Erdoganov ultimatum: Ima li Turska snage za sukob protiv SAA i Rusije?

U Siriji i dalje traje ofenziva sirijskih snaga koje uništavaju proturske islamističke skupine, sada u zapadno od grada Aleppa i slijede sličan obrazac kao i prethodnim napadima, napadajući iz tri smjera, ostavljaju teroristima koridor za povlačenje u zapadnom smjeru. Na ostalim dijelovima uglavnom nema sukoba, osim sjeverno od Khan Shaykuna na samom jugu Idliba, gdje se širi sigurnosno područje zapadno od autoputa M5. Usprkos velikoj pomoći u vojnoj tehnici, koju im je poslala Turska, teroristi ne uspijevaju obraniti niti jedan položaj kojeg je SAA odredila da mora biti oslobođen. Najkasnije do sredine tjedna bi veliki džep zapadno od Aleppa, uključujući grad Kafr Hamra trebao biti slobodan, a sve to se događa u vrijeme dok turska i ruska delegacija pregovaraju o Idlibu, što je bila tema i razgovora Sergeja Lavrova i Mevluta Cavusoglua na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu.

U međuvremenu se dogodilo neminovno, a taj razvoj događaja ide u prilog Damasku, u vojnom i političkom smislu.

Kako iz Aleppa izvještava Riyad Farid Hijab, napetost u odnosima dviju terorističkih frakcija je eskalirala financijskom prijevarom pojedinih terenskih zapovjednika skupine Faylaq Al-Sham, koji su preprodavali oružje i opremu isporučenu iz Turske manjim skupinama.

Sirijska vojska nastavlja protuterorističku operaciju u pokrajinama Idlib i Aleppo. Odlučujući napredak vladinih snaga prema zapadu, praćen približavanjem turskoj granici i potpunim oslobađanjem čitave regije, do sada je ometao ključni faktor i to što su teroristi svih vrsta odlučili koristiti civilno stanovništvo kao ljudski štit.

Za izlazak stanovnika s okupiranih teritorija službeni Damask nastavlja graditi kontrolne punktove. Samo jučer su otvorena tri humanitarna koridora u naseljima Miznas, Bjarez i Habbit. Opremljena su mjesta za privremeni boravak ljudi, organizirana je opskrba toplom odjećom, pitkom vodom i hranom. Na kontrolnim mjestima dežuraju i timovi medicinske skrbi.

Međutim, militanti raznih terorističkih skupina, prije svega, Hayat Tahrir Al-Sham, Islamske stranke Turkestana, Faylaq Al-Sham i Huras Al-Din, pokušavaju zastrašiti civilno stanovništvo, prijeteći odmazdom protiv svih stanovnika koji se približe humanitarnim koridorima.

U vezi s tim su nastale prve nesuglasice između militanata Faylaq Al-Shama i njihovih “starijih drugova” iz Hayat Tahrir Al-Shama, a razlog su bile kriminalne radnje jednog od odreda HTS-a, čiji su članovi ubili suprugu i djecu jednog od vođa Faylaq Al-Shama, koji je živio u Kafr Harminu, blizu Idliba, jer su optuženi za pomaganje ljudima koji su pokušali ući na teritorij kojeg kontrolira vlada.

Napetost u odnosima dviju bandi je eskalirala zbog financijske prijevare pojedinih terenskih zapovjednika Faylaq Al-Shama koji su preprodavali oružje i opremu isporučenu iz Turske manjim skupinama. Očito su to saznali turski “kustosi”, kao i vodstvo Hayat Tahrir Al-Shama, koje je odmah odgovorilo na ono što se događa.

Prema informacijama koje su stigle do Aleppa, Kafr Harminu je pritvoreno nekoliko vođa Faylaq Al-Shama koji su pokušali pružiti otpor otvaranjem vatre iz lakog oružja. U sukobu je ubijeno je nekoliko terorista Hayat Tahrir Al-Shama i dva turska vojnika.

Kako bi spriječila sukob da nastane opći sukob, Turska je morala ubaciti dodatne snage u ovo naselje i tamo opremiti novo promatračko mjesto. Prema preliminarnim informacijama, u Kafr Harmin je Turska poslala oko 100 pripadnika specijalnih snaga i desetine artiljerijskih oružja.

