Europska unija želi Balkan, ali ni drugi akteri ne stoje po strani

Balkan je uvijek bilo pozornica velikih događaja koji su obilježili povijest europskog kontinenta. Značaj ove regije nije toliko vezan za prirodna bogatstva, koliko zbog strateškog položaja Balkana kao mosta između Europe i Rusije, te između Europe i Turske i dalje prema Bliskom istoku. Iako često marginalizirana, ova je regija u stvari stoljećima pravi centar europske povijesti i sukoba među silama sa svih kontinenata.

Iako se u nas spore gdje počinje i gdje završava Balkan, za geopolitičare se on proteže od Ljubljane do Sofije i na njemu svi akteri suvremene svjetske politike, bez iznimke, i dalje crtaju svoje granice, pokušavajući uvući Balkan u svoju sferu utjecaja.

U ovom velikoj geopolitičkom nadmetanju Europska unija ne može odustati od želje da bude glavni akter. Upravo iz tog razloga ne čudi što se na nedavnom sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu raspravljalo o tome kako balkansku regiju uključiti u svoju sferu utjecaja, stavljajući u središe svojih budućih planova “europeizaciju Balkana”, odnosno za ulazak, jedne za drugom, svih država regije u veliki “kontejner Bruxellesa“.

Nema sumnje da je to teška zadaća, jer se Europa nikada nije znala baviti slojevitom stvarnošću u regiji, ali ni s multipolarnim svijetom koji je danas na Balkanu prisutan možda više nego u mnogim drugim regijama u svijetu.

Iz tih razloga danas postoje zemlje koje posebno zanimaju Europsku uniju i šire, a svaka, sama po sebi, predstavlja delikatan diplomatski problem. To su Makedonija, Crna Gora, Srbija i Kosovo.

U Makedoniji je odbijanje predsjednika Ivanova da prizna takozvanu “Platformu iz Tirane” kao odraz jedinstva albanskog naroda i kulture protumačeno kao negiranje prava albanskoj manjini za autonomijom, što je ubrzo izazvalo ulične prosvjede koji u kratkom roku mogu dovesti do svih vrsta posljedica, pa i etničkog sukoba u zemlji.

Crna Gora je zemlja koja prolazi kroz tešku tranziciju ka NATO savezu, zbog čega živi u dubokom razdoru između opozicije koja ne priznaje posljednje izbore i vlade koja, unatoč svemu, želi zemlju okrenuti Zapadu.

Oporba, koju se prejednostavno opisuje i smatra “proruskom”, radi sve što je moguće da spriječi ulazak u NATO, ali istovremeno mora računati na odlučnost Europske unije da zemlju u svim područjima uvuče u svoju sferu utjecaja.

Srbija je uvijek bila trn u oku za proeuropske ciljeve mnogih balkanskih zemalja, a trenutke proživljava dramatične u ionako teškim odnosima s Kosovom, što ima veliki utjecaj na diplomatske odnose između onih koji priznaju neovisnost Prištine i zemalja koje brane politiku Beograda, a to je u prvom redu Rusija. No, neovisnost Kosova nisu priznale ni neke zemlje Europske unije – Slovačka, Cipar, Grčka, Rumunjska i Španjolska, što stvara dodatne probleme planu Bruxellesa u stabilizaciji potencijalnog žarišta budućih sukoba.

Mnoge zemlje su priznanje pune autonomije vidjele kao najlakši put do neovisnosti, zato oprezno pristupaju problemu Kosova.

Nedavno su EU i NATO rekli kako su izuzetno zabrinuti zbog odluke vlade u Prištini da Kosovske sigurnosne snage, inače odjel ministarstva unutarnjih poslova, pretvori u službene oružane snage od 5000 tisuća aktivnih boraca i 2000 rezervista.

Ako čelnik kosovskih Albanaca, Hashim Thaçi, ne odustane od ove ideje, glavni tajnik NATO pakta, Jens Stoltenberg, doveo je u pitanje daljnjeg ostanaka NATO snaga na Kosovu.

Jasno je da je odluka Hashima Thaçija da naoruža Kosovo jednim dijelom izazvana slanjem 30 tenkova, šest ruskih zrakoplova MiG29 Srbiji, što može biti i alarm za uzbunu ne samo za područje Balkana, nego i za cjelokupnu međunarodnu diplomatsku arenu, koja će ozbiljno početi sumnjati u sposobnost EU da jamči mir Balkanu, što je zadaća koju je Bruxelles preuzeo na sebe.

Na temelju toga, nije teško shvatiti zašto je Europska unija nedavno govorila o “opasnosti od vanjskih utjecaja u Europi i za uspješno provođenje plana pridruživanja cijelog Balkana EU”.

Alternativa Europskoj uniji su, prije svega, Rusija i Sjedinjene Države, ali i Turska i Kina, koje je EU prepoznala kao ključne neprijatelje procesa koji u kratkom roku regiju može pretvoriti u pravo bojište na kojem će se rješavati pitanja mnogo važnija od ulaska preostalih zemalja regije u Europsku uniju.

