F. W. Engdahl: “Je li Washington nakon Katara izgubio Bliski istok?”

U svom najnovijem članku, F. William Engdahl piše “kako postoji skrivena tanka crvena nit koja povezuje nedavne sankcije američkog Kongresa protiv Irana i Ruske Federacije s odlukom Saudijske Arabije i drugih zaljevskih monarhija da sankcioniraju Katar”. Ta crvena nit nema nikakve veze s borbom protiv terorizma, nego je s tim tko će kontrolirati najveće rezerve prirodnog plina u svijetu, kao i tko će dominirati svjetskim tržištem tog plina. Većinu plinskih zakulisnih igara smo opisali u analizi Američke sankcije Rusiji i pokušaj preuzimanja plinskog tržišta EU.

F. William Engdahl podsjeća kako je otprilike od prošlog stoljeća, od 1914. godine, svijet gotovo neprestano u ratu za kontrolu nad naftom.

Danas se postupno usvaja politika čiste energije u Europskoj uniji, posebice u Kini, koja se slaže da će značajno smanjiti emisije CO2 smanjenjem proizvodnje ugljena. To je politički čin i nije znanstveno utemeljen, a posljedica je napretka razvoja tehnologija transporta prirodnog plina, osobito ukapljenog prirodnog plina (LNG).

“Razvojem tehnologije prirodni plin je konačno postao roba na globalnom tržištu, baš kao i nafta. Usporedo s tim razvojem smo ušli u doba ratova ne samo za kontrolu glavnih rezervi nafte diljem planete, nego i doba ratova za prirodni plin. Stoga, pričvrstite sigurnosne pojaseve, dame i gospodo”, piše F. William Engdahl.

Što se tiče geopolitičkih aktera, nijedna politička skupina nije odgovornija za pokretanje nedavnih neobjavljenih plinskih ratova od korumpiranih skupina u Washingtonu, koje politiku vode, navodno, “štiteći duboke državne interese”.

Zapravo je sve počelo s Obamom, kada je od 2010. do 2012. sve uvozne LNG terminale pretvorio u izvozne, ali je to objašnjeno u gore spomenutoj analizi. No, istu politiku nastavljaju Trump, Tillerson, bivši general Mattis i drugi.

Na nedavnom putu Donalda Trumpa u Rijad i Tel Aviv, gdje je pomicao ideju sunitskog “arapskog NATO pakta”  koji bi se “borio protiv terorizma”, Washington je jasno definirao Iran kao neprijatelja i zapalio fazu u nastajanju novih američkih globalnih plinskih ratova.

“Zapaliti kuću da bi ispekao prase”

“Pravila Trumpove administracije na Bliskom istoku, a postoji jasna politika, budite uvjereni, može se usporediti s drevnom kineskom pričom o seljaku koji je spalio kuću kako bi ispekao prase. Kako bi kontroliralo energetsko tržište prirodnog plina u nastajanju, Washington se nije okomio samo na najveću zemlju s rezervama prirodnog plina na svijetu, Rusiju, nego su mu sada meta Iran i Katar. Pogledajmo zašto.

“Pisao sam prije o slavnom sastanku 15. ožujka 2009. godine između tadašnjeg katarskog emira, šeika Hamada Bin Khalife Al-Thanija u Kataru sa sirijskim predsjednikom Basharom Al-Assadom, kojeg se tada još uvijek smatralo pouzdanim prijateljem emira. Navodno, kada je katarski emir predložio Assadu izgradnju plinovoda iz golemog katarskog plinskog polja Perzijskog zaljeva kroz Sirijsku provinciju Aleppo u Tursku usmjerenu na ogromno tržište plina EU, Assad je odbio, jer nije htio narušiti svoje dugogodišnje dobre odnose s Rusijom u pitanjima plina i nije htio ugroziti ruski plinski izvoz u EU s poslom s Katarom”, piše Engdahl.

Plinsko polje Perzijskog zaljeva se u katarskom dijelu zove North Dome, iranskom South Pars, a procjenjuje se da je najveće plinsko polje na svijetu i prostire se točno između teritorijalnih voda između Katara i Irana.

Onda su u srpnju 2011. godine, navodno uz suglasnost Moskve, vlade Sirije, Iraka i Irana potpisale drugi sporazum o plinovodu pod nazivom “Plinovod prijateljstva“. Taj sporazum predviđa izgradnju plinovoda dugo 1500 km, koji će plin iz neiskorištenog ogromnog iranskog ležišta South Pars dovesti na tržište EU preko Iraka, Sirije, Libanona i dalje Mediteranom. Taj plinovod je očito na čekanju, budući da su NATO i vehabijski reakcionarni režimi Perzijskog zaljeva nakon 2011. odlučili uništiti Siriju.

