Farsa na Malti – EU se prerano hvalila sporazumom o izbjeglicama s “Libijom”

Prije tjedan dana se na Malti održao summit šefova država i vlada Europske unije posvećen imigrantskoj krizi.

Naravno, potpuno je prešućen kontekst pokretanja imigrantskog vala, odnosno zadaća koju su 2015. odradili Angela Merkel i raznorazne nevladine udruge, što su učinili nakon dogovora iz kolovoza 2014. Williama Lacya Swinga, generalnog direktora Međunarodne organizacije za migracije (IOM), te Michaela Diedringa, glavnog tajnika Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (ECRE).

Naime, William Lacy Swing i Michael Diedring, prije nego što će EU zapljusnuti imigrantski val, koji se sada očito oteo kontroli, za Europe’s World pišu: “To je scenarij koji mora biti potaknut vizijom migracije kao procesom kojim se upravlja, a ne problemom kojeg treba riješiti. U globaliziranom svijetu ćemo, ako nastavimo graditi prepreke umjesto veza između naroda i pojedinaca, samo nazadovati. Ako se humano promiče, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti. Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima da se obrazuju  i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u sljedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije.”

Dakle, sve je bilo isplanirano do u najsitnije detalje, a sada se na Malti održao izvanredni summit s ciljem rješavanja namjerno stvorenog problema.

Prije tjedan dana su na Malti čelnici EU usvojili “Deklaraciju o zaustavljanju ilegalnih migracija na sredozemnoj ruti“, zbog čega će se pojačati suradnja s državama iz kojih migranti kreću prema EU, osobito s Libijom.

Ne znam koliko stanovnika Europske unije uopće razumije ovu vijest, posebice spominjanje Libije, no o tome nešto kasnije.

“Od konkretnih mjera se ističe uvježbavanje pripadnika libijske obalne straže, suzbijanje krijumčarenja te potpora ekonomskom razvoju pojedinih regija u zapadnoj Africi. Novost je spremnost da se u Libiji, u suradnji s UNHCR-om, osnuju prihvatni centri za migrante. Napori na stabilizaciji Libije sada su važniji no ikad i EU će učiniti sve što može kako bi pridonijela tom cilju. U Libiji je ključno stvoriti kapacitete kako bi vlasti mogle preuzeti kontrolu nad teritorijem i kopnenim i morskim granicama te se boriti protiv krijumčarskih i tranzitnih aktivnosti”, navodi se u deklaraciji koju su čelnici država članica EU usvojili na summitu u Valletti.

Potom su talijanski tehnički premijer Paolo Gentiloni i libijski premijer fantomske “Vlade nacionalnog jedinstva” Fayez Al-Seraj potpisali sporazum u kojem je preuzeta obveza financiranja migrantskih kampova u Libiji. Taj su sporazum  podržali svi čelnici EU.

U talijansko-libijskom sporazumu stoji “kako će kampovima upravljati libijsko Ministarstvo unutarnjih poslova”, iako se ne zna tko uopće predstavlja to ministarstvo, tko su ti takozvani libijski policajci i tko će uopće kontrolirati potrošnju ovih sredstava?

U tim navodnim kampovima, od kojih neki već postoje, “boravit će migranti dok ih se ne deportira ili dok se dobrovoljno ne odluče za povratak u svoju zemlju”. Kao prioritetne mjere koje treba poduzeti u vezi s takozvanom “srednje-mediteranskom rutom”, EU navodi “obuku, opremanje i potporu libijskoj obalnoj straži i drugim tijelima, zatim daljnje napore na razbijanju krijumčarskih lanaca i organizacija, pomoć lokalnim zajednicama u Libiji, posebice u obalnom području i kopnenim granicama na migrantskoj ruti kako bi im se popravila socijalno-ekonomska situacija”.

Nadalje, “navodi se i osiguranje primjerenih prihvatnih centara u Libiji, suradnja s UNHCR-om i Međunarodnom organizacijom za izbjeglice, poticanje dobrovoljnog povratka izbjeglica, jačanje informacijskih aktivnosti usmjerenih prema migrantima u Libiji i zemljama njihova podrijetla i tranzita, te pomoć u smanjenju pritiska na libijske kopnene granice kroz jačanje kapaciteta za kontrolu granica”.

