Pred kraj povijesti? Prije dvadeset i sedam godina poznati politolog Francis Fukuyama dao je rizično predviđanje da će pobjeda Zapada u Hladnom ratu dovesti do neizbježnog kraja povijesti.
1992. politolog Francis Fukuyama napisao je „Kraj povijesti i posljednjeg čovjeka“, razradivši neka razmišljanja, razvijena tri godine ranije za The National Interest s kratkom eseju „Kraj povijesti?”. Središnja teza kasnije objavljene knjige je da kraj Hladnog rata treba čitati kao početak kraja povijesti čovječanstva, shvaćen kao dijalektički sukob suprotstavljenih vizija svijeta koje su se borile za potvrđivanje na univerzalnoj ili regionalnoj razini. Sjedinjene Države, zapadna Europa i sateliti razbacani po svijetu dobili su bitku protiv „sovjetskog carstva“, koje nije bilo samo geopolitičko i vojno, već nadasve kulturno i ideološko. Za Fukuyamu, ali ne samo, Hladni rat bio je sukob vrijednosti i mehanizama kapitalističkih društava, poput liberalne demokracije, apsolutne prednosti individualizma nad zajednicom, negativnih sloboda, kozmopolitizma i masifikacije misli, identiteta i običaja protiv društava koja teže komunizmu, koja im se suštinski suprotstavljaju.
Zapad nije nadvladao suprotni tabor zbog veće ekonomske i vojne moći, već zbog „atraktivnosti stila života“, koji je često pretjerano idealiziran kroz „soft power“ američke industrije pop-kulture.
Postupni pad komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Europi putem „narodnih revolucija“ odozdo, koje još nisu imale ime „obojene“, bio je test uspjeha ove strategije. Prije svega, narodne revolucije je sponzorirala CIA, koja je uz pomoć Karola Woytile financirala Lech Wałęsa i sindikat Solidarność, koji su bili kotač zamašnjak za kasnije otvaranje mađarske granice prema zapadnoj Europi, pad Berlinskog zida, „revoluciju“ u Čehoslovačkoj i sve što se kasnije događalo u zemljama Varšavskog ugovora. Moskva je taj proces čak mirno promatrala, jer je ’80-ih došlo do paradoksa zvanog „obrnuto carstvo“ u kojem centar izdržava periferije samo kako bi očuvao dominaciju nad teritorijem. Na posebnoj sjednici savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć su vlasti Sovjetskog Saveza predočili saveznicima iz istočnog bloka brojke o trgovini i ekonomskoj suradnji koje su dokazale da zbog povlaštenih cijena sirovina i energenata, kasnije prodaje boljih finalnih proizvoda u zemlje izvan socijalističkog tabora za američke dolare i vraćanje škarta u SSSR, Moskvu košta stotine milijardi dolara godišnje. Takvi su se procesi odvijali i unutar samog Sovjetskog Saveza, gdje su de facto autonomne republike provodile istu praksu, ali u nabavnim cijenama resursa u još boljim okolnostima. U toj su praksi prednjačile baltičke sovjetske republike, ali i Moldavija, Gruzija, Ukrajina i druge koje su već na vlastitim granicama mogli prodavati gotove proizvode tražene u inozemstvu, čak i na Zapadu.
Svi su se kleli u odanost ideji komunizma, iako lažući, naravno, samo kako bi nastavili voditi ovakve ekonomske politike, kojima se SSR tada usprotivio i tražio čiste račune. Kako je to bilo nemoguće ostvariti, Mihail Gorbačov je prvo dao zeleno svjetlo za ujedinjenje Njemačke, a onda je uslijedio raspad i Varšavskog ugovora i Sovjetskog Saveza.
Novo je stoljeće trebalo utrti put zori posljednje, duge i složene povijesne faze čovječanstva i globalnom napretku prema boljitku i progresu cijelog svijeta.
Napredak bi se u Fukuyaminoj viziji modelirao prema zapadnjačkim kriterijima, a „univerzalne vrijednosti“ su bile one zapadne, bolje rečeno američke.
Kraj povijesti bi, dakle, značio nametanje zapadnih vrijednosti cijelom planetu i proširenje zapadnih društvenih, kulturnih, političkih i ekonomskih vrijednosti i modela na sve ostale civilizacije.
Prema politologu, iz ovog procesa ne bi bilo izlaza. On je univerzalan i jednosmjeran, ostatak svijeta moći će se sukobiti s njim, ali će ga na kraju prihvatiti i podnijeti kao zajedničku i konačnu sudbinu svih naroda.
