Erdogan u Al-Babu nužno treba pobjedu, ali tone u sirijski živi pijesak

Turski predsjednik Erdogan pod hitno treba pobjedu u Siriji, ali operacija “Štit Eufrata”, pokrenuta prošlog ljeta i koja je trebala trajati dva mjeseca, ne daje željene rezultate. Osim toga, sirijske snage uspješno napreduju iz smjera baze Kweires prema Deir Haferu, ali i prema sjeveru, dok su predstavnici sirijskih vlasti s Kurdima u Tall Rifatu, sjeverno od Aleppa u takozvanom kantonu Afrin, nedavno potpisali sporazum o pomirenju, što su vojni analitičari protumačili kao predaju grada vladinim snagama.

To se još nije dogodilo, a kurdske YPG snage tvrde da grad ostaje u njihovim rukama, iako su Tall Rifat na početku operacija u Aleppu oslobodile sirijske snage i dale ga Kurdima kako bi imali sigurno zaleđe na sjeveru, dok su na jugu oslobađale glavni grad pokrajine Aleppo.

U tom kontekstu, Erdogan nužno treba pobjedu u gradu Al-Babu, ali patnje turske vojske i njihovih islamističkih savezničkih milicija na tom dijelu bojišta ne prestaju. Sva izvješća o zauzimanju Al-Baba, Qabassina i mjesta Bza’a su se pokazala neistinitima.

Glavni stožer turske vojske nema rješenja za zauzimanje Al-Baba. Do kraja 17. veljače je “kalifat” ostao bez rubnih zapadnih gradskih područja i turski vojnici i islamističke proturske milicije su zauzele prigradske zgrade, bolnicu i uzvisinu Aqil s koje mogu grad držati pod vatrom. Zauzeli su četvrt Al-Salam i nastavili su ulične borbe u zapadnom dijelu distrikta Al-Zamzam. Tijekom borbi na 16. i 17 veljače su Turci izgubili još dva tenka, a znatne gubitke u ljudstvu je pretrpjela takozvana “Slobodna sirijska vojska”. Tijekom protunapada, teroristi “kalifata” su uspjeli ovladati područjem koje spaja Al-Bab i Tadif, tako da se može reći da su iz taktičke točke gledišta u proteklih nekoliko dana ojačali svoje pozicije.

Pokušaji Turske da uz pomoć udara sa sjevera održi frontalni napad sa zapada, nisu uspjeli. Pješaštvo takozvane “Slobodne sirijske vojske” je došlo do sjeverne periferije Al-Baba, ali zbog žestokog otpora terorista “kalifata” u sam grad nisu mogli ući. Obzirom da je ISIL u Al-Babu dobro opskrbljen, napadi koji traju već duže vrijeme ne daju konkretne rezultate.

Na jugu turske snage i islamističke milicije ne idu prema Tadifu iz političkih razloga, jer bi moglo doći do sukoba sa sirijsko vojskom, koja djeluje u tom području. Bilo je pokušaja proboja u prosincu, kada je takozvana “Slobodna sirijska vojska” nakon topničke pripreme i zračnih udara napala ISIL u Tadifu, ušla u grad i počela ulične borbe. Međutim, operacija je izvedena brzopleto i završila je neuspjehom, prije svega zato što je ISIL mjesecima pripremao obranu u gradu. Nakon gubitaka i kad su shvatili da se ISIL neće bez borbe povući iz Tadifa, takozvana “Slobodna sirijska vojska” se počela povlačiti iz periferija grada.

Turci još uvijek nisu zauzeli ni Qabassin i mjesto Bza’a, što teroristima olakšava komunikaciju i obranu tog područja, kao i da se kompletno ne zatvori obruč oko Al-Baba.

Ofenziva turske vojske i Ankari odanih islamističkih skupina polako gubi na intenzitetu. Turski stožer, koji vodi operacije, računa na nadmoć u ljudstvu i opremi, ali bez jasno razrađenog plana se čini da većeg uspjeha neće biti.

Istovremeno je sirijska vojska s juga došla do samih granica Tadifa, a sada se kreće prema istoku i gradu Deir Haferu, gdje je zauzela ključnu uzvisinu i nastavlja napredovati u širokom luku u smjeru Eufrata. Sirijska vojska je od Deir Hafera udaljena oko 5 km, iako će sam grad biti vrlo teško osloboditi, jer je ISIL i tamo imao vremena da se pripremi za dugu obranu. Ali općenito govoreći, operacije sirijske vojske na sjeveru i istoku Aleppa se provode puno jasnije i logičnije, a ne poput kampanje Turaka pod Al-Babom.

Erdogan je na mukama i iz razloga što je bitka za Al-Bab pokazala sve ozbiljne organizacijske nedostatke turske vojske, koji nisu bili tako primjetni u miru. Najveći nedostaci su vidljivi u pripremi mehaniziranih postrojbi i zapovjednim strukturama odgovornim za operativno planiranje.

