Geopolitički skandal desetljeća – nagrađivani Američki novinar iznio detalje tajne Američke operacije uništenja plinovoda Sjeverni tok

Američki novinar Seymour Hersh nagrađivani je istraživački novinar koji je dobio Pulitzera. U svojem najnovijem tekstu iznosi detalje tajne američke operacije kojom je uništen plinovod Sjeverni Tok 2. Iako čitateljem portala Logično ova informacija neće doći kao veliko iznenađenje, ipak se radi o prvoklasnom skandalu, možda i najvećem dosad u ovom desetljeća. Hersch ne iznosi samo svoja nagađanja već se poziva na svoj tajni izvor, osobu koja je bila direktno uključena u planiranje ovog terorističkog čina. Donosimo njegov tekst u cjelini, a o implikacijama ovakvog nečeg, zaključite sami.

New York Times je to nazvao “misterijem”, ali Sjedinjene Države izvršile su tajnu operaciju na moru koja se držala u tajnosti – sve do sada.

Ronilački i spasilački centar američke mornarice može se pronaći na lokaciji koja je nejasna kao i njegovo ime – niz ono što je nekoć bila seoska ulica u ruralnom Panama Cityju, sada rastućem ljetovalištu u jugozapadnom dijelu Floride, 70 milja južno od Alabame granica. Kompleks centra jednako je neugledan kao i njegova lokacija – bezobrazna betonska građevina nakon Drugog svjetskog rata koja izgleda poput srednje strukovne škole na zapadnoj strani Chicaga. Praonica rublja koja radi na kovanice i plesna škola nalaze se preko puta današnje ceste s četiri trake.

Centar već desetljećima obučava visokokvalificirane dubokovodne ronioce koji su, nakon što budu dodijeljeni američkim vojnim postrojbama diljem svijeta, sposobni tehnički roniti kako bi učinili dobro—upotrebom C4 eksploziva za čišćenje luka i plaža od krhotina i neeksplodiranih ubojnih sredstava—kao i loše, poput dizanja u zrak stranih naftnih platformi, zaprljanja usisnih ventila za podmorske elektrane, uništavanja prevodnica na ključnim brodskim kanalima. Centar Panama Cityja, koji se može pohvaliti drugim najvećim zatvorenim bazenom u Americi, bio je savršeno mjesto za regrutiranje najboljih i najšutljivijih diplomanata škole ronjenja koji su prošlog ljeta uspješno odradili ono što su bili ovlašteni učiniti 260 stopa ispod površine. Baltičkog mora.

Prošlog lipnja mornarički ronioci, djelujući pod okriljem naširoko oglašene NATO vježbe sredinom ljeta poznate kao BALTOPS 22, postavili su eksploziv na daljinsko aktiviranje koji je tri mjeseca kasnije uništio tri od četiri plinovoda Sjevernog toka, prema izvoru iz neposrednog poznavanja operativnog planiranja.

Dva plinovoda, koja su bila poznata pod zajedničkim nazivom Sjeverni tok 1, opskrbljivala su Njemačku i veći dio zapadne Europe jeftinim ruskim prirodnim plinom više od desetljeća. Drugi par plinovoda, nazvan Sjeverni tok 2, bio je izgrađen, ali još nije bio operativan. Tada, dok su se ruske trupe gomilale na ukrajinskoj granici i prijetio je najkrvaviji rat u Europi od 1945., predsjednik Joseph Biden vidio je plinovode kao sredstvo za Vladimira Putina da prirodni plin pretvori u oružje za svoje političke i teritorijalne ambicije.

Upitana za komentar, Adrienne Watson, glasnogovornica Bijele kuće, rekla je u e-poruci: “Ovo je laž i potpuna fikcija.” Tammy Thorp, glasnogovornica Središnje obavještajne agencije, slično je napisala: “Ova tvrdnja je potpuno i krajnje lažna.”

Bidenova odluka da sabotira cjevovode došla je nakon više od devet mjeseci vrlo tajnih rasprava unutar nacionalne sigurnosne zajednice Washingtona o tome kako najbolje postići taj cilj. Veći dio tog vremena pitanje nije bilo treba li izvršiti misiju, već kako je izvršiti bez ikakvog jasnog traga o tome tko je odgovoran.

Postojao je vitalni birokratski razlog za oslanjanje na diplomante hardcore škole ronjenja centra u Panama Cityju. Ronioci su bili samo mornarica, a ne članovi američkog Zapovjedništva za specijalne operacije, čije se tajne operacije moraju prijaviti Kongresu i unaprijed obavijestiti vodstvo Senata i Predstavničkog doma – takozvana Banda osmorice. Bidenova administracija činila je sve što je moguće kako bi izbjegla curenje podataka jer se planiranje odvijalo krajem 2021. i u prvim mjesecima 2022 (Dakle prije Ruskog napada na Ukrajinu, op. prev).

