Erdogan Tursku vodi u još jedan rat, onaj u Libiji

Turski parlament izglasao je odobrenje slanje trupa za podršku Vladi nacionalnog sporazuma u Libiji, koja je u procesu ranijih pregovora s parlamentom u Tobruku i generalom Haftarom priznata od Ujedinjenih naroda, ali nije ispunila svoje ciljeve i pomirila naciju, zbog čega je izgubila legitimitet u očima većine Libijaca. Osim toga, ovu vladu, koju vodi Fayez Al-Sarraj, podržavaju islamističke terorističke milicije iz Misrate, koje se nastavile upravljati područjima koja kontroliraju poput njihovih pandana u sirijskoj pokrajini Idlib.

Kako je general Haftar, zapovjednik Libijske nacionalne armije (LNA), pokrenuo posljednju fazu kampanje oslobađanja Tripolija, Fayez Al-Sarraj se obratio za pomoć turskom predsjedniku Erdoganu i turski je parlament odobrio slanje turskih vojnika u Libiju.

Zastupnici u Ankari su na hitnom zasjedanju u četvrtak odobrili prijedlog kojim se odobrava jednogodišnji mandat za raspoređivanje turskih trupa u Libiji, a prijedlog je usvojen s 325 glasova „za“ prema 184 „protiv“.

Planu se usprotivila glavna oporbena stranka Turske, Republikanska narodna stranka (CHP), koja je rekla da slanje trupa može pogoršati situaciju u Libiji i uvesti Ankaru u drugi sukob.

Republikanska narodna stranka je u ponedjeljak priopćila „kako ne želi vidjeti da se u još jednoj zemlji odvija situacija slična krizi u Siriji”.
U prijedlogu se ne pojašnjava kolika će biti velika razmještanja i kada će biti upućene trupe, što dopušta vladi da odluči o pojedinostima.
Turski potpredsjednik Fuat Oktay rekao je u srijedu da će raspoređivanje vjerojatno započeti s vojnim savjetnicima, bespilotnim letjelicama i snagama za specijalne operacije, te da se “nada” da sama vojska neće trebati biti uključena.

Oktay je rekao da Turska neće trebati slati trupe ako suparnička vlada na čelu s generalom Kalifom Haftarom zaustavi svoju ofenzivu i zauzme “drugačiji stav”. Međutim, to je nemoguće, jer general Haftar kampanju čišćenja Libije od islamističkih bandi vodi od 2014. i do sada je LNA uspjela uspostaviti nadzor nad više od dvije trećine teritorija, najvećim naftnim ležištima i rafinerijama i terminalima za izvoz u luci Ras Lanuf.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan rekao je u prosincu da je libijski premijer Fayez Al-Sarraj zatražio od Ankare da pošalje trupe u ratom razorenu zemlju kada su dvojica potpisala vojni pakt o potpori između „Libije“ i Turske. Erdogan je rekao kako će raspoređivanje vojske omogućiti Turskoj da očuva svoje interese u Libiji i široj regiji.

Manje od sat vremena nakon usvajanja zakona, ured turskog predsjednika je rekao da je Erdogan o Libiji razgovarao sa svojim američkim kolegom Donaldom Trumpom. Dvojica čelnika “naglasili su važnost diplomacije u rješavanju regionalnih pitanja”, no ostalo je nejasno je li Washington podržao odluku Ankare ili se usprotivio. Nakon najnovije odluke je State Department pozvao Ankaru da se „suzdrži od najavljenih akcija“.

Egipat je sa svoje strane vrlo jasno iznio svoj stav, osudivši potez Turske i upozorivši da bi to moglo “negativno utjecati na stabilnost mediteranske regije”. Kairo je također pozvao međunarodnu zajednicu da što prije „obuzda nastojanja Ankare“.

Nakon odobravanja slanja turske vojske u Libiju, bolje rečeno u Tripoli i Misratu, Libijska nacionalna armija generala Haftara je poručila kako će dolazak turskih vojnika na libijski teritorij smatrati „činom invazije“.

