboke države. Deutsche Welle je državna radio-televizija za inozemstvo, koja prenosi propagandu Merkeličinog režima. Glavna urednica Ines Pohl, muškarasta lezbača poznata po antiruskim stavovima. Ranije je bila dugogodišnja urednica dnevnog lista “Tageszeitung” (TAZ), koji je neslužbeno glasilo stranke Zelenih. Za nagradu je dobila položaj glavnog urednika državnog DW-a. Tjednik “Der Spiegel” je jedan od najpodmuklijih i najlažljivijih njemačkih mainstream medija. Ratnohuškački Spiegel je prije 5 godina, nakon pada malezijskog aviona MH17 u Ukrajini,… Čitaj više »
raspad waršavskog pakta je počeo kada
usa nije htjela dati kredite poljacima
pa su se pojavili sindikati solidarnost
i agenti tipa lech walesa i slični
koji su sistem nagrizali iznutra
Vrhunac, ove antikineske propagande, bio je proljevni članak, Jurice Pavičića, pored Ante Tomića, glavne propagandne perjanice Jutarnjega lista. Jurica je pokazao je ljigavu kurvanjsku prevrtljivost, za Soroseve pare. Poznato je da je on inače deklarirani jugofil, što nikada nije ni krio i da je također na neki način i titofil. Inače, iako se ne slažem sa tim, neman ništa protiv toga da je netko jugofil i titofil. Međutim, Pavičić je u ovoj propagandnom proljevu od članka, za hazarske pare, pljunuo i u vlastiti svjetonazor, pa se rugao socijalizmu i obožavanju Tita i rugao se Kini i namjeri kineza da navodno naprave neki zabavni park u Kumrovcu, itd, itd. Da je u Hrvatskoj propala tranzicija, tužno zaključuje Pavičić, i sarkastićno govori da će nas sada spašavati komunističke vođe iz Kine.. Ali se ovaj ljigavac ne pita zašto je propala ta tranzucija, zašto smo od naših američkih i zapadnih “saveznika” u zadnjih… Čitaj više »
Gorby je bio i ostao njonjo, iz prve ruke imam informaciju kako je plako pred predsjednibima kolhola i molio ih da povecaju proizvodnju inace ce Rusija umirati od gladi, umijesto da je rekao da ode glava onome tko ne ispuni savizni plan u proizvodnji hrane. I tu je osnovni uzrok pada i raspada SSSR-a. Slaveni u svom genetsko, sklopu traze cvrstu rukusa jasnim i decidiranim nacionalnim interesima. Jednostavno receno slaveni svi i svida moraju osijecati strahopostovanje prema liderima. Nema tu demokraskih prava mora biti naredba i kazna za neprovodjenje, ne biti arogantan i prepotentan, a rezultai brzo moraju biti vidljivi, pogledajte sam,putina i sijetite se Tita.
Mao Ce Tung je kazao:”Gorbačov je IDIOT”!
Regan je otpustio administraciju i ponovno zapošljavao…ovo je svugdje nužnost, jer birokracija zakonito raste dok ne iscrpi sistem. Hrvatska i Mađarska su do prije par godina imale najglomazniji državni aparat, ali sad smo bez konkurencije…koliko ima ministarstava? 19? Može netko to nabrojit? A agencija? Osim smanjenja ovih čuda, provode se i mjere ekonomske politike. Regan jest bitno smanjio poreze za nižu i srednju klasu, a samim tim se povećala potražnja, pa su svi drugi učinci ‘reganomike’ možda nebitni. Glede SSSRa, podsjećam vas na onaj nedavni članak koji ukazuje da sav ‘raspašoj’ možda i nije bio slučajan. Malo je poznato, sad izlazi na vidjelo, da su u Rusiji postojali bivši pripadnici policije koji su dokazane lopove jednostavnl – likvidirali. Usprkos tome, postoje podaci da je mafija izvlačila iz Rusije 5 milijardi mjesečno. Nisam sigurna da je to nemoguće: pogledajte podatke koliko se od nas ilegalno izvlači (jedina procjena: Nataša Srdoč, za… Čitaj više »
Rusiju je ekonomski uništilo natjecanje sa usanima u proizvodnji super skupih atomskih podmornica. Dali su se navuči na tanak led. Da nisu napravili tu glupost SSSR bi vjerovatno još postojao. Za Varšavski pakt ne znam.
Sovjetski Savez su na Zapadu zvali ”Sovjetska Rusija”. I dan danas za nekadašnji SSSR znaju reći Rusija. E pa ta ”Sovjetska Rusija” je raspadom Sovjetskog Saveza izgubila 23,8% teritorije, 48,5% stanovništva, 41% BDP, 39,4% industrijskog potencijala, 44,6% vojnog potencijala…….. Gubitak je još i veći, jer je privreda bila uvezana, pa su se pojedine komponente proizvodile u drugim republikama, a onda je nastupila njihova ”privatizacija i pretvorba”. Od 1991-1994. g, Rusija je jednostavno poharana, pa je nastao sloj oligarha, mafija kolo plesala po Moskvi, stanovništvo osiromašeno do bijede, a vojska u raspadu. Naoružanje i vojna oprema su se prodavali za kikiriki. Vrhunski znanstvenici su bili gladni. A Amerikanci, i ne samo oni, su za bagatelu dolazili do ruskih tehnoloških i naučnih dostignuća. ”Washington Post” je 1995. g. objavio da je ”gigantski transportni avion An-124 s neobičnim tovarom sletio na aerodrom Hantsvila, u saveznoj državi Alabama… Njime su nam dopremljeni dijelovi najsavršenijeg… Čitaj više »
Tema clanka je izvucena iz konteksta dogadjanja prethodnih desetljeca i kao takva nedorecena.Zametak ondasnjih a i danasnjih problema se dogodio krajem WW2 kada se dogodio dogovor velikih svjetskih sila oko svjetskog poretka nakon rata.Da podsjetim,tim dogovorom su SAD dobile sve moguce poluge upravljanja svijetom od sjedista UN-a ,sjedista MMF-a,Medjunarodne Banke za Drzavna Poravnavanja,Sjedista Zlatnih Rezervi(Fort Knox) za cijeli svijet kojima cijeli svijet svojim zlatom garantira stabilnost i nedodirljivost americkog dolara.Ovim polugama se moglo ,u vrlo malo vremena,baciti na koljena i najstabilniju i ekonomski prosperitetnu drzavu sto su amerikanci koristili kad god im se prohtjelo.Zasto je tadasnji predsjednik SSSR-a pristao na ovo mi je tajna do danasnjeg dana i taj njegov potez mi se cini kao naj neinteligentniji drzavnicki potez svih vremena.
Bitno je opaziti da kineski stratezi bilo vojni bilo ekonomski vrlo dobro su analizirali Americko,i Jugoslavensko gospodarstvo prednosti i mane , to se da vrlo lako utvrditi, Od amerikanaca koriste BiG Deal program razvoja zemlje, od Yugoslavije uvezanost privrednih subjekata zaokruzenost proizvodnje. Te vrlo bitno rade na kompaknosti kineske nacije jedan narod jedan put!!! ne dozvoljavaju vjerskim ili nekim narodnim ideologijama i korupciji kao jugoslaviji bunu brbljanje da budu vece od državnog cilja, jer malo koja drzava se unisti izvana akt napada drzava na drzavu oruzjem
kraj 20st i pocetak 21st. primjer je unistavanja cijelih drzava stvaranjem unutarnjih tenzija između skupina. Tek kasnije ide udar na rascjepanu drzavu