Europska ljevica optužuje Kinu za „izdaju socijalizma“ i vjeruje u svoje laži

Često se u krugovima takozvane „radikalne ljevice“ čuju negativna mišljenja o Kini i njezinoj ulozi na međunarodnoj sceni. Najčešće je ono koje ovog azijskog diva opisuje kao turbokapitalističkog, nehumanog, bez ikakvih skrupula, vođenog jedino i isključivo ciničnom voljom za profitom.

S druge strane, čak i ako je dio toga istina, kineski partijski vrh barem pokušava ostati „na kursu“ i od početka reformi je usvojio doktrinu „socijalizma s kineskim karakteristikama“, odnosno onakvog kakav je primjenjiv u Kini i koji se neće slijepo držati marksističkih dogmi iz XIX stoljeća.

Na drugoj strani, zapadna „ljevica“, koja se u okviru novog „Četvrtog puta“, jer bi „Treći put“ bilo odricanje „konzervativnih dogmi“ od strane čelnika talijanskih „komunista“  Enrica Berlinguera, francuskih Georgesa Marchaisa i španjolskih Santiaga Carrilla, dakle, zapadna „ljevica“ u svom „demokratskom socijalizmu“ još više u vis diže barjak „ljudskih prava“, „svijeta bez granica“, „religije CO2“, zaštite ionako svim zakonima na Zapadu zaštićene LGBT populacije i drugih „manjina“.

Zapadna ljevica se odrekla klasne borbe i počela se zauzimati za “ljudska prava”, “očuvanje okoliša”, “prava manjina”, “civilno društvo”, čime se danas pretvorila u filijalu “Otvorenog društva” i njegovih podružnica, a što se tiče ekonomskog programa, tu naši „novi ljevičari“ vrlo malo odstupaju od temeljnih postulata liberalizma i zalažu se za takozvano „slobodno tržište“.

Lideri ljevičarskih stranaka su sve učinili da svoju bazu gurnu u klopku Karla Poppera, mentora Georga Sorosa, čije su se nevladine udruge kao promotori “progresivnih” ideja, koje nikakve veze nemaju s revolucionarnom teorijom Marxa i Engelsa, infiltrirale u ljevičarske pokrete i stranke u Europi. Ako i ima kakvih prijedloga za promjene u smislu radničkih prava i vlasništva nad resursima i sredstvima za proizvodnju, oni su uglavnom kozmetičke prirode, što je logično, jer su vođe današnje zapadne ljevice na tim mjestima upravo zato što je odlučeno da tamo moraju biti.

Jednu od najboljih definicija je prije nekoliko godina dao španjolski ljevičar Carmelo Suarez, čija politička frakcija ne sudjeluje u radu institucija španjolske monarhije. Iako je u to vrijeme Suarez vidio „bauk komunizma“, danas, s vremenskim odmakom, možemo potvrditi da za elite nije bilo nikakve opasnosti, a on sam je najbolje pojasnio zašto.

“Opet bauk kruži Europom, bauk komunizma, ali su sve političke snage stare Europe, Merkel, Hollande, Rajoy, Cameron, Tsipras, Renzi i drugi, udružile u “Svetu alijansu” kako bi otjerale taj bauk. Nekada je radništvo u rušenje kapitalizma jurišalo s parolama  “Vlast radnicima” – “Socijalizam i komunizam”, ali su ih od istinske borbe uspjeli odvratiti oportunisti euroljevice, Cayo Lara, Alexis Tsipras, Pablo Iglesias i drugi učenici Bernsteina i njegovih sljedbenika. Svi su oni na pozicijama na kojima trenutno jesu upravo u tu svrhu”,  izjavio je Carmelo Suarez i bio je u pravu kada je, čak i one koji se lažno predstavljaju kao „nova snaga koja će uvesti reda u Europi“, proglasio plaćenicima elita koji su na svojim položajima upravo zato da ne učine ništa.

I sada dolazimo do kritike Kine s pozicije „ljevice“. Azijskom divu se pripisuju brojni grijesi od strane „ljevičara“ i raznih „progresivnih“ lijevo liberalnih intelektualaca, od kojih je vrlo malo, možda tek nekolicina, upoznala svijet rada, ali rada u željezarama i čeličanama, rudnicima i brodogradilištima, na lučkim terminalima ili oranicama, silosima, farmama i pogonima malih i srednjih poduzetnika, koji rade jednako, mnogi i više, kao i njihovi zaposlenici.

