Vladimir Putin, Viktor Orban i Recep Tayyip Erdoğan su utjelovljuje novog načina autoritarne vladavine, kaže američki povjesničarka Holly Case sa Sveučilišta Cornell. U intervjuu za njemački Die Zeit je rekla kako čelnici Rusije, Turske i Mađarske pokušavaju da njihovi sugrađani na njih ne gledaju kao na stroge očeve, nego brižne prijatelje koji će ih spasiti od nevolje. U tom slučaju u njihovim zemljama svjedočimo povratku triju tradicionalnih elemenata: patrijarhalne strukture, nacionalizma i religije.
“Erdogan, Putin i Orban utjelovljuju novi oblik autoritarne politike. Oni se ne predstavljaju kao strogi očevi, nego kao prijatelji”, za Die Zeit je izjavila američka povjesničarka i profesorica europske povijesti Holly Case.
Prema njezinim riječima, ’90-ih su ljudi mislili da su autoritarni režimi konačno završili i otišli u povijest.
“Međutim, danas je čini da se autoritarne strukture vraćaju. Viktor Orban u Mađarskoj promovira neliberalnu demokraciju, Putin sličan razvoj podržava u Rusiji, a Recep Tayyip Erdogan širi svoju moć u Turskoj. No, umjesto potrage za starim modelima, potrebno je pokušati razumjeti ono što je novo i to mijenjati”, tvrdi američka povjesničarka.
Ona kaže kako se u prostoru engleskog govornog područja već počinje stvarati predodžba o “novim autoritarnim režimima”.
Ali Holly Case pojašnjava zašto je nemoguće usporediti Erdogana, Putina i Orbana s autoritarnim vođama starog kova, koji su zahtijevali velike žrtve od svojih građana, po čemu se jako razlikuju od modernih vladara koji u svojim političkim programima još nemaju zahtjeve za takve žrtve.
“Kritičare i disidente se često vrlo oštro proganjalo i koristile su teške represivne mjere. Međutim, za autoritarne vlade našeg vremena je postalo teško objasniti javnosti otvoreno suzbijanje oporbe, pa se češće koriste skriveni alati. Na primjer, ljudi teško mogu pronaći posao”, ističe profesorica povijesti.
“Turska ne spada u ovaj obrazac, jer je nakon pokušaja puča Erdogan dobio priliku da provede masovna uhićenja i smjene kadrova, tvrdeći da mu je želja da u korijenu uništi sve daljnje pokušaje organiziranja državnog udara. Stoga se ni u suvremenom svijetu ne može isključiti vjerojatnost masovnih represivnih mjera, a iznimke se mogu pretvoriti u pravilo”, upozorava Holly Case.
“Na primjer, danas autoritarni režimi nisu pokrenuli velike i ambiciozne projekte modernizacije i industrijalizacije, obećavajući narodu bolju budućnost, kao što je bio nekoć. Oni ne pokušavaju stvoriti “boljeg čovjeka” ili mijenjati svoje građane, ne prisiljavaju nikoga da se pridruži organizacijama ili da napamet uče mlade srčane tekstove. Naprotiv, oni naglašavaju da se osoba može osjećati zadovoljno i bez promjene. Ovdje se ne radi o velikim političkim projektima, nego o objašnjavanju zašto se ništa ne događa i zašto je to dobro”, kaže profesor povijesti.
“Osim toga, ranije su se autoritarne politike oslanjale na karizmu i osobnost vođa koji su bili kao “očevi” naroda, a sada imamo nove oblike kulta ličnosti”, kaže ona.
“Novi autoritarni vladari su vrlo zadovoljni ulogom brižnog prijatelja. Imidž vođe kao “strogog oca” se puno promijenio i danas autoritarni vođa prije svega štiti svoju “djecu” i brine kako ne bi zapala u nevolje. Oni nisu netko tko je strog prema njima i govori im što moraju činiti”, pojašnjava Holly Case.
“Ako su posljednjih desetljeća ljudi mislili da će život sljedeće generacije biti bolji od prethodne, danas u to više nitko ne vjeruje. Istovremeno, novi autoritarni vladari ponovno formuliraju očekivanja za budućnost. Oni određuju tko i pod kojim okolnostima može očekivati da će se njegova situacija poboljšati. Oni koji ne spadaju u ovu kategoriju, bit će isključeni i marginalizirani. Istovremeno, ova situacija smanjuje pritisak na vladu, jer nemaju svi pravo očekivati boljitak. Možemo reći da nove autoritarne vlade žele izbjeći odgovornost za tmurne izglede u budućnosti”, zaključuje Holly Case.
“Ljude se poučava da ne očekuju puno od budućnosti. Ako su ranije građani bili fascinirani idejama utopijske budućnosti, to je sada slavna prošlost. Prije svega, oni se vraćaju tradicionalnim vrijednostima i među svih novih autoritarnim državama možete vidjeti oživljavanje tri elementa: patrijarhalne strukture, nacionalizma i religije”, naglasila je američka povjesničarka Holly Case u intervjuu za Die Zeit.
