Energenti, “Novi put svile” i rusko-kineski plan stvaranja “Velike Euroazije”

Cijene energenata na globalnim tržištima su u posljednjih nekoliko tjedana, dosegle najvišu razinu od 2014. godine. Mnogi stručnjaci iz energetskog sektora ne isključuju nastavak ovog trenda i očekuju da će cijene doseći nove rezultate.

Iako zvuči pretjerano, prema francuskom stručnjaku za naftu, Pierre Durantu, nije nemoguća ni cijena od 300 dolara po barelu. Čak i ako ne dosegne ovaj za mnoge nezamisliv rekord, svi pokazatelji i faktori sugeriraju kontinuirani rast cijena nafte.

“Obustava ulaganja i dugoročnih investicija razvoj naftnog i plinskog sektora bi mogli biti faktori favoriziranja povećanja cijena nafte na međunarodnom tržištu. Cijena od 300 dolara po barelu nije nemoguća i ne predstavlja nikakvu opasnost po globalnu ekonomiju”, izjavio je Pierre Durand.

Važno je napomenuti da je povećanje cijena naftnih derivata prije svega posljedica smanjenja proizvodnje u zemljama skupine OPEC i Rusiji, kriza između Irana i Sjedinjenih Država i geopolitička situacija na Bliskom istoku gdje se, uz Rusiju, nalaze najveći svjetski proizvođači nafte.

Prema Pierreu Durandu, ova tri ključna faktora potiču povećanje cijena nafte. Za zemlje poput Venezuele, Angole i Alžira, čak i Saudijske Arabije, koje su potpuno ovisne o cijenama nafte, nastavak povećanja cijena, koje trenutno iznose oko 75 dolara za barelu nafte tipa Brent, može značiti prekid financijske krize i oporavak deviznih rezervi, koje su se do 2017. godine doslovno topile.

U iščekivanju Trumpove odluke o ostanku ili izlasku Sjedinjenih Država iz nuklearnog sporazuma s Iranom rastu i napetosti među velikim naftnim kupcima i ulagačima. Ulagači su posebno zabrinuti da bi sankcije protiv Irana mogle smanjiti opskrbu naftom. U međuvremenu se Rusija okreće izvozu u Aziju i Europa je od početka ove godine ostala bez petine isporuka koju je ranije kupovala od ruskih dobavljača. Ukratko, situacija sljedećih nekoliko dana i tjedana je vrlo neizvjesna, a sve to dovodi do porasta cijena energenata.

Ono što Europa ne smije, neće ili ne uspijeva razumjeti je da Washington neće učiniti ništa da olakša poslovanje europskom energetskom sektoru. Štoviše, okretanjem Rusije Aziji, prije svega Kini, vidi priliku za prodor na europsko tržište, gdje bi američki proizvođači prodavali skupi ukapljeni plin ili laku američku WTI naftu, koja nije adekvatna zamjena za Brent, naftu koja se proizvodi u širem Euroazijskom prostoru. Umjesto kolapsa ruske ekonomije, kako se predviđalo početkom nametanja sankcija i obaranja cijena nafte, Rusija se na kraju našla u povoljnijoj situaciji nego prije.

“Novi put svile” i ruski projekt energetskog geopolitičkog bloka

Drugi aspekt, koji je manje poznat, jest  činjenica da je kineski predsjednik Xi Jinping uspio svoje ciljeve uskladiti s onima iz Moskve. U su svi bili oprezni kada je Xi Jinping 2013. godine najavio projekt “Jedan pojas – Jedan put”, poznat i kao “Novi put svile”.

Kremlj je tada bio zabrinut zbog državnog udara zapadnih zemalja ne njegove interese u Ukrajini, ali i zbog zajedničkog plana Sjedinjenih država i Saudijske Arabije da obore cijene nafte.

Saudijska Arabija je ovim pritiskom htjela prisiliti Moskvu da napusti Assada, a SAD su htjele oslabiti predsjednika Putina, obarajući ruski rublju i vršeći udar na državne financije.

No, 2015. godine Vladimir Putin najavljuje povezivanje Euroazijske ekonomske unije na čelu s Rusijom i kineskog “Novog puta svile”. Dvije godine kasnije je Putin bio počasni gost na summitu “Jedan pojas – Jedan put” koji se održao u Pekingu.

Ono što je zanimljivo jest način na koji je Rusija integrirala viziju Xi Jinpinga u svoju ideju o “Velikoj Euroaziji”, koja je zamišljena kao protuteža “svjetskom” financijskom poretku na čijem su čelu američki financijski magnati.

Naravno, Kremlj je znao da je u komercijalnom i financijskom sektoru Rusija u Euroaziji mnogo slabija od Kine. Kinesko gospodarstvo je osam do deset puta veće od ruskog.

