Futurizam nekoliko modela podjele Afganistana

Prema gledištima naučne grane koja se naziva futurologija, jedna od različitih budućnosti koje se mogu predvidjeti za Afganistan, jeste podjela te zemlje usljed rivalstva naoružanih grupa koje se protive osnivanju centralizovane vlade. Centrifugalna sila koju su stvorile te grupe mogla bi se pod uticajem stranog uplitanja ojačati do te mjere da se u budućnosti Afganistana predviđaju različite geografske podjele te zemlje.

Ono što je jasno jeste da će podjela Afganistana, ukoliko se dogodi, slijediti etničko-geografske linije. Iako se čini da će, kako bi se te linije u potpunosti podudarale u nekim modelima podjele, biti neizbježne i određene migracije.

Model „Enklava Panjšir“

Enklava je geopolitički pojam kojim se definiše stanje jedne nezavisne političke jedinice unutar druge nezavisne političke jedinice. Geografske karakteristike uvale Panjšir u Afganistanu takve su da je vojno osvajanje te teritorije teško i praktično nemoguće. Ukoliko snage Ahmada Masuda i Talibana ne postignu sporazum, model „Enklava Panjšir“ može biti jedna od opcija za podjelu Afganistana na dvije nezavisne teritorije s političkim centrima u Kabulu i Panjširu.

S obzirom na poteškoće u pristupu Panjširu i poteškoće u nabavljanju logistike od strane Masudovih snaga, u slučaju osnivanja enklave Panjšir, postoji mogućnost širenja podjele Afganistana na sjeverne teritorije poput Bedahšana. To bi bilo moguće uz pritisak Masudovih snaga s ciljem spajanja s teritorijom Tadžikistana, i naposljetku, otvaranja trase za logistiku.

S ozbirom na tople odnose Ahmada Masuda s Francuskom i zeleno svjetlo te zemlje, ovaj model imao bi podršku SAD i Evropske unije. S druge strane, Kina i Islamska Republika Iran usprotivit će se takvom planu.

Ukoliko se model „Enklava Panjšir“ sprovede u djelo, Kina će izgubiti strateški koridor Kašgar-Vahan-Kabul, a Pakistan bi se ponovo vratio na svoj prethodni strateški položaj u vanjskoj politici Pekinga. To bi Pakistan dovelo na povoljan strateški položaj, jer pored vladavine Talibana u Afganistanu i uticaja Islamabada u Kabulu, projekat „Jedan put – jedan pojas“ bio bi oživljen u svom prethodnom obliku. Stav Rusije o pitanju modela „Enklava Panjšir“ uveliko zavisi od sporazuma između Moskve i Dušanbea o pitanju dešavanja u Afganistanu. Zasigurno, sprovedbom u djelo tog modela, strateški značaj Tadžikistana u regionu bit će unaprijeđen, a ta zemlja će imati priliku da bude centar politike između Zapada i Rusije.

Model Bernarda Levija

Francuz Bernard Levi vjeruje da se demokratija ratom mora nametnuti područjima na jugu i zapadu Azije. On je u tom pogledu istomišljenik štrausovskih neokantovaca u Sjedinjenim Američkim Državama. Levi ima plan za raspad regiona koji se često predstavlja od 2003. god., pa nadalje, a Sjedinjene Države također su podržavale taj plan. On podržava Ahmada Masuda, a nedavno je o njemu rekao da otpor Ahmada Masuda uz pomoć Francuske može biti ojačan, te može sačuvati „našu teritoriju od barbarstva i napada na Evropu, posebno na velike francuske gradove.“

U tom modelu, iranska pokrajina Sistan i Balučistan, pakistanska pokrajina Balučistan, i pokrajine Nimruz, Halmand i Kandahar, sačinjavale bi političku jedinicu Balučistan. Druge afganistanske pokrajine bile bi podijeljene između tri političke jedinice Pakistan, Afganistan i Paštunešastan.

Nijedna od zemalja susjednih Afganistanu ne slaže se s modelom Bernarda Levija, a čini se kako ni Sjedinjene Američke Države nisu voljne da se takav plan sprovede u djelo; jer takva podjela regiona u ovom trenutku s obzirom na ustupke Islamabada Sjedinjenim Državama, ne ide u prilog  kratkoročnim i srednjeročnim interesima SAD.

Model Veliki Horasan

U ovom modelu, iranska istočna pogranična linija također bi u potpunosti bila podijeljena te bi sjeveroistočna područja bila pripojena političkoj jedinici Veliki Horasan, a jugoistočna područja političkoj jedinici Balučistan. Pakistan bi u potpunosti bio podijeljen na političke jedinice Paštunešestan (dijelovi Afganistana i Pakistana); Sind bi bio podijeljen, a savezna država Pandžab bi pripajanjem Pandžabu u Indiji činila političku jedinicu Pandžab ili Halestan. Politička jedinica Balučistan bila bi osnovana spajanjem Balučistana i iranske pokrajine Sistan i Balučistan. Politička jedinica Veliki Horasan sastojala bi se od spajanja dijelova Afganistana, Tadžikistana, Uzbekistana, Turkmenistana i Irana. Jedna od neželjenih posljedica podjele po modelu Veliki Horasan bilo bi stvaranje nezavisne jedinice Kašmir, koju bi činili Gilgit-Baltistan, Skadro, pakistanski Kašmir i indijski Džamu i Kašmir.