Kini se pripisuju mnogi „grijesi“

Na prvom mjestu je iskorištavanje radne snage, „koja je primorana da obavlja svoje zadaće cijele dane, bez predaha za mizernu plaću“. Narativ je da su Kinezi bez ikakvih radničkih prava, da nemaju nikakvih tijela kao što su sindikati da ih štite. To, naravno nije istina. Oni koji ovako kritiziraju Kinu, morali bi znati da je tamo na snazi Zakon o radu, usvojen još 1. svibnja 1995. godine, koji jamči svim zaposlenima, čak i onima u stranim tvrtkama, radni tjedan u trajanju od najviše 40 sati.

Osim toga, broj „komiteta“ koje čine članovi Partije, a čija je zadaća da štite prava radnika, pa i u privatnom sektoru, povećao se za 200 000 u periodu od 2001-2011. Najnovije podatke bi trebalo provjeriti, ali s naknadnim reformama Xi Jinpinga je slika još bolja. Što se tiče plaća u Kini, one su najveće na cijelom kontinentu i bilježile su stalni rast za 10% godišnje.

Razlog ovakvog dezinformiranja nije u već uvriježenom mišljenju na Zapadu „kako je jadni kineski radnik porobljen i iskorištavan u svrhu bogaćenja zapadne buržoazije“, nego je pravi razlog zavist zbog inovativnosti koju kinesko tržište nudi i slijedom toga vrijednosti i konkurentnosti robe koja dolazi s Dalekog istoka.

Dokaz za ovu tvrdnju su podaci iz 2012. godine, kada je zemlju preuzeo Xi Jinping, koji govore o povećanju sredstava za istraživanje i razvoj za 26% u odnosu na godinu prije, a koje izdvaja kineska vlada.

Takva politika, koja je sažeta u petogodišnjem planu za razdoblje 2011.-2015., omogućila je „Azijskom divu“ da postane zemlja s najmoćnijom proizvodnjom u sektoru visoke tehnologije.

Kina je “izdala tekovine revolucije”

Još jedna neistina koja dolazi iz krugova europske „ljevice“, ali ne samo je „kako je postmaoistička vlast u suštini skrenula tijek povijesti i udaljila Kinu sa socijalističkog puta, usvajajući u cijelosti surovu neoliberalnu politiku, izdavši tako lik i djelo Mao Ce Tunga“.

Ove optužbe zvuče čudno, ako uzmemo u obzir da je u rukama države četiri petine od 500 najvećih kineskih tvrtki, koje ukupno čine 83% BDP-a. Isto se može reći za cjelokupni financijski sustav i najveće banke u zemlji, sve mahom u državnom vlasništvu. Naravno da državna imovina nije „jamac socijalizma“, ali bi onda ovi „mrzitelji Kine“ morali objasniti zašto podržavaju, ili su barem podržavali, Venezuelu i Kubu, gdje je na snazi isti ekonomski i financijski model, iako na Kubi puno zatvoreniji od kineskog.

Istina je da smo proteklih desetljeća svjedočili stranim investicijama u Kini, što se dogodilo nakon otvaranja Kine svijetu. Ali taj trend već ide u obrnutom smjeru. Dok neki strani ulagači napuštaju Kinu, upravo zbog jake uloge Komunističke partije i pritisaka kojeg vrši, na drugoj strani je Kina postala veliki globalni investitor. Dakle, besmisleno je govoriti o frenetičnom razvoju Kine na način kako se to tumači na Zapadu.

Kina kao “imperijalistička sila”

Ove kritike u zapadnjačkom stilu nisu zaobišle ni vanjsku politiku Narodne Republike Kine, koja se, zbog njene moći, sve se češće opisuje kao imperijalistička sila, ali prije svega zbog karakteristika koje su imale sve velike sile u povijesti Zapada. Bivši državni tajnik Henry Kissinger je na svom putovanju u Peking u studenom Kinu u određenom smislu čak usporedio s Njemačkom uoči Prvog svjetskog rata, iako je dodao kako kineske ambicije nisu „širenje životnog teritorija“

Tako da se kineska prisutnost u Africi poistovjećuje s „brutalnim iskorištavanjem na štetu stanovništva afričkog kontinenta“.

Europski mrzitelji Kine uopće ne žele znati ništa o osnovnim postulatima kineske vanjske politike. Ne žele znati da u Africi posluju dvije najveće kineske nacionalne banke, China Development Bank i China EXIM Bank, a čija je uloga da podrži i financira lokalne tvrtke kako bi se poboljšala infrastruktura, a sve sa smiješnim kamatama u odnosu na one koje bi zahtijevale zapadne financijske institucije ili MMF.

Kineski cilj je svojim partnerima jamčiti razvoj, kako bi kasnije dosegli životni standard da kupuju kineske proizvode, koji velikim dijelom ne zaostaju za robom sa Zapada, naravno, ako izuzmemo skupe brendove tekstilne, automobilske i sličnih industrija. No, koliko prosječnih Europljana si može priuštiti te proizvode? Vrlo malo. Zašto bi onda narodi Afrike trebali sanjati pune ormare francuskog donjeg rublja, odjeće talijanskih modnih marki ili Mercedes ili BMW u dvorištu? Iz njihovog ugla, oni su više nego zadovoljni da mogu imati novu i kvalitetnu robu iz Kine.