Dokaz da Balkan nije samo europski problem je i posljednja turneja čelnice europske diplomacije Federice Mogherini na Balkanu, gdje je u nacionalnim parlamentima primijetila da se vodi zagovor ulaska u EU i onih koji se tom scenariju protive.

Ako je u Makedoniji visoka predstavnica EU govorila pred polupraznim parlamentom, u Beogradu je od strane radikala i ne pretjerano važne stranke Dveri dočekana s parolama i pjesmama o srpskom savezu s Rusijom. Međutim, bez obzira na rezultat, sve navedeno još jednom dokazuje da Europska unija neće odustati od intervencije na Balkanu, jer ovuda prolazi granica s Rusijom i Bliskim istokom.

U tom kontekstu treba promatrati i izjavu Hashima Thaçija “kako Kosovo treba vojsku“, koja je, naravno, razljutila Beograd.

Međutim, želja Prištine da stvori redovitu vojsku nije ideja rođena u posljednjih nekoliko dana, nego se radi o projektu kojeg vlada u Prištini intenzivno istražuje od 2014. godine. Već tada je Hashim Thaçi, tadašnji premijer, tvrdio kako želi osnovati ne samo Ministarstvo obrane Kosova, nego i redovnu vojsku s punom borbenom obukom. Čak i tada su vojne ambicije Prištine uzrokovale znatnu zabrinutost među i protivnicima i među saveznicima Kosova.

Konkretno, NATO pakt, saveznik Kosova i glavni arhitekt neovisnosti republike, odmah je blokirao uspostavu redovne vojske, koja je trebala zamijeniti Kosovske sigurnosne snage (KSF). NATO je tada priopćio da bi to predstavljalo radikalnu promjenu u radu, s obzirom da su KSF nevojna sila, nego policija, korisna u stabilizaciji teritorija Kosova.

Jednako kao i Europska unija, ne poznajući slojevitom stvarnost u regiji, a posebno na jugu Srbije i Kosovu, NATO je računao da će Kosovske sigurnosne snage biti primjer integracije za različite etničke manjine u policijske strukture sa širim ovlastima.

Naravno, sve to treba biti vođeno pod paskom NATO pakta, koji bi brinuo o sustavu i obuci ovih snaga, ali one bi održavale vojnu kontrolu nad teritorijem i na granici sa Srbijom. Dakle, Kosovo je “nezavisno” koliko to dozvoli NATO, što i nije neka tajna.

Srbija je, naravno, uvijek čvrsto osuđivala kosovsku ideju u redovnoj vojsci. Razlozi su jasni. To su u prvom redu željezna volja Beograda da ne prizna neovisnost Kosova, jer bilo koja vlada da to učini bi trajno izgubila legitimitet u zemlji. No, stvaranje redovne vojske na Kosovu bi dovelo i do revolucije u odnosima s Prištinom i sporazumima s kojima su Srbija i NATO pristali da održe ovaj krhki mir.

Sada, tri godine nakon tih izjava, opet se otvara isto pitanje. Priština je najavila aktiviranje procesa reguliranja snaga sigurnosti na Kosovu, a plan bi se mogao početi provoditi već u drugoj polovici 2017.

Prema Prištini, to je potrebno “kako bi se Kosovo obranilo i bilo sposobno zaštititi od zajedničkih operacijama na teritoriji Srbije u srpskih i ruskih vojnika”. Kosovski izvori daju veliku pozornost manevrima koje rusko zrakoplovstvo provodi na teritoriju Srbije i želi se “osigurati od mogućeg napada”. Međutim, Srbija slične vježbe na svom teritoriju provodi i s vojnicima NATO pakta.

NATO je, barem deklarativno, protiv osnivanja vojske Kosova, a Beograd je odmah pozvao na intervenciju međunarodne zajednice da blokira sve slične pokušaje Prištine. Za srbijanske vlasti bi taj čin označio kraj svakog pokušaja normalizacije odnosa s Prištinom i vjerojatno bi bio prvi korak u eskalaciju napetosti koje bi ponovno mogle dovesti do rata između Srba i kosovskih Albanaca.

Rusija, sa svoje strane, ima puno razloga da stane iza Srbije, koja je njezina ključna figura na šahovskoj ploči Balkana.

Ako je Kosovo i bilo najveća teritorijalna pobjeda NATO pakta na Balkanu, trenutna odluka Prištine negira valjanost rezolucije međunarodne zajednice kojom su ograničene zadaće Kosovskih sigurnosnih snaga bi mogla biti velika odskočna daska za jačanje ne samo saveza Rusije s Beogradom, nego i veliki plus za Kremlj u diplomatskom ratu protiv Washingtona. Ruske bi vlasti imale čvrst argument kako se američki saveznici ne drže međunarodnih obveza i provode planove kojima se protive čak i Bruxelles i Washington.

Ne bez razloga je vlada Srbije odmah zatražila intervenciju Europske unije, Sjedinjenih Država i Rusije da zaustave ovaj tragičan izbor Kosova, a Putin bi mogao iskoristiti trenutne slabosti američke geopolitike i dokazati kako vjerni atlantistički saveznici žele zaustaviti težak mirovni proces na Balkanu.