Energetska strategija Kremlja: „Manje Europe, više Azije“

Dok se Europska unija dijeli unutarnjom borbom između onih koji favoriziraju i protive se održavanju privilegiranih energetskih odnosa s Rusijom, u pozadini snažnog pritiska koji dolazi iz Sjedinjenih Država u kontekstu takozvane strategije „strateške dominacije“ koju gura Trumpova administracija, tako da Europski partneri zamjenjuju ruski uvoz plina američkim ukapljenim plinom, Kremlj se već osigurao tako što je povećao prisutnost na ogromnom azijskom tržištu.

Strategija Kremlja: „Manje Europe, više Azije“

Rusija je bila svjesna da će ukrajinska kriza djelovati kao prekretnica u povijesti odnosa sa Zapadom, vraćajući političku i kulturnu klimu u vrijeme Hladnog rata, stoga je brzo preusmjerila rute izvoza plina i nafte na glavna tržišta Azije, prvenstveno Kine, Indije, Japana, Filipina i Tajlanda.

Dugoročna energetska strategija je isplanirana već nakon „EuroMaidana“ i planira povećati izvoz na azijskom tržištu ukapljenog plina sa sadašnjih 6% na 30% do 2035. godine, uglavnom ulaganjem u eksploataciju gigantskih sibirskih, arktičkih i rezervi Dalekog istoka, uz jačanje postrojenja za skladištenje i prijevoz, poput kompleksa „Jamal LNG“, te izgradnju novih, poput postrojenja „Arktik LNG 2“ i LNG terminala na poluotoku Kamčatka.

U tom su kontekstu su dogovoreni zajednički manevri s Kinom na Arktiku, na koje je nedavno pozvana i Indija. Moskva nudi sudjelovanje u projektima namijenjenim za revoluciju na kontinentalnom energetskom tržištu, tražeći u zamjenu ulaganja i injekcije likvidnosti u njezinu ekonomiju.

Kina je glavni energetski partner Rusije, što je otkriveno u povijesnom sporazumu između Gazproma i kineske državne kompanije CNPC od 400 milijardi dolara potpisanog 2014. godine, kojim se predviđa opskrba plinom za sljedećih trideset godina, ali sada Kremlj ambicije širi na cijelom dijelu južnog kontinenta.

Ranije ovog mjeseca je u Moskvi održan bilateralni susret između Vladimira Putina i predsjednika Filipina Rodriga Dutertea, tijekom kojeg se razgovaralo o suradnji na sigurnosti i borbu protiv terorizma, ali i sektoru energije. Zanimljivo je da je na zadnjem danu raspravnog kluba Valdai, na kojem uvijek govori Putin, Duterte nedavno imao „počasno mjesto“ na bini i nije sjedio u publici, kao drugi visoki gosti.

Njih dvojica su najavili produbljivanje trgovine energentima, a Duterte je također imao sastanak na visokoj razini s upravom naftne kompanije Rosneft , koja je izgledala spremna provoditi projekte istraživanja i rudarstva u filipinskim vodama.

Strategija Moskve je jasna. Rusija želi postati akter u energetskom sektoru istočne i južne Azije, istiskujući konsolidiranu hegemoniju sila u regiji poput zaljevskih petromonarhija, očekujući stvarnu eksploziju u potražnji za strateškim dobrima, poput plina, nafte, a također i nuklearne energije na danas najnaseljenijem tržištu na planeti s preko 2 milijarde i 700 milijuna ljudi koji žive samo u Kini i Indiji.

Gubici u kratkom roku, uzrokovani postupnim izlaskom s europskog tržišta, nadoknadit će se u velikoj mjeri u srednjem i dugom roku poslovanjem u Aziji, također zato što je Europa geopolitička regija s gotovo nikakvim rastom, kako na produktivnoj tako i na demografskoj razini, dok se u slučaju Azije radi o najaktivnijem području planete, zajedno s Afrikom.

Stoga nije iznenađujuće da se Rusija istodobno s većom prisutnosti u Aziji naglo širi čak i na crnom kontinentu.

Kremlj je zapravo shvatio istinu koju je i dalje teško prihvatiti u europskim i američkim kancelarijama, a to je da je budućnost energije, ali ne samo, tamo gdje je donedavno bila periferija svijeta.

Razlozi Rusije za okretanje Istoku

SAD su pronašle u zemljama Višegradske skupine, prije svega u Poljskoj, pronašle moćnog saveznika za pritisak na Bruxelles, koristeći kao izgovor u početku „strah od crvenih“ za legitimiranje i pravdanje širenja NATO pakta, a kasnije se otkrila strategija prodora u europski energetski sektor na štetu Rusije, koja je u EU naišla na topao, iako raznolik pristup.

Poljska predvodi plinsku revoluciju na Starom kontinentu i ključna je zemlja za smanjenje uvoza ruskog plina s povećanjem norveškog i ukapljenog američkog prirodnog i katarskog plina, ulažući milijarde zlota u proširenje terminala Swinouście, te na izgradnju takozvanog Baltičkog plinovoda. Potonji je osmišljen za transport plina iz Sjevernog mora kroz Dansku u Poljsku, koja bi tako postala malo transregionalno energetsko čvorište koje će moći opskrbiti i Višegradsku skupinu i zemlje poput Ukrajine.

No, nije samo Poljska pokazala spremnost da se distancira od ruskog plina, jer je prema posljednjem polugodišnjem izvješću koje je objavio Gazprom, izvoz plina u devet balkanskih europskih zemalja pao za 27%. Najizrazitiji su slučajevi Grčke, Bugarske i Turske u koje je izvoz smanjen za 12,7%, 17,4%, odnosno 14%. Kako je istaknula ruska kompanija, važnu ulogu u ovoj promjeni paradigme igra povećanje potražnje za američkim ukapljenim plinom .

Ali su i Mađarska i baltičke zemlje iznijele dugoročne strategije za smanjenje uvoza ruskog plina s ciljem postizanja energetske sigurnosti, shvaćene u smislu emancipacije od Moskve, pribjegavajući ne samo američkoj podršci, već i podršci alternativnim dobavljačima europskog podrijetla, poput Rumunjske.

U pozadini ovih događaja važno je podsjetiti se na kontroverzno otkazivanje ambicioznog plinovoda „Južni tok“, koji je mogao izvoziti do 63 milijarde kubnih metara ruskog plina godišnje, a nakon izbijanja ukrajinske krize i na strategiju koju je 2014. objavila Europska komisija, kojom se do 2030. predviđa drastično smanjenje ruske prisutnosti na energetskom tržištu EU u korist alternativnih dobavljača i veće domaće proizvodnje.

Istovremeno s tom odlukama EU, koja će i dalje ostati kupac ruskog plina, ali ne nužno neophodan, Moskva je izradila svoju strategiju proboja na tržište Azije, kontinenta na kojem potražnja za energijom raste nezamislivim stopama i gdje demografski rast još nije ugrožen, okrećući se pri tome i Africi, koja također raste u oba navedena područja, dok potražnja za energentima u EU raste relativno sporo, dok se o demografskom rastu uopće ne može govoriti. Dakle, čak i ako bude kratkoročnih gubitaka na europskom tržištu, iako malo tko od energetskih stručnjaka to predviđa, ali ako ih ipak bude, srednjoročno i dugoročno će Moskva to nadoknaditi u Aziji, a nakon nje je obećani kontinent Afrika.