Predviđanja Fukuyame toplo su dočekana u liberalnom euroameričkom okruženju devedesetih, desetljeću takozvanog “unipolarnog trenutka”, odnosno nespornog primata Sjedinjenih Država u svijetu.
U stvari, komunističke diktature su padale jedna za drugom, što se događalo kao posljedica unutarnjih i istinskih sila ili je bilo izazvano planiranim obojenim revolucijama. U Latinskoj Americi je okončana era vojnih diktatura, a posljednji slojevi autokracije su se zatvorili u sebe i prestali su izvoziti svoje vrijednosti u svijet. U latinoameričkim zemljama su se ’90-ih zapadne zemlje gotovo svugdje smatrale prestižima i izabrane su kao idealni modeli „društva blagostanja“.
Pa ipak, danas je čak i u očima obmanjivača Fukuyame svijet daleko od objavljenog kraja povijesti. Liberalne demokracije pokazuju sve svoje mane na samom Zapadu, dok je posljednji pokušaj vala demokratizacije zaustavljen naglim porastom političkih modela za sada funkcionalnije i neliberalne naravi, što je proces kojem svjedočimo od Europe do Azije. Proces homologiranja i poravnanja globalizacije suočen je s protivljenjem lokalizama, patriotizama i nacionalizama, a čini se da su velike svjetske civilizacije odbacile svu zapadnjačku politiku u korist politike identiteta. To je primjetno u Kini i Indiji, koje po broju stanovnika čine pola planete. Latinsku Ameriku prožima proces „Bolivarskog nacionalizma“, koji obvija bilo kakav oblik imperijalizma i hegemonizma. Rusija je poznata priča, a islamski svijet se osjeća izdanim od strane Zapada. Iran na prvom mjestu, koji je postigao povijesni dogovor sa zapadnim silama, od kojih nijedna nije ispoštovala nijedan od uvjeta nuklearnog sporazuma. Zapadom su razočarani i njegovi tradicionalni saveznici i islamskom svijetu. Alžir je meta slabih pokušaja Obojene revolucije, Egiptu se prigovara pretjerana suradnja s Rusijom, Libija generala Haftara zamjera Zapadu podršku islamistima iz Misrate, koji su de facto vladari Tripolija. Zaljevske monarhije su ogorčene nekim odlukama još od vremena Obamine uprave, a šlag na torti je Turska, koja se ovih dana osjeća izdanom kao nikada u modernoj povijesti.
Svi ovi događaji na prvi pogled igraju u korist razvoja postbipolarnog svijeta u kojem Samuel Huntington predviđa sukob civilizacija.
Sam Fukuyama je nedavno priznao da je bio u krivu, tvrdeći da je podcijenio određenu dinamiku i da je kraj povijesti vjerojatno odgođen za neodređeno vrijeme. Ali to ne znači da je Fukuyama bio posve u krivu, jer je samo po sebi očito da u svijetu postoje društvene i političke snage koje beskompromisno rade na uništavanju karakteristika svojih referentnih identiteta u korist projekata pozapadnjačenja, od Tajvana do Ukrajine, prolazeći kroz Latinsku Ameriku.
Kritičari Fukuyame često kao osnovni argument koriste procvat etničkih i vjerskih identiteta, čak i islamistički terorizam, pojavu Kine u svijetu s vlastitim snom o društvu i neliberalno proljeće od Budimpešte do Moskve kao dokaz da je politolog bio u zabludi. Mogli bi i oni biti u pravu, jer futurologija nije znanost, već je to politologija, ali time pokazuju da nisu u potpunosti pročitali autorove teze.
Već 1989. Fukuyama je u kratkom eseju za National Interest objasnio da put čovječanstva do kraja povijesti ne bi bio miran, već pun turbulencija, sukoba i podjela, uzrokovanih prije svega nasilnim prodiranjem identiteta i nacionalizama u svim onim dijelovima svijeta koji su gnjevni zbog štete uzrokovane globalizacijom, među narodima zastrašenim strahovitom ekspanzijom zapadnih vrijednosti ili onih koji se okreću u prošlost, potaknuti nostalgičnim osjećajima i razočaranjem s budućnošću. S tim u vezi, važno je izvijestiti o jednom od najvažnijih odlomaka cijelog djela, ne zbog promocije Fukuyaminih predviđanja, već kako bi što bolje razumjeli što su u kao strategiju američkih neokonzervativaca i duboke države skovali Zbigniew Brzezinski ranije, a Francis Fukuyama i Samuel Huntington kasnije.
