Gabrijele D’Annunzio i njegova karnevalsko-gusarska „Slobodna Država Rijeka“

Ovih dana je u Hrvatskoj izbila polemika zbog podizanja spomenika talijanskom književniku i fašistu Gabrieleu D’Annunziju, te zbog nepoznatih osoba ograničenih intelektualnih sposobnosti i osnovne naobrazbe koji su u Rijeci na Guvernerovu palaču objesili zastavu bivše Kraljevine Italije. Zbog toga moramo podsjetiti tko je bio Gabriele D’Annunzio i njegova „Slobodna Država Rijeka“

Naime, 30. listopada 1918. u gradu Fiume, danas Rijeci, talijanski pobunjenici su preuzeli vlast s ciljem proglašenja republike i s namjerom pripojenja Italiji. Grad su okupirale francuske i talijanske trupe. Gabriele D’Annunzio je pokušao uvjeriti talijanskog vojskovođu Pietra Badoglia da iskrca kopnene trupe u Dalmaciji i tako potvrdi svršen čin.

Međutim, Badoglio je naredio D’Annunziju da ne zabija nos tamo gdje ne bi smio. Dana 7. travnja 1919. izaslanstvo Rijeke predložilo je pjesniku da postane njihov šef države. Pjesnik je oklijevao do 10. lipnja, kada se obratio kralju Vittoriju Emanueleu i tražio audijenciju.

Kralj je primio pjesnika, koji mu je iznio svoje planove, ali je Vittorio Emmanuele odgovorio: “Ustav definira minimalna prava naroda i moja maksimalna prava”.

Kao odgovor, D’Annunzio je tiskao manifest “Ne želim se pokoriti naredbi. Kocka je bačena. Kad pročitate ovo pismo, već ću zauzeti vjerni grad.” Okupio je svoje naoružane sljedbenike, a da policija i vojska nisu intervenirale da ga zaustave. U međuvremenu su u Rijeci izbili sukobi između talijanskih postrojbi koje su podržavale talijanske iredentiste i Francuza koji su se svrstali na stranu „Slavena“, kako Talijani i danas zovu sve koji žive istočno od Trsta.

Predstavnici Rijeke stigli su u Veneciju i sa sobom poveli D’Annunzija. Pjesnik se pretvarao da je bolestan, ali je na kraju 11. rujna s petnaest kamiona natovarenih sljedbenicima započeo „Marš na Rijeku“.

U 11:45 su 12. rujna 1919. legionari ušli u grad, gdje su ih dočekala crkvena zvona i sirene talijanskih ratnih brodova. Počela je priča o entitetu kojeg su Talijani nazvali „Reggenza di Fiume“.

Ljudi su se počeli slijevati u Fiume. Bilo ih je svih vrsta, ljutitih, dezertera i odbjeglih mornara. Vladine snage zauzele su položaje u gradu, ali nisu poduzimale ništa. 14. rujna je admiral Casanuova naredio ratnim brodovima da napuste riječku luku, ali su ga kapetani odbili poslušati i prešli su na stranu D’Annunzija, koji je trijumfalno pisao pismo Mussoliniju.

“Jednako sam šokiran tobom i talijanskim narodom. Dok vi cmizdrite, mi se mi borimo. Gdje su vaši fašisti, vaši dobrovoljci, vaši futuristi? Probudi se! Probudi se i srami se. Napravi rupu u trbuhu i iscijedi mast. U protivnom ću to učiniti ja kada moja snaga bude apsolutna”, napisao je D’Annunzio Mussoliniju.

U međuvremenu se stanovništvo Rijeke moralo prehraniti. D’Annunzio je odlučio da ratni brodovi moraju prijeći Jadran i zaplijeniti sve trgovačke brodove na koje bi naišli. Naišli su na brod „Persia“, koji je nosio oružje za carsku Rusiju, koji je silom s posadom odveden u Rijeku.

Stoga nije točno da je D’Annunzio slao oružje Sovjetima, kako to kažu određeni izvori. Tako je piratski rat postao glavna “ekonomska grana” D’Annunzijeve “Republike ljepote”.

Najnevjerojatniji likovi predstavili su se ovoj gusarskoj državi. Među njima su bili pjesnici, krijumčari, lopovi, prevaranti, pjevači, luđaci i talog društva. Sve je privlačila apsolutna sloboda i bezakonje.

“Na ulicama Fiumea svake večeri do jutra je urlao nadrealni karneval. Međutim, nije bilo dovoljno kruha. Kokain je velikodušno dijeljen umjesto kruha, samo kako bi se održao moral i radne sposobnosti”, stoji u arhivima tog vremena. Zaista su organizirana mjesta za distribuciju kokaina, a tada je i sam D’Annunzio postao ovisnik o drogama, što se i vidjelo.

