Gdje su sada udruge za ljudska prava? – Vlada Ekvadora u krvi guši proteste protiv MMF-a

Nakon izbijanja masovnih narodnih  pripadnika autohtonih plemena, koji odbijaju prihvatiti mjere štednje koje je Ekvadoru nametnuo MMF, predsjednik zemlje Lenin Moreno proglasio je od subote policijski sat i militarizaciju glavnog grada Quita.

“Organizirao sam policijski sat i militarizaciju Quita i cijele doline. Stupit će na snagu u 15 sati. To će olakšati djelovanje snaga javnog reda protiv nepodnošljivog i prekomjernog nasilja”, najavio je predsjednik Ekvadora.

Prosvjednici su izvijestili da će ostati na ulici i da neće dopustiti da im se povrijede ustavna prava.

Iako je Konfederacija autohtonih naroda (CONAIE) izjavila da će sudjelovati u izravnom dijalogu s Leninom Morenom, izvršna vlast i dalje kriminalizira prosvjednike i jača vojnu prisutnost u gradovima.

“Građani, poduzet ćemo sve potrebne mjere, ponovno ćemo uspostaviti red po svaku cijenu. Obećavam vam da ćemo se izvući iz ovoga”, ponovio je predsjednik Moreno koji s vladom i generalima upravlja zemljom iz „egzila“ iz priobalnog grada Guayaquil.

Sa svoje strane, predsjednik saveza CONAIE, Jaime Vargas, rekao je da su u sumornoj slici neki mediji širili lažne izjave „glasnogovornika“ kojima nije dopušteno da govore u ime narodnog sektora.

Podsjetimo, Lenin Moreno je u drugom krugu izbora 2017. izabran za predsjednika Ekvadora s 51,16% glasova. To je uspio jer je bio kandidat “Saveza ponosne i suverene domovine” (Alianza PAIS), bloka kojeg je za provođenje svoje Građanske revolucije 2006. sa suradnicima utemeljio bivši predsjednik Rafael Correa.

Odmah po dolasku na vlast su se vidjele promjene u unutarnjoj i vanjskoj politici Morena. U zemlji se aktualni predsjednik nije mogao nositi s ekonomskim i financijskim problemima i situacija je postajala sve gora. Moreno se odriče i vanjskopolitičkog kursa predsjednika Corree i priklanja se Washingtonu, što se posebno vidjelo u stavu o krizi u Venezueli. Naime, Lenin Moreno je samoproglašenog uličarskog predsjednika Juana Guaidóa priznao za legitimnog vođu Venezuele isti dan kada je oporbeni zastupnik na ulicama istočnog Caracasa održao ceremoniju samoproglašenja za “ustavnog privremenog čelnika zemlje”, kojeg je čak primio u “službeni državni posjet”.

Kasnije, kada više nije znao kako voditi zemlju, za „pomoć“ se obratio Međunarodnom monetarnom fondu, a rezultat je trenutna pobuna u Ekvadoru i upitna politička budućnost Lenina Morena.

Izvanredno stanje fašističke vojne hunte

Otkad je proglašeno izvanredno stanje, protesti su se u posljednjih deset dana,  intenzivirali, a ljudi odbijaju provedbu mjera koje je u zamjenu za kredite nametnuo MMF. Traži se i jamstvo slobode kretanja i prava na mirne demonstracije.

U međuvremenu, čini se da je Ekvador pao u noćnu moru. Lenin Moreno je zemlju pretvorio u fašističku vojnu diktaturu, kao u ’70-ih. Policija i snajperisti pucaju na prosvjednike i gase se nepoćudni televizijski kanali kao TeleSur.

U ovom se trenutku postavlja pitanje gdje su završili svi oni koji su vikali o Venezueli u vrijeme državnog udara. Gdje je završio OAS sa svojim generalnim tajnikom Luisom Almagro? Gdje je završila Grupa iz Lime? Sjedinjene Države? Europska unija?

Svi su utihnuli, dajući Morenu apsolutnu slobodu da narodne prosvjede uguši u krvi. Sveta štednja mora ostati nedodirljiva, bez obzira na cijenu.

Vojni helikopteri lete iznad centra Quita prijestolnice Ekvadora, bacajući tisuće bombi suzavaca. To je surova slika „slobode“ koju su nove vlasti najavile posljednje dvije godine. To je sloboda masakriranja stanovništva koje od 3. listopada prosvjeduje širom zemlje protiv mjera MMF-a. Provodi se nesrazmjerna uporaba nasilja sada militarizirane države. Ubijeno je 5 civila, ranjeno više od 600, od kojih 95 vrlo ozbiljno, a nestale su 83 osobe, od kojih 47 maloljetnika.