„Onim što pišem ne želim reći da više neće biti događaja s kojima bi se punile stranice međunarodnih godišnjih izvješća o vanjskim poslovima, jer se pobjeda liberalizma dogodila prije svega na polju ideja ili savjesti, ali je još uvijek nepotpuna u stvarnom i materijalnom svijetu. Zapadna društva i dalje se smatraju svjetionikom do kojeg treba stići“, piše Fukuyama, ali kao što je i sam ponovio, čini se da je izostanak “plana za svijet” koji se ne temelji isključivo na ekonomskoj viziji bio ključan faktor za prekid puta prema kraju povijesti i povratak na scenu religija i nacionalizma čak i u „postpovijesnoj Europi“ .
Međutim, on je uvjeren da je tim silama, prije svega nacionalizmu i religiji, suđeno da propadnu budući da imaju mnogo manje popularnosti u narodu nego prethodnih stoljeća, dok će liberalizam i dalje pokazati „neprobojnu fascinaciju u usporedbi s tim preprekama povijesti“.
Međutim, kako ističe politolog, tvrdoglavost s kojom političke klase i liberalne društvene snage pokušavaju suzbiti svaki nagon identiteta među masama još uvijek vezanim za domoljubne ili vjerske vrijednosti može samo produžiti vremenski zastoj, jer takve osjećaje u liberalnim i nesputanim demokracijama treba zaštititi. Jedina sila za koju Fukuyama smatra da je zaista sposobna osporiti kraj povijesti je politički islam koji, međutim, za razliku od fašizma i komunizma, ne može nametnuti kao univerzalna vrijednost, jer je ograničen na muslimanski svijet i drugdje ga snažno odbijaju.
Dakle, čak i danas, kada je očito da liberalizam gubi na svim frontovima, a dokaz tome je njegova propast u njegovoj kolijevci, odnosno na Zapadu, gdje oprečni osjećaji i trendovi doslovno gaze projekt univerzalnih liberalnih vrijednosti osmišljenih za izgradnju unipolarnog svijeta s jednim centrom i jednom vladom, naravno u Washingtonu, Fukuyama je uvjeren da su to dječje bolesti odgođenog „kraja povijesti“ ida će svijet, prije ili kasnije, podleći sirenskom zovu liberalizma.
Nije jasno ne želi li se Francis Fukuyama odreći svojih stavova i priznati realnost zato što bi istovremeno morao priznati da je cijeli život živio u zabludi ili zaista vjeruje da su ideje zapadnog liberalizma toliko fascinantne da će, kada su već opčinile Tajvan, Ukrajinu i neke zemlje Latinske Amerike, iako ne kaže koje, prije ili kasnije opčiniti Kinu, Indiju, Rusiju i zemlje koje gravitiraju u orbiti ove tri supersile, potom Latinsku Ameriku, subsaharsku Afriku, Japan kao zasebnu civilizaciju i na kraju čak i islamski svijet, koji je zbog političkog islama najotporniji na prodor zapadnih liberalnih vrijednosti? Liberalizam kao „univerzalna vrijednost“ je mrtav, ako je kao takav ikada i postojao, i povijest piše nove stranice, što je Fukuyami teško priznati i želi nametnuti ideju da su sve ovo privremen poteškoće koje će se prevladati.
No, kako ih on zove, gledajući „neliberalna proljeća“ od Budimpešte do Moskve, od Varšave do Ankare, uspon Kine i nacionalističke Indije, bolivarski nacionalizam koja se kao naftna mrlja šiti među narodima Latinske Amerike i sve veći utjecaj političkog islama, dane govorimo o „ruskom svijetu“ koji se u granicama, manje ili više, preklapa s Huntingtonovom „pravoslavnom civilizacijom“, čini se da Fukuyama živi u svijetu kojem su granice određene njegovim željama koje da sputavaju da vidi snažnu antiglobalističku plimu u svijetu koja želi multipolarni svjetski poredak, a ne kraj povijesti kakvog su, opijeni pobjedom u Hladnom ratu, početkom ’90-ih slavili američka duboka država, stratezi globalizma i politička elita koja ih je predstavljala u svijetu.
