Eksplozija euro zone? Italija se suočava s novim njemačkim ultimatumom

Njemački ustavni sud zatražio je da Europska središnja banka dokaže odgovornost u svojoj politici proračunske potpore državama eurozone, ciljajući na zemlje južne Europe. Vrlo loše vijesti za Italiju, čiji su dužnički vrijednosni papiri upravo klasificirani kao „bezvrijedne obveznice“.

Krećemo li prema pogoršanju krize državnog duga u eurozoni?

Giuseppe Conte, predsjednik talijanskog Vijeća ministara, 6. svibnja stao je u obranu proračunske politike Europske središnje banke (ECB).

“Nije na ustavnom sudu da odluči što ECB može učiniti ili što ne može. Njegova je neovisnost temelj europskih ugovora, koje je Njemačka također priznala”, ustvrdio je Conte 6. svibnja.

Dan prije, najviši njemački ustavni sud “lupio je šakom od stol”, te oštro odbacujući monetarnu politiku ECB-a. Sud je tako presudio u korist kolektivne tužbe oko 1.500 Nijemaca, uključujući ekonomiste i profesore ustavnog prava. Sud u Karlsruheu zatražio je da njemačka središnja banka u roku od tri mjeseca prestane kupovati državne obveznice eurozone u ime ECB-a. Osim ako su države u mogućnosti objasniti da su ti otkupi državnih obveznica bili opravdani. U suprotnom, Bundesbank će biti prisiljena zaustaviti program otkupa vrijednosnih papira.

Ova presuda još jednom ilustrira nepovjerenje Njemačke prema južnoj Europi, koja se smatra popustljivom. Od grčke dužničke krize 2012. godine, Berlin je stalno podsjećao svoje europske partnere na proračunsku štednju, koju definiraju europski ugovori vezani za proračunsku rigoroznost.

U ožujku, ECB je odlučila ponovno pokrenuti tiskaru kreiravši oko 750 milijardi eura namijenjenih bankama i financijskim tržištima koji trebaju izvršiti redistribuciju u obliku zajmova, kako tvrtkama, tako i vladama. Europski ugovori, onaj iz Maastrichta i onaj iz Lisabona, obvezuju zemlje članice da refinanciraju svoj dug samo na financijskim tržištima.

Međutim, uz pandemiju i kolaps gospodarske aktivnosti, mnoge su zemlje prisiljene subvencionirati svoje ekonomije. To je slučaj Italije, jedne od najzaduženijih zemalja eurozone i jedne od najteže pogođenih Covidom-19, što je stvorilo nepovjerenje na tržište kapitala.

Suočen s potresom i bez sumnje svjestan da bi kolaps Italije, trećeg gospodarstva u zoni eura, mogao cijelu Europu dovesti do sloma, njemački ministar financija Olaf Scholz ipak je pokušao osude svesti na minimum, tvrdeći da je sud ipak “jasno presudio” da kvantitativno popuštanje nije novčano financiranje u strogom smislu državnog duga, te da je program u skladu s njemačkim Ustavom.

Zahvaljujući euru prilagođenom njemačkoj ekonomiji i ogromnim trgovinskim viškovima, Njemačka se etablirala kao vjerovnica nekoliko zemalja Južne Europe kroz složen sustav Target 2. od 2011. godine kao alat protiv krize državnih obveznica, ovaj je sustav služio kao klirinška kuća za nacionalne središnje banke eurozone. Problem nastupa jer su nacionalne središnje banke akumulirale dugove drugih zemlja bez da ih moraju otplaćivati. Sustav Target 2 klasificira ih kao dug bez rizika. Danas to više nije slučaj u Italiji.

Prema anglosaksonskom think tank-u OMFIF, Bundesbank je krajem ožujka 2019. zadržala oko 935 milijardi eura potraživanja od drugih europskih središnjih banaka. Previše rizična imovine u slučaju bankrota njenih dužnika.”