Holly Case je većim dijelom u pravu, iako kao američke povjesničarka ima određenih zadrški prema ovakvom načinu vladavine. Međutim, vrijeme će pokazati kako će se razvijati političke prilike u Turskoj, Mađarskoj i Rusiji.
Podsjetimo da je Recep Tayyip Erdoğan u drugim krugu predsjedničkih izbora dobio 74,13% glasova. U travnju 2014. je Orbanova koalicija Fidesz-KDNP na parlamentarnim izborima osvojila 133 od ukupno 199 zastupničkih mjesta u parlamentu, a Vladimir Putin je na predsjedničkim izborima 2012. godine, uz puno manji rejting nego danas, dobio 63,6% glasova.
A sad da usporedimo gospodarsku situaciju u Mađarskoj (koja ima “autoritarni režim”) i Hrvatsku u kojoj stoluje “demokracija”. Što to Hrvati mogu očekivati, bolju budućnost?
Cim nam americkonjemacka osovina pocne nesto objasnjavati, odmah sjesti, slusati i klicati!!! Po mogucstvu mahati zastavicama!
Predlazem spomenutim drzavama da preslikaju model americkog rezima sto bi u pravilu znacilo dvostranacje ili duopol sa deep state ili paralelnom drzavom a da isti centar moci kontrolira obje stranke valjda ce onda rezim u sad-u biti zadovoljan. I po mogucnosti da se konstantno uplicu u tuda dvorista. Recimo usa rezim bi spomenute drzave mogle tuziti za socijalni genocid nad svojim gradanima, policijsku drzavu, guantanamo na kubi, privatne zatvore radi profita itd., vec bi se naslo materijala za genocidni režim.
Danas diplome profesora bas dijele ko zvake… Ne moras vise misliti svojim mozgom ,samo ponavljaj vec napisano…
izvori i novinari za clanak su ispod svakog nivoa zdrave pameti suvisno je to komentirati
Istina, jesu demokratski izabrani, imaju legitimitet, institucije slušaju, ali postoje i razgovori Odbora za nacionalni sigurnost, , Vijeća za energetiku, itd itd itd. Ne donose sami odluke baš o svemu i ova Amerikanka je u pravu da ih je pogrešno uspoređivati sa diktatorima starog kova iz XX stoljeća. To su gluposti.
Neprilici staviti Putina sa ovom dvojicom lesinara;Orban i nekako ali Erdogan nikako i navedite kakvo su globalno dobro ova dvojica napravili…nikakvo,naravno jer gledaju iskljucivo svoj interes.
Hajde im dajte “ono”dugme.
O veoma komplesnom pitanju govori nam osoba koja moze birati samo izmedju demokrata (neoliberala) i republikanaca?
Ako se malo osvrnemo na njihove “borbe” videćemo duboku saradnju ove dve partije u svim sferama koje treba biraca da drze u stanju stend baj. Kod njih je ulogu “briznog prijatelja” preuzela duboka drzava. Fakticki nije bitno ko je od njih na vlasti sve je isto!!! Zar to nije pravi REŽIM?
Levičar nikad iz svoje kože sad su i Orbana počeli svrstavati k sultanu i caru, koji su posve druga liga.
piše cio-hazarski lijevo-liberalni tjednik “Die Zeit”, pored Spiegela najgori antiruski i ratnohuškački medij u Njemačkoj. Nakon obaranja malezijskog putničkog aviona MH17 u Ukrajini, prije 3 i pol godine, Die Zeit je otvoreno huškao na rat protiv Rusije. Die Zeit je osnovan 1946. od strane britanskih namjesničkih vlasti u Njemačkoj. Britanske vlasti tadašnje poražene Njemačke dale su dozvolu Gerdu Buceriusu da može osnovati Die Zeit. Bucerius je cijelog života bio uključen u američke globalističke organizacije, a zaklada Die Zeita, danas nosi njegovo ime i njegove supruge Gerde Ebel zvane Ebelin; Zaklada Gerd Bucerius i Ebelin. Koja je zajedno sa Sorosevom zakladom i ostalima uključena u finaciranje “civilnog društva.” glavni urednik ove tiskovine, Josef Joffe je hazar podrijetlom iz Poljske. Član jedno desetak globalističlkih organizacija, među njima: hgrupa Bilderberg iTrilateralna komisija, Član je također i “Američkog židovskog vijeća”. Za “Die Zeit” pišu nekoliko ruskih hazara, kao Maksim Kirijev. Joffe je poznat po… Čitaj više »
Nikako mi ne štima da se njih trojicu trpa u isti koš.
u španjolskom jeziku postoji riječ caudillo koja označava autoritarne političare proizašle iz vojske koji su na vlast stupili državnim udarom i vladaju zemljom kao svojim lenom. pritom su na svoj način tvrdoglavi i ne dopuštaju bilo kakvim vanjskim faktorima upliv u državnu politiku. južna amerika je imala gro takvih ljudi. spomenuti iz teksta jesu na sličnom tragu iako oni imaju legitimitet izbora i nisu iz vojske.
Oni ne traže žrtve, oni prave žrtve!