Predsjednik Biden i njegov tim za vanjsku politiku – savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan, državni tajnik Tony Blinken i Victoria Nuland, državna podtajnica za politiku – bili su glasni i dosljedni u svom neprijateljstvu prema dva plinovoda, koji su išli jedan pored drugog u dužini 750 milja ispod Baltičkog mora iz dvije različite luke u sjeveroistočnoj Rusiji u blizini estonske granice, prolazeći blizu danskog otoka Bornholma prije nego što završe u sjevernoj Njemačkoj.

Izravna ruta, koja je zaobilazila bilo kakvu potrebu za tranzitom kroz Ukrajinu, bila je blagodat za njemačko gospodarstvo, koje je uživalo u izobilju jeftinog ruskog prirodnog plina – dovoljno za rad svojih tvornica i grijanje domova, dok je njemačkim distributerima omogućavalo prodaju viška plina, na profit, diljem Zapadne Europe. Ova radnja koja bi se mogla povezati s Bidenovom administracijom prekršila bi američka obećanja da će minimizirati izravni sukob s Rusijom. Tajnovitost je bila bitna.

Od svojih najranijih dana, Washington i njegovi proturuski NATO partneri su Sjeverni tok 1 vidjeli kao prijetnju zapadnoj dominaciji. Holding tvrtka koja stoji iza njega, Nord Stream AG, osnovana je u Švicarskoj 2005. godine u partnerstvu s Gazpromom, javnom ruskom tvrtkom koja proizvodi ogromne profite za dioničare, a kojom dominiraju oligarsi za koje se zna da su Putinovi puleni. Gazprom je kontrolirao 51 posto tvrtke, a četiri europske energetske tvrtke — jedna u Francuskoj, jedna u Nizozemskoj i dvije u Njemačkoj — dijelile su preostalih 49 posto dionica i imale pravo kontrolirati nizvodnu prodaju jeftinog prirodnog plina lokalnim distributeri u Njemačkoj i zapadnoj Europi. Dobit Gazproma dijelila se s ruskom vladom, a procjenjuje se da su prihodi od nafte u nekim godinama iznosili čak 45 posto ruskog godišnjeg proračuna.

Američki politički strahovi bili su stvarni: Putin bi sada imao dodatni i prijeko potreban glavni izvor prihoda, a Njemačka i ostatak zapadne Europe postali bi ovisni o jeftinom prirodnom plinu koji isporučuje Rusija – dok bi se smanjilo europsko oslanjanje na Ameriku. Zapravo, upravo se to dogodilo. Mnogi Nijemci vidjeli su Sjeverni tok 1 kao dio oslobađanja slavne teorije Ostpolitik bivšeg kancelara Willyja Brandta, koja bi poslijeratnoj Njemačkoj omogućila da obnovi sebe i druge europske nacije uništene u Drugom svjetskom ratu, između ostalih inicijativa, korištenjem jeftinog ruskog plina za stvaranje prosperitetnog zapadnoeuropskog tržišta i trgovačkog gospodarstva.

Sjeverni tok 1 bio je dovoljno opasan, po mišljenju NATO-a i Washingtona, ali Sjeverni tok 2, čija je izgradnja završena u rujnu 2021., bi, ako ga odobre njemački regulatori, udvostručio količinu jeftinog plina koji bi bio dostupan Njemačkoj i Zapadnoj Europi. Drugi plinovod također bi osigurao dovoljno plina za više od 50 posto godišnje potrošnje Njemačke. Napetosti su neprestano eskalirale između Rusije i NATO-a, potpomognute agresivnom vanjskom politikom Bidenove administracije.

Protivljenje Sjevernom toku 2 rasplamsalo se uoči Bidenove inauguracije u siječnju 2021., kada su republikanci u Senatu, predvođeni Tedom Cruzom iz Teksasa, opetovano istaknuli političku prijetnju jeftinog ruskog prirodnog plina tijekom saslušanja o potvrdi Blinkena za državnog tajnika. Do tada je ujedinjeni Senat uspješno usvojio zakon koji je, kako je Cruz rekao Blinkenu, “zaustavio [cjevovod] na svom putu.” Postojao bi golem politički i ekonomski pritisak njemačke vlade, tada na čelu s Angelom Merkel, da se drugi plinovod pusti u rad.

