Farsa s imenovanjem Europske komisije – Ključne pozicije dobili gubitnici socijaldemokrati

Kad bi netko dobro pogledao sastav nove Europske komisije i njezinu čelnicu Ursulu von der Leyen, teško bi pomislio da je ova EK rođena na temelju rezultata posljednjih europskih izbora. Naime, ova Europska komisija nije ogledalo izbornih rezultata. Jednako je čudno da Europska socijalistička stranka, koja je dobila puno manje glasova na izborima nego prošli put, pobjeđuje u pregovorima za ključne pozicije.

Naime, socijaldemokrati imaju 33 zastupnička mjesta manje nego u prethodnom sazivu i ujedno plaćaju račun na nacionalnoj razini, gdje su izgubili broj mandata na gotovo svim izborima, ali će u praksi upravljati Europom.

Pobjeda Europske pučke stranke, uspon suverenista, iako nisu stvorili svoj blok, procvat stranke Brexit i skretanje udesno mnogih stranaka unutar umjerenog bloka u praksi nisu imali nikakvog učinka, jer je EU prešla u ruke lijevog centra.

Podjela vlasti u komisiji Ursule von der Leyen savršen je primjer kako ova “izvršna vlast” uopće ne odražava volju europskih naroda.

Kurs kojim je krenula Europa, koji se ne razlikuje mnogo od onog kojeg smo vidjeli u Italiji, gdje Demokratska stranka, više puta poražena na nacionalnim izborima, sada vlada zajedno s Pokretom pet zvijezda, vidi se i na europskoj razini. To je slučaj unatoč činjenici da je talijanski PD s 40% pao na mizernih 23% glasova podrške, ali sada daje predsjednika Europskog parlamenta i jednog talijanskog povjerenika.

Paolo Gentiloni može biti cijenjena osoba u svijetu, ali je još uvijek vođa stranke koja u Italiji godinama nije pobijedila na narodnom glasanju.

U izvjesnom smislu Europa je kopirala put Italije. Čelnici Europske unije, s izuzetkom Ursule von der Leyen, koja ni u kojem slučaju nije bila takozvani „spitzenkandidat“ Europske puče stranke, okrenula se socijaldemokratima, unatoč činjenici da oni nisu većinska stranka.

Takozvani „socijalisti“, koji se moraju zahvaliti potvrdi španjolskih socijaldemokrata i njihovom vođi Pedru Sanchezu, danas imaju visokog predstavnika za vanjske poslove Josepa Borrella i kao potpredsjednika Europske komisije Fransa Timmermansa, uz spomenutog predsjednika Europskog parlamenta.

U ovoj novoj komisiji je Ursula von der Leyen podijelila kabinete tako da je izigrala volju birača. Gentiloni, da budemo precizni, s “povjerenikom” Valdisom Dombrovskisom preuzima ekonomske poslove. Tim imenima pridružuju se i drugi od ključnog značaja, poput Jutte Urplainena, Finca za međunarodna partnerstva, švedske predstavnice Ylve Johansson za unutarnju politiku, te portugalske Elise Perreire, također iz redova socijaldemokrata, koja će biti povjerenica za reforme.

Ovoj skupini imena treba dodati Šefčoviča, Plumba, Dallija i Schmita. Zeleni uzimaju okoliš sa Sinkevičiusom, dok ALDE Emmanuela Macrona preuzima unutarnje tržište, konkurenciju, energiju i pravosuđe.

Ukratko, europski lijevo-liberalni blok je zaposjeo sva ključna mjesta u strukturi Europske unije, iako su većinska stranka u Europskom parlamentu „pučani“, što bi bio novorijek za bivše demokršćane, obzirom da se u Bruxellesu strogo pazi da terminologija bude što je više moguće sekularna.

Istina je da su ti pučani imenovali predsjednicu, ali su im dodijeljeni resori demografije, inovacija, proračuna, zdravstva i trgovine, a jedina utjeha Grčkoj je imenovanje Margaritis Schinas za potpredsjednicu delegiranu za imigracije.

Ako je jasno da je ova Europska komisija rezultat pakta između Angele Merkel i Emmanuela Macrona, a ne između političkih stranaka i snaga, podjednako je istina da ona zasigurno ne odražava izborne rezultate.

To se događa u trenutku kada jaz između većine naroda i europskih političkih „elita“ postaje sve veći, a nesklad je sve očitiji.
Desni centar, između umjerenih i suverenističkih stranaka iz različitih europskih obitelji, zasigurno je osvojio većinu glasova. Pa ipak, čista taktika dvora i europske kancelarke, u kombinaciji sa “sanitetskom kordonom” koji je stvoren kako bi zakočio snage kritične prema EU, razlog je da nitko od njih neće doći na položaje najviše razine.

To je Europa Emmanuela Macrona i Angele Merkel, ali to nije Europa kakvu su željeli Europljani.