Odlučili su uništiti Assada i jedinstvenu sirijsku državu s raznim terorističkim subjektima, ujedinjenim pod zastavom Al Qaede u Iraku i Siriji i “Islamske države”. Za NATO i zaljevske monarhije bi plinovod od Irana, Iraka do Sirije promijenio energetsku geopolitičku kartu Euroazije i ojačao politički utjecaj Irana u odnosu na onog kojeg ima vehabijska kuća Saud.

Nije iznenađujuće da je tajnoviti ISIL eksplodirao u regiji 2014. godine, a onda se preselio u Aleppo, gdje je planiran plinovod iz Katara u Tursku? Koincidencija? Teško je u to povjerovati.

Predloženi plinovod Katar-Sirija-Turska-EU bi prolazio kroz provinciju Aleppo i trebao je biti alternativna plinovodu  Iran-Iraku-Sirija preko Libanona do tržišta plina u EU.

Godina 2011. bila je točka u kojoj je Katar uložio 3 milijarde dolara u ratni savez protiv Assada, a potom ga je poduprla Saudijska Arabija i druge sunitske zaljevske monarhije. Na kraju im se pridružila i Turska, koja je u svemu vidjela ostvarenje svojih geopolitičkih europskih i azijskih ambicija.

U kolovozu 2011. godine, mjesec nakon objavljivanja sporazuma Irana i Sirija i “Plinovodu prijateljstva”, Sjedinjene Države u Vijeću sigurnosti traže da Sirija od njega odustane. Posebne snage američke vojske i CIA su istovremeno počelo tajno obučavati teroriste “sirijske oporbe”, koji su bili angažirani među vehabijskim plemenima, a obuku su prolazili u tajnim bazama NATO pakta u Turskoj i Jordanu. Od tamo su “isporučivani” Assadu kako bi otvorili put za postavljanje marionetske vlade u Damasku, koja će biti prijateljski naklonjena njihovom plinskim ambicijama s Katarom.

Geopolitička glupost u Washingtona i Rijada

Sve se poklapa s aktualnim demoniziranjem Irana od strane Trumpa i ratobornog saudijskog krunskog princa Salmana, koji Teheran nazivaju “sponzorom broj jedan globalnog terorizma”, a sada je ta uloga pripala i Kataru.

Sve se uklapa i kada shvatimo da je trenutni emir Katara, šeik Tamim bin Hamad Al-Thani, sina šika Hamada, bio pragmatičniji i shvatio da su katarski snovi o plinovodu kroz Aleppo u Tursku i EU nestali u plamenu kada je Rusija ušla u sirijski rat. Tada mladi emir započinje tajne pregovore s Teheranom.

Naime, Katar je započeo razgovore s Teheranom o pronalaženju kompromisa o iskorištavanju zajedničkih plinskih polja South Pars-North Dome. Katar je ukinuo moratorij na iskorištavanje depozita i vodio je pregovore s Iranom o zajedničkom razvoju. Navodno su Katar i Iran postigli sporazum o zajedničkoj izgradnji katarsko-iranskog plinovoda od Irana do Mediterana ili Turske koji će u Europu isporučivati i katarski plin.

U zamjenu, Doha je pristala okončati svoju potporu terorizmu u Siriji, što je bio ogroman udarac američkim i saudijskim planovima za uništenje Sirije i za kontrolu protoka plina u regiji.

Kako bi spriječili “geopolitičku katastrofu”, kako trenutni razvoj situacije vide Washington, Rijad i Tel Aviv, tri zemlje su se udružile u optužbama protiv Irana i Katara, koji je, ironično, dom najvažnije baze Pentagona na cijelom Bliskom istoku.

Za Katar su rekli da je “zao emirat” koji financira globalni terorizam. Američki ministar obrane James “Mad Dog” Mattis je izjavio kako je Iran “najveći državni sponzor terorizma” na svijetu, dok se kriminal Katara odnosi na financiranje Hamasa, Al-Qaede i Islamske države. Možda je tada to i bilo tako, ali danas Katar traži druge ciljeve.

Washington istovremeno amnestira Saudijsku Arabiju, koja je u posljednjih nekoliko godina, prema više istraživanja, potrošila više od 100 milijardi dolara za izgradnju terorističkih mreža, od Europe, najviše na Balkanu, do Kabula i Kine, do Sirije, pa čak i u Iranu i Rusiji.