Bi li se Biden suprotstavio Nijemcima? Blinken je rekao da, ali je dodao da nije razgovarao o specifičnostima stajališta budućeg predsjednika. “Znam njegovo čvrsto uvjerenje da je ovo loša ideja, Sjeverni tok 2”, rekao je. “Znam da bi htio da upotrijebimo svaki alat uvjeravanja koji imamo kako bismo uvjerili naše prijatelje i partnere, uključujući Njemačku, da ne nastavljaju s tim.”

Nekoliko mjeseci kasnije, dok se izgradnja drugog plinovoda bližila kraju, Biden je trepnuo. Tog svibnja, u zapanjujućem preokretu, administracija je odustala od sankcija protiv Nord Stream AG-a, a dužnosnik State Departmenta je priznao da je pokušaj zaustavljanja plinovoda sankcijama i diplomacijom “uvijek bio težak zadatak”. Iza kulisa, službenici administracije navodno su pozvali ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, koji se tada suočio s prijetnjom ruske invazije, da ne kritizira taj potez.

Posljedice su bile odmah. Republikanci u Senatu, predvođeni Cruzom, najavili su trenutačnu blokadu svih Bidenovih kandidata za vanjsku politiku i odgađali usvajanje godišnjeg zakona o obrani mjesecima, duboko u jesen. Politico je kasnije opisao Bidenov preokret u vezi s drugim ruskim plinovodom kao “jedinu odluku, vjerojatno više od kaotičnog vojnog povlačenja iz Afganistana, koja je ugrozila Bidenovu agendu”.

Administracija se koprcala, unatoč tome što je dobila odgodu zbog krize sredinom studenog, kada su njemački energetski regulatori suspendirali odobrenje za drugi plinovod Sjeverni tok. Cijene prirodnog plina porasle su 8% u roku od nekoliko dana, usred rastućih strahova u Njemačkoj i Europi da će obustava plinovoda i sve veća mogućnost rata između Rusije i Ukrajine dovesti do vrlo neželjene hladne zime. Washingtonu nije bilo jasno gdje stoji Olaf Scholz, novoimenovani njemački kancelar. Nekoliko mjeseci ranije, nakon pada Afganistana, Scholtz je javno podržao poziv francuskog predsjednika Emmanuela Macrona na autonomniju europsku vanjsku politiku u govoru u Pragu – jasno sugerirajući manje oslanjanja na Washington i njegove satelite.

Tijekom svega ovoga, ruske trupe su se postojano i zlokobno gomilale na granicama Ukrajine, a do kraja prosinca više od 100.000 vojnika bilo je u poziciji za napad iz Bjelorusije i Krima. Uzbuna je rasla u Washingtonu, uključujući procjenu Blinkena da bi se broj tih trupa mogao “u kratkom roku udvostručiti”.

Pozornost administracije ponovno je bila usmjerena na Sjeverni tok. Sve dok je Europa bila ovisna o plinovodima za jeftini prirodni plin, Washington se bojao da će zemlje poput Njemačke nevoljko opskrbljivati Ukrajinu novcem i oružjem potrebnim da porazi Rusiju.

U tom nemirnom trenutku Biden je ovlastio Jakea Sullivana da okupi međuagencijsku skupinu kako bi osmislili plan.

Sve su opcije bile na stolu. Ali odigrao bi se samo jedan.

PLANIRANJE

U prosincu 2021., dva mjeseca prije nego što su prvi ruski tenkovi ušli u Ukrajinu, Jake Sullivan sazvao je sastanak novoformirane radne skupine – muškaraca i žena iz Združenog stožera, CIA-e, te Državnog ministarstva i Ministarstva financija – i zatražio preporuke o tome kako odgovoriti na predstojeću Putinovu invaziju.

Bio je to prvi u nizu strogo povjerljivih sastanaka, u sigurnoj prostoriji na najvišem katu stare zgrade izvršnog ureda, u blizini Bijele kuće, koja je također bila dom Predsjednikovog Savjetodavnog odbora za vanjske obavještajne službe (PFIAB) . Uslijedilo je uobičajeno čavrljanje i rasprava koja je na kraju dovelo do ključnog preliminarnog pitanja: hoće li preporuka koju je grupa proslijedila predsjedniku biti poništena – ili nepovratna – to jest, kinetičke radnje, koje se nije moglo poništiti?

Ono što je sudionicima postalo jasno, prema izvoru koji je izravno upoznat s procesom, jest da je Sullivan namjeravao da grupa osmisli plan za uništenje dvaju plinovoda Sjevernog toka—i da je ispunjavao želje Predsjednika.