Pripadnici Faylaq Al-Shama su napustili grad u punoj snazi i otišli na sjever regije, do mjesta gdje je glavnina snaga ove skupine. Prema sirijskoj vojsci, trenutno vođe skupina, uz sudjelovanje turskih posrednika, pokušavaju riješiti sukob. Međutim, dosad sa sumnjivim uspjehom i postoje dokazi o „manjim sukobima militanata širom sjeverozapada Sirije“.

“Ulje u vatru” dodaju i pokušaji militanata sirijske Al-Qaede, odnosno Hayat Tahrira, da se prikriju kao redovna turska vojska i da pokušavaju uspostaviti veze sa svojim bivšim saveznicima.

Riyad Farid Hijab kaže kako ne želi isključiti mogućnost da je sve ovo lukava kombinacija turske komande, koja namjerno provocira sukob dvije skupine. „Možda će Ankara ovu prilično neobičnu inicijativu ubuduće pokušati prikazati kao svoju uspješnu akciju u regiji u okviru pregovora s ruskom stranom“, tvrdi Riyad Farid Hijab, što ima smisla.

Turska si ne smije priuštiti prekid odnosa s Rusijom

Zašto? Zato što si Turska ne smije prištiti sukob s Rusijom, kao ni sukob sa Sirijom na bojnom polju.

Usred krize u rusko-turskim odnosima i niza bezobraznih izjava, jedini ozbiljan korak koji je poduzeo Erdogan bio je poziv Vladimiru Putinu. Unatoč desecima ranjenih i ubijenih turskih vojnika, čiji je broj puno veći od službeno prijavljenih 14 stradalih, turska delegacija uskoro stiže u Moskvu za sljedeće pregovore. Za što je Turska uistinu sposobna i koliko daleko može ići u sukobu s Rusijom?

Prvo treba analizirati domaću političku situaciju u Turskoj i mogućnosti njezine ekonomije ako dođe do daljnjeg pogoršanja rusko-turskih odnosa.

Unatoč svim optužbama protiv Rusije, postupci turske strane Rusiji zapravo nisu ostavili izbora. Navest ćemo neke od razloga koji su doveli do odluke o provođenju antiterorističke operacije u Idlibu, bez obzira na stav Ankare.

Sporazumi iz Astane i Sočija su obostrano korisni, koji bi, da se provedu, mogli ozbiljno doprinijeti mirnom rješenju krize u Siriji. Turska se obvezala očistiti teritorij zone deeskalacije Idliba od Hayat Tahrir Al-Shama, koalicije terorističkih skupina koja uključuje sirijsku Al-Qaedu i druge terorističke skupine.

Samo su proturske milicije mogle ostati u zoni deeskalacije Idlib, na primjer, „relativno umjerena“ Sirijska nacionalna armija”, koju su uglavnom činili sirijski Turci, koji su etnički povezani s Ankarom. Osim toga, Turci su morali zaustaviti granatiranje s teritorija kojeg su nadzirali teroristi i deblokirati dio autoceste M5 Hama-Aleppo kako bi poboljšali humanitarnu situaciju u zemlji. Ispunjavanje obveza koje je preuzela turska strana moglo je označiti početak mirovnog procesa koji bi uzeo u obzir i interese turske strane. Nažalost, Turska nije učinila ništa kako bi ispunila svoj dio sporazuma.

Terorističke skupine ne samo da nisu uništene, već se zona deeskalacije Idliba pretvorila u leglo terorista pod okriljem Turske. Granatiranje s teritorija kojeg su kontrolirali Turci nije prestajalo. Štoviše, situaciju je ozbiljno pogoršavala činjenica da su s teritorija Idliba, kojeg kontrolira turska vojska, neprestano pokušavani napadi dronovima na rusku zrakoplovnu bazu Hmeymim.

Autoput M5 također nije deblokiran i humanitarna situacija se nastavila pogoršavati. Očito je da Rusija nije beskrajno mogla zanemariti neaktivnost turske strane.

