Francuskoj ne treba NATO – Pariz između stvaranja europske vojske i “Frexita”?

Odgovor na već tradicionalne kritike američkog predsjednika Donalda Trumpa protiv NATO pakta “kao zastarjele strukture” je stigao od francuskog premijera Bernarda Cazeneuvea, koji je izjavio kako treba ustrojiti nezavisni europski obrambeni sustav.

“Potreban nam je sustav europske obrane, s europskih fondovima, koji će biti europska investicija i koji će omogućiti Europskoj uniji, narodima i nacijama, punu neovisnost”, rekao je Bernard Cazeneuve.

Francuski stav je sasvim jasan. Naime, ako je za većinu zapadnoeuropskih zemalja članstvo u NATO paktu nešto posve “prirodno”, Pariz se u NATO vratio 2009. godine, nakon duge “strateške pauze” koja je trajala 43 godine.

Jedinstvo NATO pakta je narušio bivši predsjednik Francuske Charles de Gaulle. On je s punim pravom prosvjedovao protiv jake uloge Sjedinjenih Država u organizaciji, ali i zbog posebno čvrstog odnosa između SAD-a i Velike Britanije. U memorandumu upućenom predsjedniku Dwightu Eisenhoweru 17. rujna 1958. godine, Charles de Gaulle je zagovarao stvaranje tripartitne uprave u kojoj će Francuska biti ravnopravna s SAD-om i Velikom Britanijom.

Zbog negativnog odgovora je Charles de Gaulle za svoju zemlju počeo stvarati neovisne obrambene snage. U slučaju istočnonjemačkog upada u Zapadnu Njemačku, on je Francuskoj htio dati mogućnost postizanja separatnog mira s Istočnim blokom, umjesto da bude uvučena u rat između Varšavskog i NATO pakta. U veljači 1959. je Francuska svoju Mediteransku flotu povukla iz NATO zapovjedništva, a kasnije je zabranila postavljanje stranih nuklearnih oružja na francuskom tlu. Sjedinjene Države su zbog toga iz Francuske morale povući dvije stotine vojnih zrakoplova i vratiti kontrolu nad bazama zrakoplovnih snaga koje su u Francuskoj djelovale od 1950. do 1967.

Iako je tijekom kubanske raketne krize 1962. Francuska bila solidarna s ostatkom NATO pakta, Charles de Gaulle je nastavio svoj posao u stvaranju nezavisne obrane i povukao je ostatak francuske flote iz zapovjedništva NATO pakta. 1966. su sve francuske vojne snage uklonjene iz NATO-a, a svi nefrancuski NATO vojnici su zamoljeni da napuste Francusku. Tadašnji američki državni tajnik Dean Rusk je molbu Charlesa de Gaullea komentirao riječima:  “Znači li to da moramo odnijeti i tijela američkih vojnika iz groblja u Francuskoj?”

Nakon više od četiri desetljeća, Francuska na summitu u Strasbourgu 2009. najavljuje svoj povratak u NATO kao punopravna članica.

Nedugo potom, predsjednik Nicolas Sarkozy u dogovoru s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton 2011. pokreće agresiju na Libiju i jača vojni utjecaj u bivšim francuskim kolonijama u Africi, naravno, uz svesrdnu pomoć NATO pakta.

Međutim, danas za Francusku ni teoretski ne postoje vanjske prijetnje, a geopolitički interesi Pariza su koncentrirani uglavnom u Africi i često su izvan nadležnosti NATO pakta. Štoviše, interesi Pariza i Washingtona se često ne podudaraju.

Na kraju, Francuska je jedina zemlja Europske unije koja proizvodi čitav niz oružja, uključujući i nuklearno, dok je u nekim aspektima francuski nuklearni kompleks tehnološki napredniji od onih drugih zemalja.

Drugim riječima, Parizu zapravo i ne treba NATO, a “europeizacijom” obrane kontinenta ne bi samo porastao politički utjecaj zemlje, nego bi Francuska imala i izravne ekonomske koristi.

Europska unija, čak i nakon Brexita, ima vojnu potrošnju od skoro 150 milijardi dolara. Istovremeno je vječni problem francuske vojne industrije visoka cijena proizvedenih oružja. Veliko, sigurno i politički zaštićeno tržište je upravo ono što treba francuskoj vojnoj industriji.

Mogu li planovi Pariza biti podržani od strane drugih članica Europske unije? Kao prvo, ne smiju se zanemariti dužnička kriza ili nestabilna gospodarstva europskog juga, koja si ne mogu priuštiti ni povećanje vojnih troškova koje traži Washington.

Ako bi francuski plan značio da Italija ili Španjolska moraju izdvojiti dodatnih 15 do 20 milijardi dolara, oni ta sredstva nemaju.

Grčka, unatoč financijskoj propasti, održava potrebnu razinu vojne potrošnje, ali su ti troškovi uglavnom usmjereni na obranu od mogućeg napada druge članice NATO pakta – Turske. U tom smislu je za Grčku puno isplativiji neki drugi savez, na primjer ovaj francuski, umjesto onog s ratobornom Ankarom.

Stav baltičkih država i istočne Europe je prilično predvidljiv, ali bi dugoročni pad potpore javnosti projektu “Europska unija”, uz povećanu vojnu potrošnju,  znatno mogao smanjiti aktualnu razinu rusofobije. U isto vrijeme, niti jedna zemlja s popisa graničnih zemalja nije okosnica ni trenutnog, kao ni potencijalnog vojnog saveza. Bez obzira na to što “ispunjavaju sve svoje dužnosti i obveze”, baltičke i mnoge druge zemlje bivšeg Istočnog bloka su za NATO važne samo u smislu proizvodnje napetosti s Rusijom, a nikako u financijskom smislu.