Tijekom sljedećih nekoliko sastanaka sudionici su raspravljali o mogućnostima napada. Mornarica je predložila korištenje nove podmornice za izravni napad na plinovod. Zračne snage raspravljale su o bacanju bombi s odgođenim upaljačima koje bi se mogle aktivirati na daljinu. CIA je tvrdila da što god da je učinjeno mora biti tajno. Svi uključeni razumjeli su uloge. “Ovo nisu dječje stvari”, rekao je izvor. Nitko ne smije shvatiti da iza ovoga stoje Sjedinjene Države, jer “ovo je ratni čin.”

U to je vrijeme CIA-om upravljao William Burns, bivši veleposlanik u Rusiji koji je služio kao zamjenik državnog tajnika u Obaminoj administraciji. Burns je brzo ovlastio radnu skupinu Agencije čiji su ad hoc članovi uključivali – slučajno – nekoga tko je bio upoznat sa sposobnostima mornaričkih ronilaca na dubokom moru u Panama Cityju. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana, članovi CIA-ine radne skupine počeli su izrađivati plan za tajnu operaciju koja bi koristila dubinske ronioce da izazovu eksploziju duž naftovoda.

Ovako nešto već je učinjeno. Godine 1971. američka obavještajna zajednica doznala je iz još uvijek neotkrivenih izvora da su dvije važne jedinice ruske mornarice komunicirale putem podvodnog kabela zakopanog u Ohotskom moru, na ruskoj dalekoistočnoj obali. Kabel je povezivao zapovjedništvo regionalne mornarice sa sjedištem na kopnu u Vladivostoku.

Ručno odabran tim operativaca Središnje obavještajne agencije i Agencije za nacionalnu sigurnost bio je okupljen negdje u području Washingtona, pod dubokim zaklonom, i razradio je plan, koristeći mornaričke ronioce, modificirane podmornice i vozilo za spašavanje dubokih podmornica, koji je uspio, nakon mnogo pokušaja i pogrešaka, u lociranju ruskog kabela. Ronioci su na kabel postavili sofisticirani prislušni uređaj koji je uspješno presretao ruski promet i snimao ga.

NSA je saznala da su viši časnici ruske mornarice, uvjereni u sigurnost svoje komunikacijske veze, razgovarali sa svojim kolegama bez šifriranja. Uređaj za snimanje i njegova vrpca morali su se mijenjati svaki mjesec i projekt se veselo odvijao cijelo desetljeće dok ga nije ugrozio četrdesetčetverogodišnji civilni tehničar NSA-e po imenu Ronald Pelton koji je tečno govorio ruski. Peltona je 1985. izdao ruski prebjeg i osudio ga na zatvor. Rusi su ga platili samo 5000 dolara za njegova otkrića o operaciji, zajedno s 35 000 dolara za druge ruske operativne podatke koje je dao, a koji nikada nisu javno objavljeni.

Taj podvodni uspjeh, kodnog naziva Ivy Bells, bio je inovativan i riskantan, te je proizveo neprocjenjive podatke o namjerama i planiranju ruske mornarice.

Ipak, međuagencijska skupina je u početku bila skeptična prema CIA-inom entuzijazmu za tajni napad na dubokom moru. Bilo je previše pitanja bez odgovora. Vode Baltičkog mora intenzivno je patrolirala ruska mornarica, a nije bilo naftnih platformi koje bi se mogle koristiti kao pokriće za ronilačku operaciju. Bi li ronioci morali ići u Estoniju, odmah preko granice od ruskih dokova za utovar prirodnog plina, kako bi se obučili za misiju? “Bilo bi to jako sjebano”, rečeno je Agenciji.

Tijekom “cijelog ovog spletkarenja”, rekao je izvor, “neki zaposlenici u CIA-i i State Departmentu govorili su: ‘Nemojte to raditi. To je glupo i bit će politička noćna mora ako izađe na vidjelo.’”

Ipak, početkom 2022. radna skupina CIA-e izvijestila je Sullivanovu međuagencijsku skupinu: “Imamo način da dignemo u zrak cjevovode.”

Ono što je uslijedilo bilo je zapanjujuće. Dana 7. veljače, manje od tri tjedna prije naizgled neizbježne ruske invazije na Ukrajinu, Biden se u svom uredu u Bijeloj kući sastao s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom, koji je, nakon malo kolebanja, sada čvrsto bio u američkom timu. Na brifingu za novinare koji je uslijedio, Biden je prkosno rekao: “Ako Rusija izvrši invaziju . . . više neće biti Sjevernog toka 2. Mi ćemo tome stati na kraj.”