Trenutno je situacija potpuno neprihvatljiva, jer se turske oružane snage nalaze u istim borbenim formacijama s teroristima iz Hayat Tahrir Al-Shama. Štoviše, 12. veljače srušen je sirijski helikopter Mi-17 zapadno od naselja Nairab, nakon čega su se proturski militanti iživljavali nad mrtvim tijelom sirijskog časnika, pilota oborenog helikoptera, točno pred turskim vojnicima, koji ih nisu zaustavili. To još jednom dokazuje da sirijska vojska i ruske zrakoplovne snage nisu imale alternativu već su morali fizički uništiti teroriste.

Politička situacija u Turskoj

Predsjednik Erdogan je 12. veljače održao govor o reakciji Turske na akcije Sirije i Rusije u zoni deeskalacije Idlib. Kako je objasnio turski vođa, vojne će operacije sigurno biti, ali krajem veljače, dakle, gotovo za mjesec dana. Ona neće biti usmjerena protiv ruske vojske, već isključivo protiv „Assadovog zločinačkog režima“, ali samo ako se ne bude mogao dogovoriti s Rusijom.

Glavni dio govora bio je posvećen domaćoj politici. Erdogan je pokušao povezati „güleniste“, s gledišta turskih vlasti teroriste koji su pokušali izvršiti državni udar, s Kemalom Kilicdaroluluom, čelnikom kemalističke Republikanske narodne stranke, glavnom oporbenom strankom u turskom parlamentu.

11. veljače je Kemal Kilicdarolulu oštro kritizirao Erdoganove politike u Siriji. U svom govoru pred članovima stranke rekao je: “Pozivam one koji vladaju državom da spriječe nove žrtve. Ne želimo svađe s našim sirijskim susjedima, a posebno ne želimo biti instrument posredničkog rata. Turska ne bi trebala biti pijun globalnih igrača na Bliskom istoku i naša vojska ne bi trebala platiti tu cijenu.”

Međutim, glavni problem Erdogana nije opozicija, već njegove vlastite pristaše. Erdogan i njegova Stranka pravde i razvitka (AKP) izgradili su svoj politički diskurs na temelju tradicionalnih islamskih vrijednosti i neotomanstva, što podrazumijeva propagandne reference na imperijalnu prošlost Osmanskog carstva, aktivnu vanjsku politiku i predstavljanje moderne Turske kao snažne sile koja je sposobna oživjeti nekadašnju veličinu Osmanlija.

Turska je jaka protiv slabih

Ovdje nije bilo problema sve dok je Turska bila aktivna protiv slabih regionalnih aktera. Lako je bilo predstavljati se kao i moćna sila koja uništava lako naoružane odrede kurdskih PKK ili YPG snaga, slati trupe u Irak rastrganog proturječjima unutar kurdskog korpusa ili u Siriju koja je bila pogođena agresijom i građanskim ratom.

Međutim, potpuno drugačija je stvar u sukobu sa svjetskim silama i to je najveći Erdoganov problem, jer on tursko društvo nije mentalno pripremio za bilo kakav vanjskopolitički poraz. Turska mora biti pobjednik, uvijek i protiv svih, a to iz objektivnih razloga nije moguće.

Opijeni neootomanskom retorikom, turski građani zahtijevaju masovni rat i aktivnije djelovanje u Siriji. Ti su ljudi sigurni da je Turska ozbiljna sila s jednom od najboljih vojski na svijetu, koja lako može slomiti sirijsku vojsku i, ako bude potrebno, može ući u otvoreni sukob protiv Rusije. Građani sa sličnim svjetonazorom glavno su izborno uporište Erdogana i njegove Stranke pravde i razvitka.

S obzirom na to da oporbene stranke zajedno zauzimaju imaju 42% ili 255 od 600 zastupnika u turskom parlamentu, turski vođa ima težak izbor. Ili će ostati neaktivan i izgubiti svoje pristaše, ili će prijeći na aktivne akcije, što znači velike gubitke među vojnim osobljem i velikim ekonomskim troškovima, a u tom slučaju će Erdogan biti ranjiv na retoriku kemalista koji kritiziraju operaciju u Siriji.