********************************************************
Ispravak pogrešnog navoda: U prošlom tekstu o „sukobu civilizacija“ je kao autor istoimenog djela umjesto Samuela Huntingtona greškom naveden Francis Fukuyama, autor „Kraja povijesti i posljednjeg čovjeka“. Hvala na razumijevanju. N. Babić.
Kraj povjesti bi podrazumijeva i kraj vrimena, odnosno njegovo zaustavljanje šta navodi na neke druge koncepte koji sad nisu tema, a o tome jedino šta možemo reć je da neznamo . . . pa čak se čini i suprotno jer ljudi upravo u ovome trenutku osjeća ju veću neizvjesnost danas nego šta su je osjećali jučer tako da se i budućnost čini neizvjesna, a nikako predvidiva šta bi “kraj povijesti” sam po sebi podrazumjeva.
Svi ti liberalizmi, neoliberalizmi, konzervativizmi, komunizmi, socijalizmi, kapitakizmi i svi ostali -izmi su samo način vladanja nad masama programiranjem njihovih umova kako su ti -izmi prirodna pojava, a ne nešto društvenim inženjeringom napravljeno. Svak ko sam sebe identificira sa bilo kojim -izmom je totalno programiranoga uma odnosno suprotno od slobodnouman, a to znaći kako živi u full matrixu. Za nadić matrix potrebna je svijesnost osnosno potrebno je da se duh može probit kroz oklop ega kako bi afektira um. Svi ljudi imaju ego jer bez ega nebi uopće mogli funkciinirat u materijalnome svitu. Najtanji ego imaju npr yogiji koji žive u pećinama indijskih brda koji niśta ne jidu, malo piju, trepnu i udahnu desetak puti dnevno . . . velik je raspon od onih kojima je um totalno programiran do samih yogija. A jako bi bilo šta više ovih totalno programiranoga uma brinu se društveni inženjeri ka ovi Japanac šta… Čitaj više »
Fukuyama u trenutku pisanja svojeg Kraja povijesti nije mogao znati da će sve ono što su politolozi, filozofi, povjesničari uzimali kao konstante u svojim formulama (ideologije, religije, vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju..) po svojem utjecaju na čovječanstvo nadrasti jedna sitnica kao što je internet i smartphone. Ono što je nekad bio Holywood sa svojom propagandom boljeg svijeta za kojim valja svima čeznuti, danas su društvene mreže, facebook, instagram i slične. Mislim, dakle postojim je zamijenjeno s on-line sam, dakle postojim. Internet je donio sa sobom i fizičku vezu između ovog i onog svijeta- smartphone, pri čemu ‘onaj svijet’ – virtualni, postaje sve bitniji od ovog. Stvarnosti se preklapaju, prožimaju i uzajamno mijenjaju. Kontrola nad informacijama, nad mišljenjem, umom pojedinca je za Fukuyame potraživala ogromne resurse i troškove. Danas te troškove snose sami korisnici. K tomu, postaju ovisnici. Ta ovisnost nije samo ovisnost uma, već i sasvim fizička. Svemir je električne… Čitaj više »
Dobar clanak koji navodi na razmisljnje o liberalizmu kao posljedici drustvenih trvljenja (citaj društvenih integracija ili povezanost pojedinca s grupom i društvene regulacije ili društvene norme ) i povijesti kao sinonima za pravdu i jednakost(citaj ,,sve ce to o mila moja prekriti snjegovi ruzmarin i sas)…na osnovu toga moja malenkost je zamijetila da su u fokus analize dospjela dva tipa društva: -Militarističko društvo – temeljeno na prinudi, centraliziranoj državi, potčinjavanju pojedinca državi i zatvorenosti i neprijateljstvu prema drugim društvima, i -Industrijsko društvo – temeljeno na dobrovoljnoj suradnji, decentralizaciji vlasti, državi koja postoji radi dobrobiti slobodnih pojedinaca te ekonomske međuzavisnosti i otvorenosti prema drugim društvima. …..A agonija liberalizma mozda je definirana ovako… – egoistični liberalizam – nizak stupanj integracije drustva -anomični liberalizam– nizak stupanj regulacije drustva -altruistični liberalizam– visok stupanj integracije i djelovanje za dobrobit ostalih članova zajednice -fatalistični liberalizam– visok stupanj regulacije drustva gdje nema izbora jer ne postoji ……… Čitaj više »