Osuđeni na propast

Najnovija strategija neokonzervativaca u Washingtonu je demonizirati i sankcionirati Katar i Teheran. No, Iran je odmah odgovorio s hitnom pomoći u hrani i drugim potrepštinama kako bi razbio blokadu Katara, podsjećajući, ali u vrlo drugačijem kontekstu, na “Zračni most” u Berlinu 1948. i 1949. godine.

I ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov se odmah sastao s ministrom vanjskih poslova Katara u Moskvi, dok je kineska mornarica uplovila u luku u Iranu kako bi sudjelovala u zajedničkim pomorskim iransko-kineskim vježbama u najvažnijem naftnom strateškom Hormuškom tjesnacu.

Hormuški tjesnac se nalazi između Omana i Irana odakle se iz Perzijskog zaljeva ulazi do Omanskog mora i nesumnjivo je točka najveće vodene gužve u modernom svijetu, gdje prolazi više od 35% svih pomorskih tereta nafte, koja završava u Kini i drugim svjetskim tržištima.

Iran je nedavno postao kandidat za punopravno članstvo u Šangajskoj organizaciji za suradnju, jer su ukinute međunarodne sankcije Teheranu, a već je pozvan da bude strateški partner u kineskom projektu “Novog Puta svile”, najvećem projektu na svijetu koji bi gospodarski povezao države Euroazije, uključujući Bliski istok.

Katar također nije stranac ni Kini ni Rusiji. 2015. je Katar službeno pristao biti bliskoistočno središte za transakcije u kineskoj valuti, juanu, koja je sada prihvaćena od MMF-a u SDR košarici valuta. To je bio glavni poticaj međunarodnom prihvaćanju juana i taj status omogućava katarskim tvrtkama trgovinu s Kinom, primjerice u prirodnom plinu, izravno u juanima. Katar već izvozi značajan dio ukapljenog plina u Kinu, a tijekom tog zaokreta je 68 milijardi američkih dolara zamijenio za kineski juan. To je bilo “vrlo bolno” za američko Ministarstvo financija i FED.

Prema nedavnim izvješćima iz Amsterdama, Katar već prodaje plin u Kini za juane, umjesto za američke dolara. Ako se izvješća pokažu točnima, to će biti veliki tektonski pomak u snazi ​​američkog dolara i Washington će se baviti ratovima bilo gdje, samo da pokrije savezni deficit i javni dug od preko 19 000 milijardi dolara.

Iran je već odbio primiti dolare za svoju naftu, a Rusija plin u Kinu plasira u rubljama ili juanima. U trenutku kada se trend u međunarodnim bilateralnim trgovinama značajno pomakne u korist kineske i ruske valute, ali i drugih koje nemaju veze s dolarom, to će biti sumrak globalnu supersile.

Danas nije lako biti jedina svjetska supersila, jer su vremena potpuno drugačija od ’90-ih. Ni psihopatski generali s nadimcima “Mad Dog” ne mogu uplašiti druge i da padnu na koljena, moleći milost Washingtona. Jedna je stvar bila pokrenuti rat u bivšoj Jugoslaviji i destabilizirati Sovjetski Savez nakon dugog rata u Afganistanu, opljačkati bivše komunističke ekonomije u cijeloj istočnoj Europi, a drugo isto ili slično pokušati učiniti danas.

Još gore, čini se da svijet više ne cijeni razorne ratove koje pokreće Washington i ne mogu se više pravdati “humanitarnim intervencijama“. Danas je prisutno opće neraspoloženje prema onome što je Washington učinio posljednjih godina.

“Možda će “američko stoljeće“, promatrano od strane budućih povjesničara, biti pokopano upravo 2017. godine, koja će označiti točku u vremenu u kojoj je Washington izgubio kontrolu nad “strateškom nagradom”, kako je Dick Cheney nazvao energentima bogati  Bliski istok?”, ovim pitanjem svoj članak zaključuje F. William Engdahl, a odgovor ćemo saznati vrlo brzo, obzirom da produženi ultimatum Kataru istječe sutra, a ISIL uskoro nestaje s lica zemlje. Nakon toga će se rješavati stvarni problemi vezani za uzroke rata na Bliskom istoku.

To znači da će Donald Trump i američka administracija morati donijeti jasnu i konačnu odluku, jer igra pokušaja održavanja statusa quo, čekajući preokret, posebice u Siriji, neće dati nikakve rezultate.