Imperijalne zablude Turske

Tako je Danielle Ryan, irski novinar sa sjedištem u Dublinu, u članku za RT nazvao odluku Turske da pošalje trupe u Libiju.
„Hitnim sazivanjem turskog parlamenta otvoren je put kojim će Ankara poslati trupe u Libiju, ali takav potez možda neće značiti kraj tamošnjeg krvavog sukoba i više govori o ambicijama Turske za uspostavljanje vlasti u široj regiji“, upozorava Ryan.

Nova godina jedva započela, a predsjednik Erdogan je ubrzano podnio prijedlog za odobravanje potencijalnog raspoređivanja turskih trupa, koji je u četvrtak prošao u parlamentu.

Erdoganov potez slijedi obrazac nedavnog pokazivanja mišića i očigledna je igra u kojoj se Ankara nadmeće za što utjecajniji položaj.
Ovo je kockanje koje može uzrokovati još veći požar. Libiji, devastiranoj godinama sukoba, možda je posljednja stvar koju treba još jedna strana sila koja svoje trupe šalje u ionako očajnu situaciju.

Ali Erdogan ne krije svoju želju da Tursku učini “desetom najboljim svjetskom silom”, a ako mu treba vojna kampanja u Sjevernoj Africi da to učini, možda on misli da to vrijedi rizika.

Glasanje za razmještaj trupa prati sporazum o vojnoj suradnji potpisan u studenom između Ankare i vlade Fayeza Al-Sarraja. Sarraj se našao u krvavom ratu sa suparničkom vladom generala Kalife Haftara i njegove Libijske nacionalne armije sa sjedištem na istoku zemlje. Ovaj je debakl izravna posljedica sulude “humanitarne” intervencije NATO pakta od 2011. godine, kada su zapadne sile podržale islamističke militante u svrgavanju i likvidaciji Muammara Gadafija, nakon čega je zemlja postala područje za pljačku i s vakuumom sile kojeg je nekako trebalo popuniti.

Početna namjera Washingtona je bila da vojsku nove Libije vodi general Haftar, ali je ubrzo nakon likvidacije Gaddafija, na izričit zahtjev Katara i Turske, „sigurnosni sektor“, takozvanu vojsku, bolje rečeno rulju islamističkih bandi, preuzeo Abdelhaqim Belhadj, bivši visoki zapovjednik Al-Qaede, koji je u Libiji osnovao Libijsku islamsku borbenu skupinu (LIFG), koja i danas djeluje u Misrati i Tripoliju, ali pod drugim imenom. Oko ove frakcije su se okupile razne skupine, od terorista skupine Ansar Al-Sharia do raznih brigada koje su tijekom godina mijenjale imena, baš kao što je slučaj u Siriji. No, ono što ove skupine nikad nisu primijenile, to je bio centar odakle se njima upravlja, a to je bila i ostala Ankara, uz financijsku pomoć Katara.

Sada je Erdogan odlučio sve staviti na jednu kartu, nadajući se da će, ako vlada Fayeza Al-Sarraja u Tripoliju na kraju pobijedi u ratu, Ankara biti nagrađena proširenim utjecajem u Mediteranu.

Ovi je vrlo riskantna stvar za Ankaru, koja zbog prevelikih ambicija riskira zahlađenje odnosa s Moskvom, koji su nedavno ojačani kupnjom ruskih proturaketnih sustava proturaketne obrane S-400 i puštanjem u rad plinovoda Turski tok.

Erdogan će se ovdje sukobiti i s nekim NATO saveznicima, Francuskom u prvom redu, ali i grčkom, koja je već sklopila pakt s Egiptom, da će zatvoriti zračni prostor Grčke, Egipta, ali Cipra za prelet turskih vojnih zrakoplova, kao što će zabraniti prolaz turskim vojnim brodovima do Libije kroz njihove teritorijalne vode.

Rusija, koja je bila suzdržana od zauzimanja strane u Libiji i poziva na dijalog, rekla je prošli tjedan da je „malo vjerojatno“ da će miješanje trećih strana u Libiju dovesti do sporazuma između zaraćenih strana. Sve to se događa u vrijeme kada Erdoganu trebaju moći prijatelji zbog akcija u sjevernoj Siriji, zbog kojih je došao u sukob s Washingtonom.

