„Europska unija i euro su izvor blagostanja građana i zato nam treba još više EU“

S mjesta izvršnog direktora Europske središnje banke je otišao Mario Draghi, a umjesto njega je došla bivša direktorica Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde, koja je odmah po preuzimanju dužnosti rekla da je  recept za bolju Europu jednostavan, „samo treba ubrzati monetarnu uniju i istodobno inzistirati na europskoj suradnji“.

Očito je da nova predsjednica Europske središnje banke ima vrlo jasne ideje, dok njen prethodnih nije bio toliko zainteresiran za političke finese, iako je svijet europskih financija nemoguće odvojiti od visoke politike europskog političkog mastodonta zvanog EU, sa svim njezinim tijelima. Lagarde čak zna kojim putem ići i zagovara veću integraciju, što znači još veće prenošenje nacionalnih suvereniteta u Bruxelles, bolje rečeno u sjedište ESB u Frankfurtu.

„Europska integracija kroz jedinstveno tržište nam donosi stvarne ekonomske koristi. Prema jednoj procjeni bi u Europskoj uniji BDP po glavi stanovnika danas bio i do 20% niži da nije došlo do integracije. Naše zajedničke institucije u EU jamče ovaj napredak“, rekla je Christine Lagarde.

Drugim riječima, za one koji još ne vjeruju u to, euro i Europska unija bi bili glavni izvori golemih blagodati koje su s neba pale na glave građana Starog kontinenta.

Zaboravljajući na mjere štednje i smanjenja javne potrošnje što je dovelo do stotine tisuća otkaza u EU, Lagarde je ilustrirala potpuno drugačiju sliku.

„EU i euro nisu sekundarni elementi u postizanju našeg prosperiteta. Oni su vitalni sastojci koji štite naše jedinstveno tržište i zato štite naš životni stil”, rekla je bivša čelnica Međunarodnog monetarnog fonda, sada na čelu Europske središnje banke.

I ne samo to. Za Lagarde je ključno ojačati suradnju među državama članicama.

„Suradnja u Europi daje nam jači glas u pregovorima s drugim zemljama, dok u svijetu u kojem je multilateralizam ugrožen, zajednički rad EU postaje još važniji i to je jedini način da se srednje velike zemlje suprotstave velikim regionalnim akterima i obrane naše zajedničke interese”, rekla je.

Kada govori o nekakvoj europskoj suradnji, šteta što se gospođa Lagarde pretvara da ne zna stvarnu situaciju na kontinentu.

Posljednjih godina, ali i ovih dana, izbila je velika svađa oko subvencija za „zelenu tranziciju“ za većini kompanija koje su glavni zagađivači.

I ovdje se Njemačka ponašao kao i uvijek, odnosno, opet uživa prednosti koje je uvijek uživala, one o kojima ostale zemlje članice nisu mogle ni sanjati.

Lako je govoriti o „suradnji“ kad su uvijek isti oni koji gube, a to su prije svega mediteranske zemlje, te one koje nemaju državnike sa stavom poput nekih zemalja bivše istočne Europe.

Christine Lagarde je tada uputila apel novim predsjednicima institucija EU.

„Uvjerena sam da će oni razumjeti ovu fazu i potrebu da Europa ubrza integraciju. Europski čelnici vide da se svijet oko nas kreće i da to zahtijeva preispitivanje naših ambicija. Ali ako želimo krenuti naprijed, zamah mora doći odozgo i odozdo. Europska integracija mora se temeljiti na pristanku građana“, rekla je Lagarde, što pokazuje da je potpuno odvojena od stvarnosti, jer je sve manje onih koji žele „više Europske unije“.

Šteta što su posljednje vrijeme građani EU sve više vjerovali briselskim tehnokratima, koji su u više navrata pokazali da štite isključivo interese elita i svoje, a ne interese “naroda”.

Planovi Europske središnje banke

Lagarde je ponovila da su “neki članovi odbora Europske središnje banke naglasili potrebu da se obrati pažnja na moguće nuspojave trenutnih mjera monetarne politike koje u narednom razdoblju zaslužuju pomno praćenje“.

Izražena je zabrinutost zbog potencijalnog utjecaja negativnih kamatnih stopa na kućanstva u eurozoni, uz štednju i dinamiku potrošnje, te kako sva tri područja treba pratiti istovremeno.

Lagarde nije puno govorila o politici kvantitativnog ublažavanja, pokrenutoj još za vrijeme Draghija, te koliko dugo i s koliko tisuća milijardi će porezni obveznici EU hraniti “zombi korporacije“, kojima produktivnost pada, ali im zbog financijskih injekcija vrijednost na burzi raste.

Fokus na „više Europe“ i izbjegavanje davanja pojašnjenja o područjima koje su ekskluzivno pravo Europske središnje banke sugeriraju da će Lagarde biti „politička“ predsjednica ESB, a financije će ostaviti kakve jesu, da favoriziraju nekoliko zemalja na štetu ostatka EU, a građani će financirati i jedno i drugo i na kraju i visoko poduzetništvo koje je našlo trik da izbjegne zabranjene državne subvencije, ali zato slobodno prodaju obveznice, obični komad papira za kojeg dobivaju milijarde eura.

Zapravo, Lagarde mora napraviti samo kozmetičke promjene da proces koji je već dobio maha prikaže, kao što smo već rekli, kao glavne izvore blagodati koje su s neba pale na glave građana Starog kontinenta. To što se s tim ne slaže većina priznatih stručnjaka, na primjer  Thomas Piketty, Joseph Stiglitz i Paul Krugman, manje je bitno.

U svakom slučaju, učinak niskih kamatnih stopa, čak i negativnih, za Lagarde je i dalje pozitivan i ostat će takav kakav jest.

Čini se da se mir vratio u srce Europske središnje banke. Alarmizmi i otpor su čudom nestali i zbog toga bi ESB monetarnu politiku EU tijekom 2020. mogla ostaviti nepromijenjenom.

Ali, kao i uvijek, u Frankfurtu i Bruxellesu govore o brojkama, nikada o svakodnevnim i realnim političkim i društvenim potrebama građana. Dokle će to trajati? Sve dok ljudi, obični ljudi, masovnim buntom, izraženim na ulici ili na biralištima, ne prekinu duboki zimski san Christine Lagarde i Ursule von der Leyen. Ako ste misli da ne može gore od Marija Draghija i vječno „taman veselog“ Jeana Claudea-Junckera, prevarili ste se.