Dvadeset dana ranije, podtajnica Nuland iznijela je u biti istu poruku na brifingu State Departmenta, s malo odjeka u javnosti. “Danas vam želim biti vrlo jasna”, rekla je odgovarajući na pitanje. “Ako Rusija napadne Ukrajinu, na ovaj ili onaj način Sjeverni tok 2 neće ići dalje.”

Nekoliko onih koji su bili uključeni u planiranje misije napada na naftovod bili su užasnuti ovim izjavama jer su smatrali da su time političari razotkrili njihove tajne planove.

“Bilo je to kao da smo stavili atomsku bombu u Tokio i rekli Japancima da ćemo je detonirati”, rekao je izvor. “Plan je bio da se opcije izvrše nakon invazije i da se ne reklamiraju javno. Biden to jednostavno nije shvatio ili ignorirao.”

Bidenova i Nulandova indiskrecija, ako se radilo o tome, mogla je frustrirati neke od planera. Ali stvorio je i priliku. Prema izvoru, neki od viših dužnosnika CIA-e utvrdili su da se dizanje plinovoda u zrak “više ne može smatrati tajnom opcijom jer je predsjednik upravo objavio da znamo kako to učiniti.”

Plan dizanja u zrak Sjevernog toka 1 i 2 iznenada je degradiran s tajne operacije koja je zahtijevala obavještavanje Kongresa na onu koja se smatrala visoko povjerljivom obavještajnom operacijom uz potporu američke vojske. Prema zakonu, objasnio je izvor, “više nije bilo zakonske obveze da se operacija prijavi Kongresu. Sve što su sada trebali učiniti je jednostavno učiniti – ali to je i dalje morala biti tajna. Rusi imaju vrhunski nadzor Baltičkog mora.”

Članovi radne skupine Agencije nisu imali izravan kontakt s Bijelom kućom i željeli su saznati je li predsjednik mislio ono što je rekao – to jest, je li misija sada krenula. Izvor se prisjetio: “Bill Burns se vraća k nama i kaže, ‘Učinite to’.”

OPERACIJA

Norveška je bila savršeno mjesto za bazu misije.

U proteklih nekoliko godina krize Istok-Zapad, američka vojska znatno je proširila svoju prisutnost u Norveškoj, čija zapadna granica ide 1400 milja duž sjevernog Atlantskog oceana i spaja se iznad Arktičkog kruga s Rusijom. Pentagon je stvorio visoko plaćene poslove i ugovore, usred nekih lokalnih kontroverzi, ulaganjem stotina milijuna dolara u nadogradnju i proširenje objekata američke mornarice i zračnih snaga u Norveškoj. Novi radovi uključivali su, što je najvažnije, napredni radar sa sintetičkom aperturom daleko gore na sjeveru koji je bio sposoban prodrijeti duboko u Rusiju i pojavio se baš kad je američka obavještajna zajednica izgubila pristup nizu stanica za dalekometno prisluškivanje Kine.

Nedavno obnovljena američka podmornička baza, koja se gradila godinama, postala je operativna i više američkih podmornica sada je moglo blisko surađivati sa svojim norveškim kolegama kako bi pratile i špijunirale veliku rusku nuklearnu redutu 250 milja istočno, na poluotoku Kola. Amerika je također uvelike proširila norvešku zračnu bazu na sjeveru i isporučila norveškim zračnim snagama flotu patrolnih zrakoplova P8 Poseidon koje je izradio Boeing kako bi pojačala svoje dalekometno špijuniranje svega vezanog za Rusiju.

Zauzvrat, norveška vlada je prošlog studenog razljutila liberale i neke umjerenjake u svom parlamentu donošenjem Dopunskog sporazuma o obrambenoj suradnji (SDCA). Prema novom dogovoru, pravni sustav SAD-a imao bi nadležnost u određenim “dogovorenim područjima” na sjeveru nad američkim vojnicima optuženima za zločine izvan baze, kao i nad onim norveškim građanima koji su optuženi ili osumnjičeni za ometanje rada u bazi.

Norveška je bila jedna od izvornih potpisnica NATO ugovora 1949., u ranim danima Hladnog rata. Danas je vrhovni zapovjednik NATO-a Jens Stoltenberg, predani antikomunist, koji je osam godina bio norveški premijer prije nego što je 2014. uz američku potporu preuzeo svoju visoku dužnost u NATO-u. Bio je tvrdolinijaš po pitanju Putina i Rusije koji je surađivao s američkom obavještajnom zajednicom još od Vijetnamskog rata. Od tada mu se potpuno vjeruje. “On je rukavica koja pristaje američkoj ruci”, rekao je izvor.