Za Erdogana je posebno frustrirajuća činjenica da jedna od najjačih vojski NATO pakta ne može pobijediti terorističku skupinu od oko 3 000 – 3 500 militanata, iako Turska u području Al-Baba ima najmanje pet puta veću nadmoć u ljudstvu. Superiornija je u topništvo, oklopnim vozilima i zrakoplovstvu. Razlozi za neuspjeh turske vojske pod Al-Babom mogu biti i čistke višeg i srednjeg časničkog kadra nakon neuspjelog pokušaja državnog udara. Ne treba isključiti ni namjerne sabotaže “gülenista” među časnicima i vojnicima, iako je to teško dokazati. Naravno, riječ je i o tradicionalnom podcjenjivanju terorista samoproglašenog “kalifata”, iako je poznato da se ISIL fanatično brani, ne mareći za gubitke. Općenito, turska vojska je možda s uspjehom napadala kurdske civilne četvrti i manje skupine “urbane gerile” u ratu protiv Kurda na jugoistoku zemlje, ali je na pravom bojištu doslovno razočarala.

Kako piše portal Moon of Alabama, prošli je tjedan turski predsjednik Erdogan posjetio zaljevske države, tražeći od njih ulaganja u Turskoj i novac za njegove planove u Siriji. Tjedan dana prije Erodgan je rekao: “Al-Bab će uskoro biti zauzet, a onda na red dolaze Manbij i Raqqa!”, dodajući da je prioritet stvoriti sigurno područje u Siriji.

Nakon toga je načelnik turske vojske, general Hulusi Akar, proglasio pobjedu.

Mediji bliski Erdoganu u Turskoj, jer drugih više i nema, priopćili su: “Operacija Štit Eufrata je ušla u novu fazu u Al-Babu, budući da je ISIL uglavnom protjeran iz grada.”

“Operacija Al-Bab je gotova”, rekao je načelnik Glavnog stožera Turske, Hulusi Akar, na tiskovnoj konferenciji u Kataru u društvu predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

“Mir sada vlada prostorom koje je do nedavno bilo poprište teških borbi. Turski tenkovi patroliraju ulicama Al-Baba i sirijska oporba je napravila veliki korak naprijed”, rekao je, iako je ova izjava bila kolosalna laž.

Dok su turske snage zauzimale rubne dijelove Al-Baba i tvrdile da kontroliraju 40% grada, zapravo su bile blokirane, a kasnije u punom povlačenju. 16. veljače, turske snage su izgubile bolnicu Al-Hiqma i veliku pekaru, koje su ranije zauzeli, te su povukle iz svih unutarnjih četvrti Al-Baba. Najmanje 90% grada je još uvijek u rukama takozvane “Islamske države”. ISIL je objavio nekoliko snimaka u kojima pokazuje povlačenje proturskih snaga na periferiji grada.

No, činjenica koja se prešućuje je da ja najmanje 430 sirijskih civila ubijeno od strane turskih snaga i njihovih saveznika. Samo prošlog tjedna je takozvani “Sirijski opservatorij za ljudska prava”, koji plasira vijesti koje mu dostavljaju britanske obavještajne službe, rekao da je u turskom bombardiranju ubijeno više od 60 civila u Al-Baba, što je potvrđeno snimkama koje je objavio ISIL.

Za razliku od mrtvih u sukobima između terorista i sirijske vojske, zapadni mediji o tome ne govore. Zanimljivo, sada su takozvane Bijele kacige “uskrsnule” u Dara’ai, na krajnjem jugu zemlje, gdje sirijska vojska odbija napade Al-Nusra Fronta i boraca “umjerenih oporbenih skupina” koje su američki instruktori obučili u Jordanu. No, da se pojave u Al-Babu, to bi ipak bilo previše, jer grad ipak drži ISIL, koji je, barem deklarativno, neprijatelj i Zapada, Turske i zaljevskih petromonarhija.

Turska je invaziju na Siriju između Aleppa i Eufrata izvršila prije točno šest mjeseci. Cilj Erdogana je bio spriječiti sirijske Kurde da zauzmu koridor na granici s Turskom. Da je Kurdima to uspjelo, Turska bi izgubila utjecaj na zbivanja u Siriji. Turci su odlučili uzeti dio “pobunjenika” koji su tvrdili da se bore protiv sirijske vlasti, ali i protiv “Islamske države” i Kurda. Ekstremisti skupine Ahrar Al-Sham su činili udarne trupe.

U prva tri mjeseca se vidio brzi napredak. Međutim, sve ukazuje da je “Islamska država” podmićena da napusti područja u sjevernoj Siriji, tako da tamo uđu Turci. Kako se vidi iz snimaka “borbi” u Jarabulusu i selima južno od tursko-sirijske granice, ni jedna ni druga strana nisu trpjele nikakve gubitke.

No, u prosincu su stigli u Al-Bab, grad istočno od Aleppa koji je prije rata imao 60 000 stanovnika. Tamo se ISIL odlučio pružiti otpor i zaustavio je tursko napredovanje.