Nisu samo Rusija i SAD ti koji će Ankari prigovoriti zbog ove posljednje demonstracije sile, ako je Turska uopće u poziciji da bude regionalna sila s takvim kapacitetom da diktira pravila igre od zapadnih granica Irana sve do Tunisa. Dalje ne, jer bi naišla na moćni Alžir, čija je vojska jedna od najboljih na svijetu.

Erdoganov ugovor s Fayezom Al- Sarrajom također ima za cilj stvaranje „ekskluzivne gospodarske zone od južne Turske do sjeveroistoka Libije, uključujući vode nepriznatog Sjevernog Cipra, što je razljutilo Cipar i Grčku, koji se žale da Ankara „flagrantno krši međunarodno pomorsko pravo“.

Erdogan dugo ima velike ambicije za Tursku, što je njegovo legitimno pravo, ali ne štetu drugih država. Turski predsjednik redovito ponavlja  da je svijet “veći od pet”, referenca na pet članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Zato on krizu u Libiji vidi kao priliku koja Tursku može uvesti u klub „velikih“, ili ih barem prisiliti da ga ozbiljnije shvate.

Ali on nije jedini vanjski akter u igri. Kako se izvješćuje, Haftar je prošlog tjedna obećao da će njegove snage zauzeti Tripoli “za nekoliko sati”, ako Egipat pošalje trupe u pomoć. Kairo je dao dozvolu za ulazak tenkovskih jedinica u zrakoplovstva na libijski teritorij, ali do sada nije primijećen njihov angažman na bojnom polju.

Budući da je Haftar već primao materijalnu potporu iz Francuske, Egipta, Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i navodno iz Rusije, Erdogan će se, ako se izravno sukobi s LNA, naći na meti spomenutih zemalja, a to ga vodi sve većoj izolaciji. U njegovom libijskom kockanju rizici izgledaju puno veći od potencijalnog dobitka,

Podsjetimo, Libija je zatvorena u ratu od 2011. godine, kada je NATO pomogao islamističkim militantima da svrgnu dugogodišnjeg vođu zemlje Muammara Gaddafija.

Intervencija Zapada, Turske i Katara je tada pomogla “demokratskom” ustanku da uspije, odnosno da razori zemlju, likvidira Gaddafija i od Libije stvori propalu državu. Sada u Libiji postoje dvije glavne zaraćene stranke. Jedna je Vlada nacionalnog sporazuma sa sjedištem u Tripoliju, a druga Zastupnički dom sa sjedištem u Tobruku, koji ima podršku Libijske nacionalne armije na čelu s Kalifom Haftarom.

Dvije sile godinama vode krvave sukobe, ali su oni posebno eskalirali početkom 2019., kada je LNA izvela masovni napad stigla do periferije Tripolija. Ofenziva je tada izgubila zamah i došlo je do zastoja.

Međutim, sredinom prosinca general Haftar najavljuje novi pritisak na Tripoli i intenzivne borbe su nastavljene.

Trenutno je situacija takva da LNA u nekim dijelovima, pokrećući napade iz baza „Hamza“ i „Yarmuk“ južno od Tripolija, polako ulazi u južna predgrađa libijske prijestolnice. Ova situacija je prilično riskantna za slanje većeg broja turskih vojnika, iako se čini da ratoborni Erdogan, baš kao u Siriji, svoje vojnike misli držati podalje od prvih linija, a naprijed slati islamističke milicije, kao što je slučaj u Siriji. U svakom slučaju, čini se da je pretjerao u procjeni svojih mogućnosti i Turska ne može voditi dva rata istovremeno, ne računajući onaj unutarnji, koje godi protiv Kurda na jugoistoku zemlje. Ipak, ostaje činjenica da je njegov zahtjev za slanjem turske vojske u Libiju odobren, što znači da je „sultan“ spreman na još jedan rat, bez obzira na cijenu.

FOTO: Situacija na bojištu u Tripoliju