U Washingtonu, planeri su znali da moraju ići u Norvešku. “Mrzili su Ruse, a norveška mornarica bila je puna vrhunskih mornara i ronilaca koji su imali generacije iskustva u visokoprofitabilnom istraživanju nafte i plina u dubokom moru”, rekao je izvor. Također im se moglo vjerovati da će čuvati tajnu misije. (Norvežani su možda imali i druge interese. Uništenje Sjevernog toka – ako bi ga Amerikanci uspjeli izvesti – omogućilo bi Norveškoj da proda znatno više svog prirodnog plina Europi.)

Negdje u martu, nekoliko članova tima odletjelo je u Norvešku kako bi se sastali s norveškom tajnom službom i mornaricom. Jedno od ključnih pitanja bilo je gdje je točno u Baltičkom moru najbolje mjesto za postavljanje eksploziva. Sjeverni tok 1 i 2, svaki s dva niza cjevovoda, bili su odvojeni velikim dijelom puta za nešto više od jedne milje dok su išli do luke Greifswald na krajnjem sjeveroistoku Njemačke.

Norveška mornarica brzo je pronašla prikladno mjesto, u plitkim vodama Baltičkog mora nekoliko milja od danskog otoka Bornholm. Cjevovodi su bili udaljeni više od jedne milje duž morskog dna koje je bilo duboko samo 260 stopa (79 metara). To bi bilo u dometu ronilaca, koji bi, radeći s norveškim lovcem na mine klase Alta, ronili s mješavinom kisika, dušika i helija koja struji iz njihovih spremnika, i postavljali oblikovana C4 punjenja na četiri cjevovoda s betonskom zaštitom korice. Bio bi to dosadan, dugotrajan i opasan posao, ali vode kod Bornholma imale su još jednu prednost: nije bilo jakih plimnih struja, što bi olakšalo ronjenje.

Nakon malo istraživanja, Amerikanci su se složili u potpunosti.

U ovom trenutku, mornarička opskurna grupa za dubinsko ronjenje u Panama Cityju je ušla u igru. Duboke morske škole u Panama Cityju, čiji su polaznici sudjelovali u Ivy Bells, elitni diplomanti Mornaričke akademije u Annapolisu, koji obično traže slavu da budu prihvaćeni u Tuljane (Navy Seals), pilote lovca ili podmorničare, vide kao neželjenu zabit. Ako netko mora postati “Crna cipela” – to jest, član manje poželjne komande površinskih brodova – uvijek postoji barem dužnost na razaraču, krstarici ili amfibiji. Najmanje glamurozno od svega je ratovanje protiv mina. Takvi ronioci nikada se ne pojavljuju u holivudskim filmovima, niti na naslovnicama popularnih časopisa.

“Najbolji ronioci s kvalifikacijama dubokog ronjenja su uska zajednica, a samo najbolji su regrutirani za operaciju i rečeno im je da budu spremni za poziv u CIA-u u Washingtonu”, rekao je izvor.

Norvežani i Amerikanci imali su lokaciju i operativce, ali postojala je još jedna briga: svaka neobična podvodna aktivnost u vodama kod Bornholma mogla bi privući pozornost švedske ili danske mornarice, koje bi je mogle prijaviti.

Danska je također bila jedna od izvornih potpisnica NATO-a i bila je poznata u obavještajnoj zajednici po svojim posebnim vezama s Ujedinjenim Kraljevstvom. Švedska je podnijela zahtjev za članstvo u NATO-u i pokazala svoju veliku vještinu u upravljanju svojim podvodnim zvučnim i magnetskim senzorskim sustavima koji su uspješno pratili ruske podmornice koje bi se povremeno pojavile u udaljenim vodama švedskog arhipelaga.

Norvežani su se pridružili Amerikancima u inzistiranju da se neki visoki dužnosnici u Danskoj i Švedskoj moraju općenito informirati o mogućim ronilačkim aktivnostima u tom području. Na taj bi način netko viši mogao intervenirati i zadržati izvješće izvan lanca zapovijedanja, čime bi se izolirao posao na plinovodu. “Ono što im je rečeno i ono što su znali namjerno je bilo drugačije”, rekao mi je izvor. (Norveško veleposlanstvo, zamoljeno da komentira ovu priču, nije odgovorilo.)

Norvežani su bili ključni za rješavanje ostalih prepreka. Poznato je da ruska mornarica posjeduje tehnologiju nadzora koja može uočiti i aktivirati podvodne mine. Američke eksplozivne naprave trebale su biti kamuflirane na način da se ruskom sustavu doimaju kao dio prirodne pozadine – nešto što je zahtijevalo prilagodbu specifičnoj slanosti vode. Norvežani su imali rješenje za to.