Stoga obje mogućnosti mogu dovesti Tursku do unutarnje političke krize. Možda zato Erdogan s jedne strane daje ratne izjave, a s druge ne poduzima odlučne korake i gura naprijed teroriste da se od turskom zastavom bore protiv Assadovih snaga.

Stanje turske ekonomije

Unatoč zbunjujućoj unutarnjoj političkoj situaciji u Turskoj, potrebno je razmotriti ima li ona ekonomske mogućnosti sudjelovanja u vojnom sukobu protiv Rusije, jer u slučaju kampanje u Siriji Rusija neće ostati po strani i branit će sirijske snage u koje je uložila toliko novca, truda i, što je najvažnije, života svojih vojnika koji su poginuli u kampanji u Siriji.

Uzimajući u obzir opće stanje turske ekonomije, može se konstatirati da se nalazi u prilično teškoj situaciji.

U 2018. se tečaj turske nacionalne valute lire gotovo prepolovio, s oko 3,5 na 6 lira za dolar. Trenutačno se tečaj još nije oporavio i iznosi 5,8 lira za jedan američki dolar, a većina kredita turskog gospodarstva se obračunavaju u dolarima.

Nakon pada lire, stopa inflacije je naglo skočila i 2018. godini su cijene porasle za 20%, što se najnegativnije odrazilo na životni standard stanovništva. Jedan od glavnih problema turske ekonomije je značajan trgovinski deficit, koji postoji dugi niz godina.

Tako je prošle godine izvoz Turske u druge zemlje bio 29 milijardi dolara manji od uvoza robe u Tursku. Novac odlazi iz turske ekonomije, a ovu situaciju nije moguće preokrenuti već 17 godina.

U skladu s tim, ne iznenađuje da je proračun Turske također u deficitu. Za 2020. godinu su planirani rashodi od 1,095 milijardi lira, ili 188 milijardi dolara, a deficit je 138,9 milijardi lira, gotovo 24 milijarde dolara ili 12,7% planiranih rashoda. S obzirom na to da turska država ima relativno male zlatne i devizne rezerve, 92 milijarde dolara, te vanjski dug koji brzo raste i dostiže već 685 milijardi dolara ili 44% BDP-a 2019. godine , postaje očito da Turska nije  „ekonomsko čudo Male Azije“, kako se voli predstavljati.

E ovdje treba uzeti u obzir mogući prekid u ekonomskim odnosima s Rusijom i napomenuti da niz sektora turske ekonomije ozbiljno ovisi o Ruskoj Federaciji. Nije bez razloga turski predsjednik u hitnom telefonskom razgovoru s Putinom na kraju govorio o turskim rajčicama i hoće li Rusija otvoriti svoje tržište za ove turske proizvode. Nekome će to izgledati smiješno, ali rajčice za Erdogana mogu biti pitanje opstanka na vlasti, jer veliki broj obitelji u ruralnoj Turskoj radi u tom sektoru, a to je biračka baza AKP stranke.

Turski izvoz u Rusiju u 2019. iznosio je 3,46 milijardi dolara i prekid ekonomskih odnosa značio bi za Turke gubitak ruskog tržišta i povećanje ionako značajnog trgovinskog deficita.

Turska industrija i poljoprivreda najviše će patiti od prestanka izvoza u Rusiju, a svaka će industrija trpjeti gubitke u iznosima od milijarde dolara. S obzirom na nepovoljnu situaciju u svjetskoj ekonomiji, turski izvoznici će teško pronaći zamjenu za rusko tržište.

Turski građevinski biznis će biti teško pogođen, jer su turski izvođači radova dovršili 1939 projekata u Rusiji, zaradivši 64,8 milijardi dolara, ili 20% ukupne inozemne dobiti.

Ne zaboravite na sektor turizma. 30% turističkog toka u Turskoj čine ruski državljani. Bez turista iz Rusije dobit će biti manja za 2 do 3 milijarde dolara. Da bi problem bio veći, Rusi uglavnom provode godišnji odmor u Antaliji, stoga bi ovaj scenarij zadao težak ekonomski udarac turističkom sektoru ove regije, ali i cijeloj turističkoj industriji.