U pisanju ustava, zajedno s De Ambrisom, nametnuo je obvezno glazbeno obrazovanje za djecu, bez kojeg nisu dobili državljanstvo, a stvorio je i kult muza izgradnjom srodnih hramova. Odobrio je “rimski pozdrav”, kojeg su kasnije usvojili fašisti i nacisti. Također je odredio uniformu vojnika „talijanskog grada Fiume“, crne majice dugih rukava, zimi džempere, s vezenim lubanjama.

Zadovoljan, D’Annunzio se zainteresirao za nudizam, hodajući noću u adamitskom kostimu na plaži. Učinio je da turizam procvjeta tako što je odobrio razvode, što je u tada izrazito katoličkoj Italiji bilo nezamislivo.

Ali je očigledno da s ovim izmišljotinama nije mogao nastaviti u nedogled. Radnici su počeli štrajkati. Trgovine su se zatvorile, ekonomija i infrastruktura su bili u padu.

D’Annunzio je također odlučio poduzeti vojnu kampanju i zajedno s hrvatskim separatistima krenuo u borbu protiv “omraženog srpskog jarma”. Imenovao je belgijskog pjesnika i anarhista Léona Kochnitzkog za ministra vanjskih poslova „talijanske Rijeke“.

Kochnitzky je predložio stvaranje „Saveza potlačenih zemalja“ s ciljem pružanja potpore sovjetskoj Rusiji, no Vijeće sovjetskih narodnih komesara odgovorilo mu je mlakim telegramom: „Kremaljski komesari znaju da je Republika Rijeka kontrarevolucionarna pobuna.“

Odgovorile su mu i druge skupine: katalonski separatisti, seljački poglavari Meksika i egipatski namjesnik. U međuvremenu su kaos i glad zavladali gradom. Unatoč piratstvu, nedostatak robe je bio ozbiljan, posebno nakon što su vladine trupe postavile aktivnu blokadu grada. Ali D’Annunzio je ustrajao. Uglavnom zato što ga nitko nije dirao. Konačno, to je bila zgodna  situacija.

Talijanska vlada je imala luđaka da se njime koristi u pregovorima sa saveznicima. D’Annunzio je bio protuteža jugoslavenskim zahtjevima i izgovor da se ostane u Dalmaciji, a za Mussolinija je bio valjan izgovor da odvrati vladu od vlastitih nevolja. Maštarije D’Annunzija i njegovi mistični eksperimenti su sve više udaljavali elitu grada koja ga je ranije podržavala kako bi Rijeka postala dio talijanskog kraljevstva.

Zastava koju je D’Annunzio dizajnirao za grad nosila je zviježđe Velikog medvjeda na ljubičastoj pozadini, okružena zmijom Ouroboros, koja se grize za rep i plaši starce. Avanturisti bliski pjesniku mrzili su ga, a Filistejci su se zgražali kada su vidjeli red žena koje su defilirale kroz pjesnikovu spavaću sobu.

Iredentisti su odlučili eliminirati D’Annunzija, koji je sve to ignorirao i nastavio sa svojim karnevalom. 12. studenog, međutim, zavjera više nikome nije trebala. Italija je potpisala sporazume u Rapallu, prema kojima je Dalmacija, uključujući Fiume, prešla u ruke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sudbina Rijeke je određena 26. prosinca, kada su talijanski brodovi pucali na vladinu zgradu. D’Annunzio je lakše ranjen, a dvadesetak dobrovoljaca je umrlo. Tada su “legionari” počeli napuštati grad, a talijanske vladine trupe su pjesnika otjerale 2. siječnja 1921. Nakon nekoliko tjedana je otišao na istom “Fiatu” na kojem je ušao u Fiume, ali ovaj put samo u pratnji vozača i tajnika.

I tako je završila avantura velikog „vojskovođe“ i pjesnika Gabrijelea D’Annunzija, čija sramotna karnevalska republika nije vrijedna spomena, osim da se onima koji to ne znaju i ne žele znati pojasni što je zapravo bila.

“Posjedovati grad je poput posjedovanja strastvene žene”, nakon proglašenja „talijanske“ Rijeke je napisao Gabriele D’Annunzio.

“Fazan je lijep, ali nema ni trunke mozga. Rijeka je očito opila D’Annunzija”, napisao je u to vrijeme Vladimir Majakovski.

“D’Annunzio je putnik koji se pokušava švercati bez karte za vlak, industrijalac koji skriva profit, trgovac koji piše lažne bilance da bi prevario poreznike”, odgovorio mu je talijanski komunist i teoretičar marksizma Antonio Gramsci.