Faisal Al-Qasim: Gledamo igrokaz, jer je sve u Idlibu dogovor Erdogana i Putina

I dok je sirijska vojska nastavlja oslobađati velika područja u južnom Idlibu, gdje je do kraja 26. veljače oslobodila već 50% pokrajine, želio bih se zadržati na verziji koja pretpostavlja da sve što se tamo događa sporazum između Moskve i Ankare. Naravno, za to nema izravnih dokaza i nemoguće je odbaciti mogućnost da sporazuma nema, te da je Erdoganova prijetnja ozbiljna i nakon 5. ožujka se situacija može početi razvijati u kontekstu negativnih scenarija. Ali bez obzira na to, vrijedi citirati novinara Al-Jazeere.

Faisala Al-Qasima, britansko-sirijskog veterana i televizijsku osobu sa sjedištem u Kataru. Faisal Al-Qasim je dobro poznat u Damasku. Rođen je u Suweidi u obitelji lokalnih Druza. Ima veze s takozvanom „sirijskom opozicijom“, a 2015. mu se u Damasku u odsutnosti sudilo za podršku i veze s terorističkim skupinama u Siriji.

Ima li Faisal Al-Qasim nekakvih saznanja na kojima temelji svoju tvrdnju ili i njega progovara bijes zato što je Erdogan, kako kaže, sklopio tajni dogovor s Moskvom, to ne znamo. Najbolje će biti da prosudite sami.

„Na sjeveru Sirije, a posebno u gradu Idlibu, nema rata. Postoje operacije predaje i povlačenja, samo između Rusa i Turaka, a sve vijesti o bitkama i ratovima smiješna su prašina u očima. Ono što se dogodilo u sukobima u Nairabu bilo je usmjereno na zataškavanje predaje drugih područja“, kaže Faisal Al Qasim.

Al-Qasim zapravo kaže da su borbe u blizini Nairaba bile dimna zavjesa, sve dok sirijska vojska jednostavno zauzima teritorije koji su ranije dogovoreni u okviru sporazuma između Rusije i Turske i prema kojem u Idlibu treba oslabiti koaliciju Hayat Tahrir Al-Sham, a Turska će ojačati svoju vojnu prisutnost u Idlibu. U međuvremenu Assad dovršava oslobađanje Aleppa, dobiva kontrolu nad autocestom M5 i drugim dijelovima Idliba.

Prema Faisalu Al-Qasimu sljedeći posredni dokazi mogu ukazivati na to:

1. Nakon nekih demarša, Turska je nastavila zajedničko patroliranje s ruskom vojskom u sjeveroistoku Sirije, što se provodi na rutinski način.
2. Rusija je povećala kvote za isporuku turskih rajčica u Rusiju, unatoč činjenici da je prije toga Rusija prijetila da će blokirati ovaj turski uvoz.
3. Sjedinjene Države nisu dale Turskoj sustave Patriot, što je objavljeno u turskim medijima pozivajući se na anonimne izvore u turskoj vladi. Turska nije dobila nikakvu stvarnu potporu od Sjedinjenih Država i NATO pakta.
4. Unatoč činjenici da sirijska vojska nije namjeravao zaustavila napad i nastavila je okruživati turska promatračka mjesta, Turska je zapravo dala Assadu „carte blanche“ za cijelu veljaču, rekavši da neće poduzimati nikakve aktivne akcije prije početka ožujka.
5. Glavni lanac novih promatračkih točaka je Turska rasporedila sjeverno od autoceste M4. Južni smjer uopće nije bio pojačan. Nije se pokušalo ni pokriti Kafr Sajnu ili Kafr Nabl, mada su to važnije točke od Nairaba.
6. Većina proturskih militanata povučena je u Idlib i Sarmin, dok je južni front ostao gotovo gol, a za Assada je situacija tako postala najpovoljnija zbog neobičnosti u desetke gradova i sela.
7. Borbe u blizini Nairaba pretvorile su se u mljevenje mesa, gdje su militanti glupo napali sirijske položaje uz teške gubitke, ali zarobljavajući Nairab zapravo nisu ništa osvojili na operativnoj razini, gubeći ljude i, što je najvažnije, vrijeme.
8. Ruska i turska vojska zadržavaju sve kanale komunikacije i razmjenjuju informacije, uključujući i kretanje turskih kolona. Ruska vojska pomaže u opskrbi okruženih turskih promatračkih mjesta u pozadini na Assadovu dijelu teritorija.
9. I Moskva i Ankara više puta su isticali da ne traže međusobni nasilni sukob i da će radije tražiti rješavanje sporova diplomatskim putem.

Zašto bi Faisal Al-Qasim mogao biti u pravu i da sve ovo može biti dio igrokaza? Jer takav scenarij omogućuje Turskoj da izgleda kao branitelj Idliba, koji se čvrsto protivi planovima Assada i Putina. Barem naizgled. I Assadu i Putinu ovo odgovara jer će uzeti još jedan dio oslobođene pokrajine.

Po ovoj logici, bitke kod Nairaba omogućuju Erdoganu da spasi lice prije nego “u interesu mira i sigurnosti” sklopi novi sporazum s Rusijom a novom demarkacijskom linijom o kojoj se službeno razgovaralo na pregovorima u Moskvi 17. i 18. veljače. Službeno su je Turci odbili. Ali to je službeno. A ako pretpostavimo da sporazum već postoji i cijeli ovaj sporazum će jednostavno biti odobren 5. ožujka, Assad će osloboditi još jedan dio Idliba, a militanti Al-Nusra Fronta će dijelom biti uništeni u bitkama sa sirijskom vojskom u južnom Idlibu i u frontalnim napadima na frontu u blizini Nairaba.

Sva prethodna iskustva sporazuma između Rusije i Turske, kada je Ankara glasno režala na Assada, ali ga de facto nije spriječila da očisti enklave i dobije u bitki za Aleppo, svjedoče u korist ove verzije.

Protiv ove verzije može igrati faktor da i Turci sami gube vojnike, a daljnji ustupci Rusiji mogu poljuljati Erdoganovu poziciju u Idlibu, zbog čega se on pokušava spasiti.

Vjerujem da će do 5. ožujka konačno biti razjašnjeno pitanje postoji li neki drugi sporazum ili ne, budući da je Erdogan svoje glavne prijetnje najavio realizirati početkom ožujka ili će se odlučiti da djeluje kao mirotvorac koji je “diplomatski” zaustavio Assadovu ofenzivu.

Vrlo zanimljiva teza Faisal Al-Qasima koji ne treba odbaciti u cijelosti, iako nema nikakve potvrde da su Erdogan i Putin zaista postigli taj sporazum.