Političke snage koje podržavaju Ahmada Masuda, a koje imaju drevne naklonosti prema pojmu Veliki Horasan, predstavile su taj plan na početku sukoba između Panjšira i Kabula, i nastojale da on postane uvriježen u javnom mnijenju. Ta tema doživjela je negativne reakcije u javnom mnijenju. Također, ne bi dobila ni političku podršku jer bi praktično ozbiljno narušila teritorijalni integritet zemalja na sjeveru Afganistana. Stoga, model Veliki Horasan u praksi nije izvodiv.

Pakistanski model

S obzirom na veliku povoljnost koju predstavlja za Pakistan, ovaj model je nazvan „pakistanski model“. Područja koja naseljavaju Paštuni u Afganistanu u potpunosti bi bila pripojena Pakistanu, a ta zemlja bi sačuvala svoj teritorijalni integritet. Na tlu Afganistana bila bi osnovana politička jedinica Hazarestan, a područja na sjeveru Afganistana bila bi podijeljena između Tadžikistana, Uzbekistana i Turkmenistana.

S obzirom na široke konsultacije između Islamabada i Dušanbea te Islamabada i Taškenta o pitanju Afganistana, i koristi koju bi dva sjeverna susjeda imala od tog plana, pakistanski model može, barem na papiru, imati određeni kredibilitet. Čini se kako bi im u slučaju volje tri spomenute zemlje za avanturizmom u podjeli Afganistana, Sjedinjene Države pružile podršku, jer bi podjela Afganistana na osnovu tog modela naposljetku dovela do podjele cijelog regiona na osnovu modela velike podjele koji će biti pojašnjen u nastavku.

Model velike podjele

Rasprostranjenost modela velike podjele veća je od područja Indijskog poluostrva, te se proteže i do Sin Kijanga i Tibeta u Kini. Sin Kijang dobio bi nezavisnost u okviru političke jedinice Turkestan ili Istočni Turkestan, a Tibet bi pripajanjem sporne pokrajine Aranočal Pardaš činio političku jedinicu Tibet. Potpuna podjela Pakistana i dijelova Irana, dogodila bi se kao i u modelu Veliki Horasan, s tom razlikom što bi sjeveroistočna područja Irana pripajanjem dijelovima sjeverozapada i zapada Afganistana sačinjavala političku jedinicu Hazarestan. Područja Kašmira pod kontrolom Kine, kao i dolina Depsang bila bi pripojena političkoj jedinici Kašmir. Sjeverna područja Afganistana bila bi podijeljena između država Tadžikistan, Uzbekistan i Turkmenistan.

Kao što je ukazano i u dijelu vezanom za pakistanski model, Sjedinjene Američke Države kao svoj najpogodniji plan podjele smatraju model velike podjele, a s obzirom na kapacitete u regionu, poput etničko-rasističkih kontradiktornosti, sektaških razlika, tvrdnji u vezi s teritorijama, neslužbenih granica i militarizovanih naklonosti vladinih i nevladinih igrača, Washington će podržavati bilo koji plan podjele regiona, jer bi on naposljetku mogao dovesti do velike podjele.

Zaključak:

Strategija podjele uvijek je u planovima Sjedinjenih Američkih Država za različita azijska područja, jer podjela regiona na manje jedinice omogućava njihovu lakšu kontrolu. S druge strane, bilo koji model podjele na Indijskom poluostrvu mogao bi se proširiti na tlo Islamske Republike Iran, te bi pored aktiviranja terorističko-etničkih grupa, doveo do građanskih izazova i društvenih i etničkih pobuna posredstvom neprijateljskih medija.

Među budućim modelima predstavljenim u ovom članku, prioritet među mogućim budućim scenarijima imaju model „Enklava Panjšir“ i „pakistanski model“. U prvom modelu, Islamska Republika Iran praktično će se suprotstaviti Ahmadu Masudu, a u drugom modelu Islamabadu. U vezi s Pakistanom, jednostavno se uz pomoć regionalnih sistema i sigurnosnih upozorenja, kao i širih veza s nehakanskim talibanima u Kabulu, može spriječiti „pakistanski model“. No, kada se radi o suprotstavljanju Ahmadu Masudu, mora se obratiti pažnja na to da je više od diplomatskog ili čak terenskog suprotstavljanja toj grupi, značajnije medijsko suprotstavljanje s ciljem kontrole i usmjeravanja javnog mnijenja, jer se uz pomoć zapadnih i nekih domaćih medija, duel Panjšir-Kabul pretvorio u duel između demokratije i konzervativizma.