“Deklaracija s Malte” je nesvakidašnja glupost i farsa kojom se treba umiriti neupućena europska javnost, koja se u znak protesta politici “željezne kancelarke” i Europske unije sve više okreće takozvanim “populističkim” pokretima i strankama.

EU i laži o suradnji s Libijom u rješavanju problema imigracije

Provedba ambicioznog plana usvojenog na Malti s ciljem zaustavljanja ilegalne imigracije već je ugrožena, što se moglo i očekivati. Razlog za to je protivljenje libijskih frakcija, plemena i barem dvije vojske. Vlada Fayeza Al-Seraja, koja postoji samo na papiru, nije ona Muammara Gaddafija, koja se s ovim problemom učinkovito borila prije nego je uništena od strane NATO pakta i Europske unije. Dužnosnici današnje Libije, bez obzira na potpis “premijera ničega”, Fayeza Al-Seraja, odbili su pružiti istu pomoć Bruxellesu, kakvu je EU dugi niz godina dobivala od pukovnika Gaddafija.

“To je neprihvatljivo i nelogično”

Jedva da je prošlo tjedan dana od pohvalnih komentara i hvalospjeva “sposobnim europskim liderima i dužnosnicima”, koji su na Malti ostvarili značajan napretku u rješavanju izbjegličke krize, pravi predstavnici lokalnih vlasti i vladari Libije su se usprotivili svemu što stoji u usvojenoj deklaraciji, čak i novcu i inicijativama dogovorenim na sastanku u Valetti.

Mustafa Al-Barun, moćni gradonačelnik Zintana, inače u sukobu s vlastima u Tripoliju i neslužbeni savezniku vojske generala Haftara, izjavio je za  EU Observer: “Neprihvatljivo je i nelogično da mi trebamo rješavati probleme Europe i držati imigrante i izbjeglice u Libiji.”

Zintan je jedan od najvećih libijskih gradova na sjeveru zemlje, a tamo se u ovom trenutku nalazi oko 20 000 migranata. Mišljenju Al-Baruna se pridružio i zastupnik Gradskog vijeća Tripolija, koje je podržano od strane Ujedinjenih naroda, EU i “Vlade nacionalnog jedinstva”, Ibrahim Aribi.

Aribi je istaknuo je da će izbjeglice, ako ne budu mogle otići u EU, ostati u Libiji, što će stvoriti ozbiljne probleme i pogoršati ionako tešku situaciju u zemlji. Kao i vladar Zintana, Ibrahim Aribi naglašava “kako odgovornost za nezakonite migracije snosi EU, te da nisu Libijci ti koji bi zbog toga trebali ispaštati”.

Moglo bi se reći da su ovo mišljenja dužnosnika “nižeg ranga”, ali u kaosu Libije, gdje postoje dvije vlade, dvije vojske i nekoliko stvarnih vladara lokalnih plemena, za osobe koje upravljaju Zintanom i Tripolijem se može reći da imaju stvarni utjecaj na terenu. O generalu Haftaru, čija vojska kontrolira velika područja istočne, središnje i južne Libije, koji ne priznaje premijera Fayeza Al-Seraja, da ne govorimo.

Prema ideji Europske unije, Libija bi morala ojačati kontrole nad južnim granica zemlje, odakle prodire većina izbjeglica. Također se očekuje da su Libijci ojačaju pomorske ophodnje i otkrivaju brodove s imigrantima na putu prema Europi, te da ih vraćaju na libijski teritorij, gdje će biti smješteni u posebnim logorima.

Osim toga, Europska unija je odlučila,… pazite: “Europska unija je odlučila da će u Libiju vraćati imigrante koji ne mogu dobiti status izbjeglica ili političkih azilanata.”

EU zauzvrat planira povećati pomoć Libiji, uključujući obuku i opremanje pogranične i obalne straže, te promicati društveno-ekonomski razvoj lokalnih zajednica na migratornim rutama, a s libijskom stranom će provoditi zajedničke operacije protiv trgovaca ljudima i drugih kriminalaca.

Treba istaknuti da je ova vrsta dogovora u EU nekada vrlo dobro funkcionirala s Muammarom Gaddafijem. On se uspješno nosio sa zadaćom vraćanja tokova ilegalnih imigranata koji su iz Afrike odlazili za Europu, a pred smrt je predvidio situaciji u kojoj se EU nalazi danas. No, Europa nije poštovala njegove napore i “zahvalila” mu se likvidacijom i uništenjem Libije.