Fukuyama je bio u krivu onda sa svojim krajem povjesti 90-tih i nastavlja biti u krivu. Plan je bio da svijet ode u zapadni stil zivota TV, rad, konzumacija onoga sto ti rezim stavi pod nos i slicno. Vidjevsi da se je Sovjetski Savez raspao radi vise ekonomske naivnosti kao najvaznijeg faktora a ima i puno drugi Fukuyma donosi krivi zakljucak da ce se ‘zapadni’ stil zivota TV, konzumiranje , da ce se to prosiriti na ostatak svijet jer eto to je najbolji sistem Fukuyama je neke stvari zaboravio kada je donio taj krivi zakljucak. Neomarksisti – Frankfurtska Skola su nastavili sa indoktrinacijom zapada pod krinkom liberalizma ili neoliberalizma ili progresivizma kako li se vec sve zovu a bolje da se zovu pravim imenom: socijalizam , ili Fabijanski socijalizam. Rusija se odrekla svega toga i pod Putinom okrenula tradiciji i nacionalizmu kao reakcija na agresivno ponasanje tog istog zapada. Rusija… Čitaj više »
Kraj povijesti če biti, sada, sutra, nekad. Fukuyama ima u vidu da če posljednja etapa biti liberalfašizam. Svaki dinamični sistem kloni kam ravnotežu, može da je postojana, može da je vremena, ima i poslednju kranju stabilnu etapu. Čovečanstvo je neki sistem koji se menja, od banovog drveta ili pećine, robovladalstvo, feudalizam, kapitalizam, socijalizam liberalfašizam… Ima početak, treba da ima i kraj. Glavna karakteristika svim etapama je progres i globalizacija, to je objektivni proces, ali krajnji ciljevi mogu biti razni, liberalfašizam, komunizam, socializam, kapitalizam, nešto treće. Ako recimo neki faraon u drevnom Egiptu uspeo da preuzme ceo svijet, napravi stabilan i večni sistem, to bi bio kraj povesti, ali tada nije imalo takvu tehnosferu, sve velike imperije su se raspale, informacija i upravljanje ne može da se rasprostiranje toliko brzo, a i sami sistem nije bio tako idealan da napravi takav tip globalizaciju. Krajem 18-og veka kuklovodi su oglasili svoju viziju… Čitaj više »
Fukya pod hitno vratiti na “Vrapče” ili “Lazu” – odjel LibeRaLizam.
Vrijeme i povijest su jedina konstanta na balkana, nesto poput crne rupe gdje je vrijeme stalo a povijest se ponavlja u jednakim intervalima.
Oprosti mi, druze Veliki Staljine, ali citjuci ovo sam poceo da se kolebam u veri. Sta ako je drug Fukuyama u pravu? Mislim, secam se euforije 90-tih. Doslovno je vazilo da je bolje bilo koje zapadno govno od domace pite. I liberalizam deluje jos uvek kao najveca organizovana ideologija Liberalizam apelira egou; ja, ja, ja. Istrazivanja mnjenja mladih pokazuje da su nastrojeni tako. Gore im je nego roditeljima, nema stanova, nema posla, ali su navikli razvivsi sizofreniju. U stvarnosti rade u call centru, ali u masti su princevi i princeze na netu. Net im je stvarniji od fizicke stvarnosti. Ne desava se da sazrevaju odbacujuci iluzije, vec odbacuju stvarnost radi iluzija. Komunizam apelira korteksu, a mozak funkcionise tako da kad otkazuje otkazuje po slojevima pocevsi od korteksa. Na kraju ostaje samo centar, reptilski mozak. Tamo je ego. Tome apelira liberalizam. Sta ima antiliberalizam? U sustini samo to da je anti.… Čitaj više »
Kraj povjesti za zemljane je nastupio kada su ih istjerali iz šume i “civilizirali” ih da bi im život bio lakši a oni povjerovali u obmanu neshvačajući da gube slobodu jer jedino su slobodni ako nisu “civilizirani”. Svaki napredak u toj “civilizaciji” je bio sve gori zatvor za zemljane, danas je nastupio kraj povjesti analognog zoološkog vrta za zemljane jer su im invertirali novi digitalni iz kojeg nemaju gdje pobjeći jer i da hoće sve oko njih će biti zagađeno, bez biljaka i životinja, čiste vode itd. Postali su zemljani na kraju kao i ona stoka koju uzgajaju koju i da puste nebi se snašla jer je navikla da je gazda hrani a uz put kolje, muze, striža………….