Norvežani su imali rješenje i za ključno pitanje kada bi operacija trebala biti izvedena. Svakog lipnja, proteklih 21 godinu, američka Šesta flota, čiji je vodeći brod baziran u Gaeti, u Italiji, južno od Rima, sponzorirala je veliku NATO vježbu u Baltičkom moru u kojoj sudjeluje mnoštvo savezničkih brodova diljem regije. Slijedeća vježba, koja se inače održava u lipnju, bit će poznata kao Baltic Operations 22 ili BALTOPS 22. Norvežani su predložili da bi to bio idealan paravan za postavljanje mina.

Amerikanci su osigurali jedan vitalni element: uvjerili su planere Šeste flote da programu dodaju vježbu istraživanja i razvoja. Vježba je, kako je objavila mornarica, uključivala Šestu flotu u suradnji s mornaričkim “centrima za istraživanje i ratovanje”. Događaj na moru održat će se uz obalu otoka Bornholm i uključivat će NATO timove ronilaca koji postavljaju mine, a natjecateljski timovi će koristiti najnoviju podvodnu tehnologiju da ih pronađu i unište.

Bila je to i korisna vježba i genijalna naslovnica. Momci iz Panama Cityja odradit će svoje i C4 eksploziv će biti postavljen do kraja BALTOPS22, a timer namješten na 48 sati. Svi Amerikanci i Norvežani davno bi nestali do prve eksplozije.

Dani su se odbrojavali. “Sat je otkucavao, a mi smo se približavali izvršenju misije”, rekao je izvor.

I onda: Washington se predomislio. Bombe će i dalje biti postavljene tijekom BALTOPS-a, ali Bijela kuća se brinula da će kratki 48-satni timer za njihovu detonaciju biti preblizu kraju vježbe, i bit će očito da je Amerika bila uključena.

Umjesto toga, Bijela kuća je imala novi zahtjev: “Mogu li momci na terenu smisliti neki način da kasnije na zapovijed dignu u zrak cjevovode?”

Neki članovi tima za planiranje bili su ljuti i frustrirani predsjednikovom neodlučnošću. Panama City ronioci više su puta vježbali postavljanje C4 na cjevovode, kao što su to činili tijekom BALTOPS-a, ali sada je tim u Norveškoj morao smisliti način da Bidenu pruža ono što je želio – mogućnost uspješne eksplozije u trenutku njegovog odabira.

Ovakve proizvoljne promjene u posljednjem trenutku bilo je nešto na što je CIA navikla. Ali također je obnovilo zabrinutost koju su neki dijelili oko nužnosti i zakonitosti cijele operacije.

Predsjednikove tajne naredbe također su dovele do dileme CIA-e u danima Vijetnamskog rata, kada je predsjednik Johnson, suočen s rastućim raspoloženjem protiv Vijetnamskog rata, naredio Agenciji da prekrši svoju povelju – koja joj je izričito zabranjivala djelovanje unutar Amerike – špijuniranjem antiratnih vođa kako bi se utvrdilo jesu li bili pod kontrolom komunističke Rusije.

Agencija je na kraju pristala, a tijekom 1970-ih postalo je jasno koliko je daleko bila spremna ići. Nakon skandala Watergate uslijedila su novinska otkrića o špijuniranju američkih građana od strane Agencije, njezinoj umiješanosti u atentate na strane vođe i potkopavanju socijalističke vlade Salvadora Allendea.

Ta su otkrića dovela do dramatičnog niza saslušanja sredinom 1970-ih u Senatu, pod vodstvom Franka Churcha iz Idaha, koja su jasno pokazala da je Richard Helms, tadašnji ravnatelj Agencije, prihvatio da ima obvezu učiniti ono što Predsjednik je htio, čak i ako je to značilo kršenje zakona.

Amerikanci koji su radili u Norveškoj djelovali su istom dinamikom i poslušno su počeli raditi na novom problemu – kako daljinski detonirati C4 eksploziv po Bidenovu nalogu. Bio je to puno zahtjevniji zadatak nego što su oni u Washingtonu razumjeli. Nije bilo načina da tim u Norveškoj sazna kada bi predsjednik mogao pritisnuti dugme. Bi li to bilo za nekoliko tjedana, za mnogo mjeseci ili za pola godine ili duže?