Predstavnici Tripolija, koji nadziru dio sjeverozapada i manji dio središta zemlje, te gradove Misrata i Sirte, vjeruju da bi EU trebala usredotočiti svoju potporu islamističkoj vladi u Tripoliju, “jer se samo tako može stabilizirati politička situacija u zemlji, stvoriti nova radna mjesta, odlagališta otpada i riješiti druga važna pitanja” s kojima se vladari Tripolija ne znaju nositi.

Umjesto toga, EU vlastite probleme želi riješiti koristeći se Libijom.

Europska unija, kao što je uvijek bilo, vjeruje da će problem riješiti novcem. No, novac bi dobio… tko? Fayez Al-Seraj i njegovi ministri koje ne sluša nitko? Možda lokalni “ratni lordovi” iz Misrate ili Tripolija? Nikakav problem, jer inače vrlo “sposobna političarka”, visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini, ima rješenje za sve. Ona za anti-imigracijske projekte Libiji planira dati 200 milijuna eura, jer je, navodno, “jasno kako će se koristiti ta sredstva”.

Prvo, čini se da Federici Mogherini još nitko nije rekao da Libija ne postoji, barem kao jedinstvena država sa središnjim vlastima, a drugo, nitko na svijetu ne zna gdje će taj novac završiti, jednom kada i ako sjedne na račun Središnje banke Libije, koju nadziru vlasti u Tripoliju.

Osim otpora libijskih lokalnih vlasti, naziru se u druge opasnosti za provedbu “Deklaracije iz Malte”. U Libiji, osim takozvane “vlade” Fayeza Al-Seraja, djeluje i samoproglašena “Vlada nacionalnog spasa” Kalifa Al-Ghwala, dok je stvarni vladar velikog dijela zemlje general i čelnik Libijske narodne armije Kalifa Haftar.

Fayez Al-Seraj, koga podržava EU, ne kontrolira cijelu zemlju, te u skladu s tim ni teritorije kuda prolaze migracijski tokovi, krijumčarenje oružja i trgovina ljudima. Također ne postoji dovoljno jaka vojska i policija koja može osigurati takvu kontrolu.

Osim toga, suprotno očekivanjima Europljana, za Libiju u ruševinama su izbjeglički problemi posljednja briga. Čak ni za vladu Al-Seraja nisu prioritet, iako je s talijanskim premijerom formalno stavio potpis na dokument.

Situacija je dodatno komplicirana zbog nedostatka izbjegličkih kampova u Libiji, kojih prema službenim podacima ima 34, dok ih je zapravo u funkciji od 20 do 27. Međunarodne organizacije su u više navrata priznale da se ljudi u tim logorima drže u neljudskim uvjetima.

Svi pokušaji EU da riješi problem s imigrantima iz Libije su bili neuspješni, između ostalog i zbog činjenice da se slanju migranata u Libiju ranije protivio i UN, tvrdeći da bi takav scenarij bio prijetnja njihovim životima.

Dakle, želja EU da napredak u rješavanju krize izbjeglica postigne sporazumom s Libijom po “turskom modelu” se vjerojatno neće ostvariti. Čak i u sporazumu s Turskom, centraliziranom i cjelovitom državom, redovito izbijaju afere i zahtjevi Ankare, zbog kojih EU ulaže znatne napore kako bi ga očuvala. Ankara je u više navrata prijetila Bruxellesu raskidanjem ugovora. U srpnju 2016. su Turci optužili EU za nepoštivanje svojih obveza, dok su prošlog mjeseca, kako prenosi Euronews, kategorički zahtijevali izručenje iz Grčke turskih vojnika koji su osumnjičeni za umiješanost u pokušaj državnog udara.

Sadašnje stanje pokazuje da je izbjeglička kriza u EU još uvijek daleko od konačnog rješenja. Nije teško zaključiti da čelnici EU, na čelu s Angelom Merkel, optimističnim komentarima o ovom pitanju žele uvjeriti javnost kako je sve u redu i da Bruxelles i Berlin sve drže pod kontrolom.

Međutim, približavanje proljeća i ljeta, kada se protok imigranata preko Mediterana tradicionalno povećava, za Bruxelles će predstavljati novu ozbiljnu kušnju i upitno je hoće li se i kako znati s njome nositi?