Dakle, izravna šteta turskoj ekonomiji može iznositi do 10 milijardi dolara ili oko 1,5% BDP-a. Uz to, nemojte zaboraviti da će Turci izgubiti i do 10 milijardi dolara investicija u ruskom gospodarstvu.

Ali možda će još strašniji problem turske ekonomije bi bio prestanak uvoza jeftinog ruskog plina.

Trenutno Gazprom zauzima otprilike 37% turskog tržišta plina, opskrbljujući u 2019. godini zemlju s 14,4 do 14,8 milijardi kubnih metara od ukupnog kapaciteta protoka od 39,8 kubnih metara. Naravno, ako prestanu isporuke iz Rusije, Turska će naći druge dobavljače, ali to neće biti jeftini plinovodni plin, već LNG, koji je barem 1,5 puta skuplji.

U tom bi slučaju rast cijena plina pogodio tursku elektroprivredu koja troši više od 40% plina uvezenog u Tursku, a troškovi električne energije znatno bi se povećali. Budući da je industrija glavni potrošač električne energije, troškovi robe koju proizvode turska poduzeća bi se također povećali.

Povećanje troškova robe na domaćem tržištu potaknut će inflaciju i pogoršati životni standard stanovništva, dok će na vanjskom tržištu smanjiti konkurentnost turske robe, što će dovesti do još većeg trgovinskog deficita. Osim toga, plin će postati manje dostupan stanovništvu, što će također značajno pogoršati životni standard.

Teško je izračunati konkretnu cifru koju će Turska izgubiti ako ostane bez plina iz Rusije, ali to će definitivno nanijeti značajnu štetu cijelom turskom gospodarstvu, što u kombinaciji sa štetom gore spomenutih industrija tursku ekonomiju od trenutne krize može dovesti do puno teže sistemske krize.

Gore navedeni problemi su oni s kojima će se Turska suočiti u slučaju prekida ekonomskih odnosa. Ali ako uzmemo u obzir situaciju velikog vojnog sukoba, opisanim problemima treba dodati značajno povećanje vojne potrošnje i socijalne potrošnje za održavanje milijuna novih izbjeglica, uključujući turske državljane.

Teret dodatnih troškova past će na turski proračun, koji je, podsjećamo, trenutno u deficitu. Istodobno, Turska nema velike zlatne i devizne rezerve, što bi zajedno sa sve većim trgovinskim deficitom uzrokovanim teškom ekonomskom krizom moglo dovesti do bankrota turske države.

Dakle, može se bez greške konstatirati da Turska nije spremna ne samo za rat s Rusijom, već čak ni za ozbiljno pogoršanje s naknadnim prekidom ekonomskih odnosa.

Što se tiče Rusije, vjerojatno će neki reći da si ni Rusija to ne može dozvoliti, jer je Turska važno tržište i trgovinski partner.

Međutim, ruska je ekonomska situacija stabilnija. Gubitak turskog tržišta koštao bi Rusiju oko 10 milijardi dolara, što u pozadini općeg trgovinskog suficita od 164 milijarde dolara, prema podacima Svjetske banke za 2018., iako neugodno, nije značajan faktor i neće značajno poremetiti ekonomsku i financijsku situaciju u Rusiji.

Istina, kada govorimo o Erdoganu, rat nije pitanje novca,  ali Turska si takav luksuz jednostanvo ne može prištiti. U vojnom smislu malo toga treba dodati. Rusija mora braniti Siriju, jer brani dvije baze o kojoj ovisi ruski utjecaj ne samo u Siriji, već na cijelom Bliskom istoku i na sjeveru Afrike. U slučaju da Erdogan pokrene napad na Siriju krajem veljače, Rusija će sigurno braniti arapsku zemlju, ali ne zaboravimo ni Iran i Hezbollah, te iračke šiite, plus Kurde, koji su već najavili da će se u slučaju takvog sukoba pridružiti sirijskoj vojsci. Taj rat Turska ne može dobiti i Erdogan ima manje od dva tjedna vremena da se urazumi.