C4 spojen na cjevovode trebao bi biti aktiviran sonarnom plutačom koju bi zrakoplov ispustio u kratkom roku, ali postupak je uključivao najnapredniju tehnologiju obrade signala. Jednom postavljeni, uređaji za odgođeno mjerenje vremena priključeni na bilo koji od četiri cjevovoda mogli bi se slučajno aktivirati složenom mješavinom pozadinskih zvukova oceana u Baltičkom moru s velikom prometom – od bliskih i udaljenih brodova, podvodnih bušenja, seizmičkih događaja, valova, pa čak i morskih stvorenja. Kako bi se to izbjeglo, sonarna plutača, jednom postavljena, emitirala bi slijed jedinstvenih niskofrekventnih tonskih zvukova—slično onima koje emitira flauta ili klavir—koje bi prepoznao uređaj za mjerenje vremena i, nakon unaprijed postavljenih sati odgode, aktivirati eksploziv. (“Želite signal koji je dovoljno robustan da nijedan drugi signal ne bi mogao slučajno poslati puls koji bi detonirao eksploziv”, rekao mi je dr. Theodore Postol, profesor emeritus znanosti, tehnologije i politike nacionalne sigurnosti na MIT-u. Postol, koji je služio kao znanstveni savjetnik Pentagonovog načelnika za mornaričke operacije, rekao je da je problem s kojim se susreće skupina u Norveškoj zbog Bidenove naredbe: “Što je dulje eksploziv u vodi, veći bi bio rizik od slučajnog napada signal koji bi lansirao bombe.”)

26. septembra 2022. izviđački avion norveške mornarice P8 obavio je naizgled rutinski let i ispustio sonarnu plutaču. Signal se proširio pod vodom, prvo do Sjevernog toka 2, a zatim do Sjevernog toka 1. Nekoliko sati kasnije aktiviran je C4 eksploziv velike snage i tri od četiri cjevovoda su stavljena izvan pogona. U roku od nekoliko minuta, lokve metana koje su ostale u zatvorenim cjevovodima mogle su se vidjeti kako se šire po površini vode i svijet je saznao da se dogodilo nešto nepovratno.

POSLJEDICE

Neposredno nakon bombardiranja naftovoda, američki su ga mediji tretirali kao neriješenu misteriju. Rusija je opetovano navedena kao vjerojatni krivac, potaknuta proračunatim „curenjem“ informacija iz Bijele kuće – ali bez utvrđivanja jasnog motiva za takav čin samo-sabotaže, osim jednostavne odmazde. Nekoliko mjeseci kasnije, kada se pokazalo da su ruske vlasti tiho dobivale procjene troškova popravka cjevovoda, New York Times je tu vijest opisao kao “kompliciranu teoriju o tome tko stoji iza” napada. Nijedna velika američka novina nije kopala po ranijim prijetnjama od strane Bidena i državne podtajnice Nuland.

Iako nikad nije bilo jasno zašto bi Rusija nastojala uništiti vlastiti unosan plinovod, nešto više logično obrazloženje za predsjednikov postupak došlo je od državnog tajnika Blinkena.

Upitan na tiskovnoj konferenciji prošlog septembra o posljedicama pogoršanja energetske krize u zapadnoj Europi, Blinken je opisao trenutak kao potencijalno dobar:

“Ovo je sjajna prilika da se jednom zauvijek ukloni ovisnost o ruskoj energiji i tako oduzme Vladimiru Putinu korištenje energije kao oružje za promicanje njegovih imperijalnih planova. To je vrlo značajno i nudi ogromnu stratešku priliku za godine koje dolaze, ali u međuvremenu smo odlučni učiniti sve što je u našoj moći kako bismo osigurali da posljedice svega ovoga ne snose građani u našim zemljama ili, što se toga tiče, svijeta.”

Nedavno je Victoria Nuland izrazila zadovoljstvo zbog raspada najnovijeg cjevovoda. Svjedočeći na saslušanju Senatskog odbora za vanjske odnose krajem siječnja, rekla je senatoru Tedu Cruzu, “Kao i vama, ja sam, i mislim da je administracija, vrlo zadovoljna što zna da je Sjeverni tok 2 sada, kao što volite reći, samo komad metala na dnu mora.”

Moj izvor je imao mnogo uličniji pogled na Bidenovu odluku da sabotira više od 1500 milja Gazpromovog naftovoda kako se približavala zima. “Pa,” rekao je, govoreći o predsjedniku, “moram priznati da tip ima muda. Rekao je javno da će to učiniti, i učinio je.”

Upitan zašto misli da Rusi nisu odgovorili, rekao je cinično: “Možda žele sposobnost da rade iste stvari koje su činile SAD.

“To je zapravo bila jedna prekrasno složena priča”, nastavio je. “Tajna operacija koja je postavila stručnjake na terenu i opremu koja je djelovala na tajni signal.“

“Jedina mana bila je odluka da to učinimo.”

Autor: Seymour Hersh