Turski tenkovi i oklopna vozila su na prvim linijama često ostavljani bez pokrića i ISIL ih je uništavao protuoklopnim projektilima. Povećao se i broj poginulih u redovima takozvane “Slobodna sirijska vojska”, a dio plaćenika je odbio nastaviti borbu. Do 16. veljače je ubijeno najmanje 64 turskih vojnika, a 386 ih je ranjeno. Proturska “Slobodna sirijska vojska” je imala najmanje 469 poginulih i 1 712 ranjenih. Uništeno je desetak turskih tenkova, dok ISIL tvrdi da ih je uništio više od 30, te više od 20 oklopnih pješačkih vozila.

U ovim su se borbama Erdoganovi plaćenici iz “Slobodne sirijske vojske”, koji bi se trebali boriti i protiv Kurda i protiv takozvane “Islamske države”, pokazali beskorisnima. Ne bore se učinkovito, a praveći spektakl od bitke nepotrebno rasipaju municiju:

Kako bi nadoknadila nedostatke, Turska je poslala svoje specijalne snage i sada oko 3 000 turskih vojnika pridružila operaciji. No, ni to nije bilo dovoljno, jer su se gubici gomilali, a napretka nije bili. Još 5 000 turskih vojnika je poslano preko granice u Siriju. Najavljeno je kako Turska planira izgraditi tri upravne zone u Siriji.

Erdogan, nakon Al-Baba, želi zauzeti Raqqu, gdje se nalazi ISIL, ali i Manbij kojeg drže Kurdi. No, misli li on to ozbiljno? Nakon navodnog državnog udara je Erdogan uhitio sve časnike koji mu, po njegovom mišljenju, nisu bili dovoljno odani. Časnički kadar zrakoplovstva je desetkovan. Navodno po zrakoplovu na raspolaganju “ima” samo 0,4 pilota, umjesto dva do tri, kako je normalno. Za obuku novih pilota mu treba deset godina. Ostatak vojske je u nešto boljem stanju, ali čak i ako je druga po veličini sila u NATO paktu, turska vojska nije što je nekad bila. Cijela turska operacija je zapravo opći kaos. Osim toga, nema srednjoročnog plana ili bilo kakve izlazne strategije. Odluke i priopćenja se mijenjaju iz dana u dan.

Aktualni turski planovi su u suprotnosti s ugovorom iz Astana s Rusijom, Sirijom i Iranom. Dogovorena je samo kratka i privremena uloga turskih snaga, a Al-Bab mora biti oslobođen od strane sirijskih snaga.

Sirija je, čak i nedavno, protiv Turske službeno prosvjedovala kod Ujedinjenih naroda. Ali ni Sirija, ni Rusija, ni Iran se ne bore protiv turskih snaga.

“Samo pustite Turke neka krvare”, čini se da je njihovo trenutno razmišljanje.

Erdogan je odlučio datum referenduma o novom ustavu Turske. Glasovanje u travnju će legalizirati njegove gotovo diktatorske ovlasti. No, močvara u Siriji i zastoj u Al-Babu bi ga skupo mogli koštati. Tko će glasati za diktatora koji gubi svoje ratove? Nepotvrđena izvješća navode da Erdogan pokušava podmititi ISIL da napusti Al-Bab. Takav potez bi bio u skladu s ciljevima turskog predsjednika, koji nužno treba “pobjedu”, čak i ako je ne može ostvariti vojnim putem.

Na jugu Al-Baba sirijska vojska napreduje prema Eufratu, odsijecajući Turcima mogućnost napredovanja prema Raqqi i Manbiju. U Idlibu se proturske i prosaudijske islamističke terorističke skupine bore jedne protiv drugih. Jund Al-Aqsa, službeni saveznik “Islamske države”, masakrira “umjerene pobunjenike” Al-Qaede.

Stotine terorista i “pobunjenika” je već izgubilo živote u ovim borbama. Na jugu, “umjereni pobunjenici” i Al-Qaeda pokušava napasti grad Dara’a, kojeg drži sirijska vojska. Napadi su propali i teroristi su se povukli iz većine nedavno zauzetog južnog distrikta. Jordan je formalno zatvorio svoje granice, a ne i bolnice za ranjene “pobunjenike”. Međutim, sjedište vojnih operacija u Jordanu je zatvoreno i prekinuta je opskrba terorističkih skupina. Samo ih i dalje pomaže Izrael, koji uvijek intervenira kada sirijska vojska krene u čišćenje izoliranih islamističkih uporišta južno od Damaska. Sirijske snage vode uspješnu kampanju u pravcu Palmire, koju kane ponovno osloboditi, a Republikanska garda još uvijek uspijeva odbiti sve napade terorista “kalifata” na Deir Ez-Zor.

Glavne operacije protiv terorista na jugu i sjeverozapadu su već isplanirane, ali je u ovom trenutku najpametnije čekati i pustiti neprijatelje, razne islamističke terorističke skupine i Turke, da iskrvare i po mogućnosti da se bore do samouništenja.