Kao i svo dosadšnji x-izmi, tako i liberalizam ispade gov*no, a od tako svete riječi; slobode.
Očito je da je problem u interpretaciji i provedbi ideja, ili skrivanjem odvratne namjere iza prelijepog naziva.
Bolje reći, krivi su ljudi, i oni nedorasli i oni zli.
Jbg tesko prihvatiti da nisi bio u pravu celog svog zivota
“Zapad nije nadvladao suprotni tabor zbog veće ekonomske i vojne moći, već zbog „atraktivnosti stila života“, koji je često pretjerano idealiziran kroz „soft power“ američke industrije pop-kulture.”?! Znači, naši gastarbeiteri su ostajali na “privremenom” radu na Zapadu zbog “atraktivnog stila života”, a ne zbog deviza u džepu?
Bilo je političke emigracije, ali većina je ipak bila ekonomska. Komunizmu je odavno istekao rok trajanja, a to naravno ne znači da je kapitalizam nešto pretjerano dobar…
Fukayama je visoki član Rockefellerovog “Vijeća za vanjske odnose” (CFR), a visoki članovi CFR-a bili su i ona dva krepana zločinca, Sammuel Huntigton i Zbigniew Brzezinski. Fukuyama je također član Bilderberga. Fukuyama je Amerikanac, japanskih korjena, odnosno “pošteni Japanac”, onako kao onaj lik “gospodin Miyagi”, iz popularnog filma 80-ih godina, “Karate Kid”. U ovom ljigavom tinejdžerskom filmiću, gospodin Miyagi je postariji ljubazni japanski udovac, koji živi sam u svojoj kući u radničkoj četvrti Los Angelesa, u susjedstvu glavnog junaka , tinejdžera Daniela, kojega u školi stalno malteriraju nekoliko bahatih školskih drugova iz bogatih obitelji, koji znaju karate. I oni jedanput pretuku Daniela. Daniel se sprijatelji sa gospodinom Miyagiyom, simpatičnim Japancem, koji govori “broken english” sa akcentom,. I gospodin Miyagi, ovom tinejdžeru Danielu daje mudre istočnjače savjete i nauči ga karate, pa onda Daniel na kraju rasturi i pobjedi svoje bahate školske drugove, koji su ga malteritarli. I naravno dobije lijepu… Čitaj više »
Cijela povjest je laz bazirana na dogovoru.. tako kaze Napoleon a i Voltaire. Nedaj boze da su ‘porazeni’ morali pisat povjest-sve bi se moralo okrenuti naglavacke i ‘dobri’ bi bili losi a ‘losi’dobri…Vidi ovog pamenjakovica sa saksonskih koledza. A ime koje su mu nabili!?Jako pase sa prezimenom hehe…eee globalne utvare.
Nisam Fukuyama, ali, ja predvidjam slom liberalizma i globalizma, i zatvaranje drzava u nacionalne granice, pocev od USA pa nadalje.
Kraj povijesti moze doseci samo pojedinac, drustvo nikako.
Kraj povijesti je stanje kada covijek unisti onog srednjeg ja onog koji se nalazi ispred Ega a iza Ja Jesam iliti viseg ja.
F F je obični perač mozga.
Kako stvaramo povjest Tijekom nekoliko prošlih stoljeća europski je humanizam ponudio univerzalan sustav vrijednosti zapadnog svijeta. Ali humanizam je očito ipak diskreditiran. Njemački je filozof Peter Sloterdijk (r. 1947.) napisao oštru kritiku humanizma, prigovarajući mu da nije uspio od nas stvoriti bića koja su u suglasju s vlastitim etičkim zahtjevima. Iza Sloterdijkovih primjedbi krije se pitanje, ispunjeno slutnjom, kamo naša vrsta (homo sapiens) ide. Ni religije, ni marksizam, ni egzistencijalizam nisu bili uspješni u tome da od nas naprave bolja bića. Humanizam – ni u svojem drevnom obliku, ni u kršćanskom obliku, ni u obliku prosvjetiteljstva – nije dao važan doprinos budućem razvoju onoga što znači biti čovjek. Zapravo, istina je upravo obrnuta, osobito ako skrenemo svoju pozornost na događaje u 20. stoljeću. S obzirom na pojavu Staljina, Hitlera, Maoa i Pol Pota, a to su samo neka od imena koja se spominju u nehumanim sukobima, u svjetlu etničkih sukoba… Čitaj više »