Ključne poluge svjetskog utjecaja Rusije su tradicionalno u političkom, vojnom i diplomatskom sektoru. Dakle, ostavljajući ekonomske inicijative Kini, Moskva se bori da postane kao glavni jamac euroazijske političke i sigurnosne arhitekture, surađujući s glavnim azijskim proizvođačima energenata.

Vladimir Putin je brzo shvatio komplementarnost projekta “Novog puta svile” Xi Jinpinga i njegove “Jedne karte s tri regije”.

“U listopadu 2017. godine je direktor tvrtke Rosneft, Igor Sečin, napravio neobičan korak kada je publici u Veroni u Italiji predstavio geopolitičko izvješće o “idealima euroazijske integracije”. Jedna od karata prikazanih na zaslonu tijekom prezentacije je prikazala superkontinent, kojeg ruski krugovi nazivaju “Velika Euroazija”, podijeljena u tri glavne regije. Za Sečina ključna podjela nije između Europe i Azije, već između regija potrošnje energije i regije koja proizvodi energiju. Prve dvije se nalaze na zapadnim i istočnim granicama superkontinenta. Prva od njih je Europa, uključujući Tursku, a druga azijsko-pacifička regija, uključujući Indiju. Među njima se nalaze tri područja proizvodnje energije. To su Rusija i Arktik, kaspijska regija i Bliski istok. Zanimljivo, karta ne razdvaja ove tri regije i preferira označiti liniji koja spaja susjedne blokove, barem iz čisto geografske perspektive”, piše portugalski politolog Bruno Maçaes i daje kako ova karta ilustrira važnu točku o novom samopozicioniranju Rusije.

S gledišta energetske geopolitike, primjetno je da je u Europi glavni akter Njemačka, dok je u azijsko-pacifičkoj regiji to Kina. Iz ove se perspektive je jasnije shvatiti povratak interesa i intervenciju Rusije na Bliskom istoku.

Obzirom na sve tri regije koje proizvode energiju pod njezinim vodstvom, Rusija u oblikovanju novog eurazijskog sustava može imati istu težinu kao Kina.

“Ruski su interesi trenutno fokusirani u organiziranju zajedničke političke volje u središnjoj regiji proizvodnje energenata i Moskva se neće vratiti “starim željama” da bude dio Europe. Zajednička “politička volja” i kineskom dijelu projekta je i želja Xi Jinpinga, koji se odrekao Maove doktrine i zamijenio je “novim kineskim socijalizmom”, piše bivši britanski diplomat i politolog Alastair Crooke i dodaje “kako se Xi zalaže za podizanje Kine do statusa svjetske supersile”.

SAD ima više “vojne” opreme od Kine, ali Rusija, kao kineski saveznik u ovom velikom projektu, ima tehnološki bolje oružje, čak i ako se i Kina u tom smislu brzo približava Zapadu. Izravna strateška suradnja između Kine i Rusije je bila očita u nedavnom odbacivanju američkog i britanskog informacijskog rata protiv Rusije, koji se vodio “slučajem Skripala” i navodnom uporabom kemijskog oružja u Siriji. Kina je djelovala tako da je blokirala američke vojne akcije protiv jedne ili druge države, ne samo u Siriji, jer su tamo ionako ruske i iranske trupe.

Međutim, dio elite u Washingtonu još uvijek čvrsto vjeruje da američka vojska i SAD moraju ostati vojni hegemon u azijsko-pacifičkoj regiji i da se Kini ne smije dopustiti da u vojnom smislu  sustigne SAD.

Problem je što u Washingtonu nema jedinstva i različite utjecajne skupine imaju oprečne stavove. S druge strane, razlike između Rusije i Kine, barem o ovom strateški važnom pitanju su minimalne i gotovo uvijek se rješavaju tijekom susreta Xi Jinpinga i Vladimira Putina.

Jedini način da SAD osujete navedene ciljeve Kine i “umanje veličinu” azijskog diva je rat, za početak trgovinski.

U tom smislu bi se Xi Jinping mogao odlučiti na neke manje ustupke Trumpu,  kao što su pitanja intelektualnog vlasništva, ako bi mu to omogućilo konačnu pobjedu. Dakle, mogao bi kupiti nekoliko godina mira u trgovinskom ratu, dok će SAD i dalje akumulirati trgovinski i proračunski deficit i na kraju će se Washington morati prilagoditi stvarnosti.

Rusija sve više nafte šalje Kini – Rafinerije u EU se suočavaju s manjkom
Trump šokirao saveznike: “Ne želimo biti svjetski policajac, jer ta zaštita košta”

FOTO – “Velika Euroazija” s tri energetski komplementarne regije