Svi zaboravljaju kako je zapadnjački imperijalizam u Africi, za razliku od aktivnosti kineskih kompanija, uzrokovao nesagledive štetu i prirodnom okolišu. Dovoljno je vidjeti štetu koju je počinio „Shell“ u Nigeru, na primjer, ili industrija koltana u Kongu. Zapad je i uzrok siromaštva i gladi. Na primjer, za vrijeme najveće gladi u Sudanu je preko 400 000 hektara terena Južnog Sudana oteto lokalnoj zajednici od strane „Nile Trading and Development Company”, što više nego dovoljno govori o poslovanju zapadnih kompanija u Africi. Kasnije, kako bi se „kompenzirala šteta“, održi se nekakav humanitarni koncert ili se otvori račun za „donacije gladnoj afričkoj djeci“, a onda narodi Afrike čekaju milostinju Zapada, koja nekada i ne dođe do navedenih krajnjih korisnika.

Kina i „kršenje ljudskih prava“

Tu smo su razne lijevo-liberalne skupine prešle granice zdravog razuma, a najbolji primjer su optužbe za kršenje ljudskih prava u Xinjiangu, Hong Kongu i, naravno, nezaobilaznom Tibetu.

Uvriježeno mišljenje na Zapadu je da je  Kina zemlja u kojoj stanovništvo trpi teška kršenja ljudskih prava. Ljudi su „podčinjeni samovolji i svemoći Komunističke partije i njene birokratske kaste“. Naravno da je i ovo iskrivljena predodžba o stvarnom stanju stvari. Sve postaje još iritantnije kada te optužbe dolaze od onih koji Zapad uzimaju za „primjer slobode i demokracije“. Ali još je tužnije to što mnogi od kritičara još uvijek djeluju unutar organizacija koje nose „socijalističko“ ime. Kinu se optužuje za cenzuru interneta, za slabo sudjelovanje stanovništva u političkom životu. Zaboravlja se da Komunistička partija Kine ima preko 90 milijuna članova, od čega 10 milijuna upisanih od dolaska na vlast Xi Jinpinga. Pa nisu valjda svi „infiltrirani birokrati“? Nije bitan niti ustroj same vladajuće partije, koja je veliki naglasak dala na decentralizaciji, već se uporno tvrdi kako se mase iskorištavaju i teroriziraju od „machiavelističkog Centralnog komiteta“.

Dakle, vjerodostojne su kritike ljudi iz onih zemalja koje u usporedbi s Hong Kongom, na primjer, suzavac, gumene i gumene metke koriste u puno većem opsegu. Nerijetko se čuje kako mi na Zapadu imamo privilegiju da svoju slobodu možemo ostvariti kroz farsu parlamentarnih izbora, ali s izbornim sustavom koji takoreći onemogućava razbijanje starog duopola stranaka lijevog i desnog centra. Postoje anomalije, kao na primjer pobjeda desnice u Austriji, ali se problem brzo riješi sa skandaloznim aferama ili se pokaže, kao u  slučaju grčke Syrize, da to nije bila nikakva alternativa starom poretku.

Smiješno je da se ove tvrdnje mogu pojednostaviti logikom da demokracija znači slobodan pristup internetu. Po toj logici, u ime svezapadnjačkog delirija, možemo suditi sve ostale povijesne i političke realitete koji ne postupaju prema ovim „demokratskim“ kanonima.

Nažalost, činjenica je da je ovaj stav uvriježen u javnom mnijenju na Zapadu, ali to ima svoje razloge, prije svega kada govorimo o revizionistima ljevice. Kina se mora diskreditirala kao povijesna i geopolitička sila, jer je jedina u stanju suprotstaviti se hegemoniji Sjedinjenih Država.

Očigledno većina „naših ljevičara“ ne razumije da su iskorišteni od strane američkog imperijalizma, jedinog istinskog imperijalizma na svijetu. Međutim, kako se neistomišljenici koji se usude tvrditi suprotno naziva „konzervativnim ljevičarima“, što je oksimoron kojeg bi trebalo pojasniti, ne treba se čuditi ničemu što dolazi iz političkog ambijenta iz kojeg ove skupine i pojedinci proistječu. Ako je netko u stanju reći da su Bernie Sanders i Jeremy Corbyn „socijalisti“, ali „demokratski“, nikako „konzervativni“, onda je Kina u njihovom deliriju kritika još dobro i prošla.

Kako je uz pomoć ljevice neoliberalizam uzurpirao državu

China Salary/Survey/2019.PDF