Odlučujući je, naravno, stav Berlina i “njemačkih” susjeda. Cijena samostalne obrane bi za Njemačku bila 31 milijardu dolara, za Nizozemsku oko 7,5 milijardi, a za Belgiju 5,5 milijardi dolara, što je mnogo, ali za bogata gospodarstva “sjevera” je teoretski podnošljiv iznos.

Međutim, Njemačka i njezini susjedi, pogotovo Nizozemska, predugo su i čvrsto integrirani u vojni sustav NATO pakta, stoga neizbježno restrukturiranje njihovih oružanih snaga ne bi bilo nimalo jeftino.

S druge strane, čak ni Nijemci ne uzimaju za ozbiljno bilo kakvu vanjsku prijetnju, nego bi s moćnom vojnom industrijom u potencijalnom europskom vojnom savezu bili drugi najvažniji ekonomski dobitnik.

Drugim riječima, nova vojna sila na terenu je moguća i NATO zaista može nestati, jer je puno isplativije vojsku stvarati u eri “jeftinog” novca, koja neće trajati zauvijek. Međutim, situacija je takva da bi u Europi vjerojatnije mogle zaživjeti dvije paralelne vojne strukture, koje bi u tom slučaju odražavale tradicionalne podjele između “njemačkog sjevera” i “latinskog juga”.

Kakav bi mogao biti potencijal novog sustava? Ukupan broj trupa aktualnih europskih članica NATO pakta, ako oduzmemo Veliku Britaniju, čak i nakon smanjenja velikih razmjera još uvijek prelazi 1,2 milijuna vojnika.

Ako ovom broju oduzmemo zastarjele  vojne snage Bugarske, Rumunjske i tako dalje, “učinkovite” trupe Europske unije broje nešto više od milijun vojnika. Dakle, lako je zaključiti da bi nakon integracije u jedan sustav ove snage bile više nego dovoljne za sigurnost, pa čak i upotrebu sile izvan saveza.  Zamišljati Europu kao “modernog vojnog patuljaka” je pogrešno. On bi se tako mogao promatrati u “sjeni” američkog ratnog stroja, ali ne i u odnosu na druge snažne vojske u svijetu. Ovakav vojni savez može biti prijetnja i Rusiji, čak i ako ne govorimo o nuklearnom potencijalu.

Međutim, od 2013. Francuska ima 360 nuklearnih bojevih glava, podmornice na nuklearni pogon, uključujući 4 strateške, naoružane projektilima dometa do 9 tisuća kilometara. Drugim riječima, nuklearni arsenal Pariza, barem formalno, trećina je ruskog ruski i veći je od zaliha nuklearnog oružja za koje se pretpostavlja da posjeduje Kina.

Ukupna tonaža francuske flote je otprilike u istog omjera kao i ruska, a dovoljno velike flote imaju, na primjer, Španjolska i Nizozemska. Općenito, ako zanemarimo stratešku komponentu, potencijalna Europska flota je sasvim usporediva s ruskom.

Drugim riječima, nadati se da će se hipotetskim raspadom NATO pakta na zapadnim granicama Ruske Federacije stvoriti vojni vakuum, vrlo je kratkovidno razmišljanje. S druge strane, prilično impresivan vojni potencijal potiče dio europske elite da se riješi sve skuplje i skuplje vojne ovisnosti u Washingtonu.

Međutim, ovdje govorimo o izjavi francuskog premijera upućenoj kao odgovor Donaldu Trumpu koji je rekao da je NATO pakt “zastarjela strukture”, te da treba ustrojiti nezavisni europski obrambeni sustav. Iako ovo nisu prve izjave ovakve vrste, nije isključeno da premijer Bernard Cazeneuve izjave daje u kontekstu predizborne retorike, čime francuskoj “Socijalističkoj stranci” želi pripisati karakteristike koje nema i deklarativno se približiti suverenističkoj politici Charlesa de Gaullea, proširivši je usput na Europsku uniju.

Na kraju, bez obzira na sve što je izrekao u predizbornoj kampanju, Donald Trump je jučer, tijekom inauguracije, najavio razvijanje proturaketnih sustava kao zaštitu od Irana i Sjeverne Koreje, što je bila mantra neokonzervativaca i Obamine administracije kako Teheran ima oružje kojim može ugroziti Europsku uniju ili da se zbog prijetnje Pjongjanga u Južnoj Koreji mora rasporediti dio američkog globalnog proturaketnog štita.

U kojem će se smjeru unutar NATO pakta razvijati vojna suradnja između “centra”, odnosno Sjedinjenih država, i “periferije”, odnosno europske unije, vidjet ćemo već prvih tjedana predsjedništva Donalda Trump. U svakom slučaju, neovisne europske snage, ako gledamo vojni potencijal zemalja članica EU, uopće nisu nemoguća zamisao. Međutim, postoji jedan problem. Naime, među europskom političkom elitom danas nema državnika kao što je bio Charles de Gaulle, a francuski “socijalisti” su pokazali za što su “sposobni”. U tom smislu, od izjava i odluka američkog predsjednika je možda važniji ishod francuskih izbora u svibnju i onih u Njemačkoj u rujnu, nakon kojih će sve biti puno jasnije.