Slobodu riječi je, bez ikakve pravne osnove, ugušila ad hoc odluka Ustavnog suda iste. Sve to, kršeći članak 164. ekvadorskog Ustava i članak 27. sveameričke Konvencije za ljudska prava, s ciljem da se značajno ograniči pravo na udruživanje, okupljanje i kretanje.

Vlada je odobrila široke ovlasti vojnim i policijskim snagama, koje su uhitile gotovo tisuću ljudi, a noći 9. listopada su uspjeli upasti u sveučilišta i kulturne centre, ista ona humanitarna područja u kojima su se okupili autohtoni narodi u znak protesta. Bacaju se zaglušujuće bombe i suzavac na civile.

Morenove „slobode“ ne prestaju tu, diktator je policiju naoružao bojevom municijom koja se slobodno koristi posljednjih dana, iako to strogo zabranjuju Ženevska konvencija iz 1980.,  i Rimski statuta Međunarodnog kaznenog suda iz 2002. godine, koji njihovu upotrebu u prosvjedima definiraju kao “ratni zločin”.

U intervjuu iz 1999. godine Augusto Pinochet iznio je činjenicu da često koristi tamne sunčane naočale “jer se obmana prepoznaje u očima”. U današnjem Ekvadoru “tamne naočale” su nacionalne privatne komunikacijske grupe, koje vode privatne banke, koje zajedno s vladinim medijima kontroliraju ogromnu većinu nacionalnog radio i televizijskog spektra i nastavljaju bombardirati javno mnijenje s tri zapovijedi Morenove propagande: kriminaliziranje prosvjeda, legitimiranje državnog terora i optuživanje bivšeg predsjednika Corree i predsjednika Venezuele Madura da su arhitekti “destabilizacije zemlje”. Naravno, nema ni trunka dokaza ove maštovite zavjere o državnom udaru. Ali to nije ni važno.

Ali ako Pinochetove “tamne naočale” nisu uspjele prevariti čileanski narod 1988. godine, to neće učiniti ni režima Morena u ovom vrućem listopadu 2019.

Gospodarski manevar bila je kap koja je prelila čašu. Krik “El paro no para” prati jedan od najvećih narodnih prosvjeda u Ekvadoru posljednjih tridesetak godina, prosvjed s tisuću lica koji predstavljaju borbu onih sektora i društvenih slojeva koji su na svojoj koži iskusili učinke dvoje godine surove neoliberalne politike.

Siromaštvo se prvi put u posljednjih 10 godina povećalo za 350 000 ljudi. Tome dodajte 123 000 nedovoljno zaposlenih i gotovo više od 400 000 nezaposlenih.

Unatoč svemu, Moreno je bio nefleksibilan i predstavio je poznati program „paquetazo“ sa sloganom: „Više posla i mogućnosti“, ponovno predlažući neoliberalne doktrine s „malo ili ništa države“ i napad na socijalne politike: masovna otpuštanja, fleksibilnost ugovora o radu, smanjenje javnih plaća za 20%, privatizaciju mirovinskog sustava i iznad svega ukidanje subvencija za gorivo i liberalizaciju cijena s prosječnim povećanjem između 65% za dizel i benzin.

Morenov manevar štednje u ekonomiji pogađa najslabije, služi za subvencioniranje čuvenog sporazuma potpisanog s Međunarodnim monetarnim fondom u travnju ove godine za kredit od 4,2 milijarde dolara.

Zajam je ugovoren kako bi se prikrio oprost duga od 4,5 milijardi dolara bankarskom i poslovnom sektoru kojeg je vlada provela u 2018. To je klasična transformacija privatnog duga u javni.

Recept Međunarodnog monetarnog fonda je isti i ljudi Ekvadora ga vrlo dobro poznaju i zato je više od 30 000 domorodaca, tisuće studenata i radnika marširalo 8 dana na glavni grad, prema predsjedniku koji ih želi pod svaku cijenu uništiti.

Moreno to zna i premješta vladu u Guayaquil u nadi da će očuvati vlast sustavnom represijom i militarizacijom države. Izoliran je i čak se čini da ga je međunarodna zajednica prepustila njegovoj sudbini. Bez obzira koliko se represija nastavila, on ne može izdržati utjecaj prosvjeda ove veličine, jer se povijesno u Ekvadoru, kada narod na ovaj način izađe na ulice, ne vraća kući dok ne svrgne izdajnika.

Lenin Moreno, vlada i generali pobjegli iz Quita

Masovni prosvjedi u Ekvadoru – Moreno plaća cijenu izdaje naroda i Assangea