Ukrajinske elite počinju da prihvataju da je rat izgubljen

Prije nekoliko dana, najvažniji politički saveznik predsjednika Vladimira Zelenskog, David Arakhamia, dao je poduži intervju TV voditeljici Nataliji Mosejčuk. Obojica su teškaši ukrajinske javne sfere, sa širokim priznanjem i značajnim uticajem.

Glavna platforma Moseichuka je televizijski kanal 1+1. Arakhamia vodi parlamentarnu frakciju stranke ‘Sluga naroda’, koja je Zelenskyjeva mašinerija i, kao takva, kontrolira Ukrajinu na de facto autoritarni način.

Intervju, osim što je privukao pažnju, postigao je više: zbog Arakhmijine neopreznosti (ili namjerne izjave?) o stvarnim, ali propuštenim prilikama za postizanje ranih mirovnih sporazuma u punom ratu između Moskve i Kijeva (i njihovih zapadnih sponzora i eksploatatora), izazvao je senzaciju.

Što se tiče mirovnih pregovora koji su se odvijali u Bjelorusiji krajem veljače i početkom ožujka 2022., Arakhamia kaže Moseichuku da je ruska delegacija imala jedan “ključni cilj”: natjerati Ukrajinu da prihvati neutralnost i odustane od članstva u NATO-u. Prema Arakhamijinim riječima, “sve ostalo” o čemu je Rusija razgovarala, kao što su zahtjevi vezani uz “denacifikaciju, rusko govorno područje i bla-bla-bla”, bilo je samo “kozmetičko političko začinjavanje”.

Razmislite o tome: ovdje je ključni pregovarač za Ukrajinu i jedan od visokih ljudi u režimu Zelenskog izričito izjavio da je sve što je miru bilo potrebno u to vrlo ranoj fazi velikog rata bilo da se Kijev obvezao na neutralnost i odustao od svojih ambicija za NATO. Rat bi se mogao zaustaviti u proljeće 2022. godine; to jest, prije godinu i pol vrlo krvavog vremena. A za Kijev, to bi došlo po cijeni odustajanja od ambicije za NATO koja se temelji na lažnom obećanju sadržanom u pokvarenom kompromisu summita u Bukureštu 2008. godine. Pledge koji Zapad nema namjeru održati, što se ponovno pokazalo na summitu u Vilniusu 2023.

Arakhamijino priznanje dokazuje, još jednom, da su uvijek postojale održive alternative ratu. Zapadni ratnici informacija koji i dalje poriču ovu empirijski utvrđenu činjenicu jednostavno odbijaju preuzeti odgovornost za svoje vlastito grozno blokiranje pregovora. Isto tako, Arakhamija pokazuje da su svi u Ukrajini i na Zapadu koji su tvrdili da su ratni ciljevi Moskve bili maksimalistički (bilo uništiti Ukrajinu kao državu ili proći kroz nju do, barem, Berlina) bili potpuno u krivu, bilo slučajno ili namjerno. Barem, ako vjerujemo Arakhmiji, koji je imao izravno iskustvo s pravim predstavnicima Rusije, a ne fantazijskim bićima koja naseljavaju umove previše mnogo Zapadnjaka, od Yala do Berlina. I napomena: Arakhamija nema apsolutno nikakvog razloga da uljepšava rekord Moskve.

Ili, radije, nagiba. U istom intervjuu ponekad koristi rasistički epitet “orci” za Ruse i pokazuje onu uobičajenu aroganciju koja se dobro prodaje kod zapadnih posjetitelja i koja je Ukrajinu koštala toliko puno. Arakhamija je uvjerio samog sebe da je njegov tim imao prednost 21. stoljeća (čime misli na Zoom i WhatsApp), dok je ruska delegacija bila zaglavljena u 19. stoljeću (koristeći sigurne fiksne telefone za komunikaciju s Moskvom). Naravno, takva tehnologija prvi put se pojavila tijekom 1940-ih, ali to je ono što je čovjek rekao.

Uočivši da su njegovi ruski sugovornici bili dobro pripremljeni, za razliku od njihovih ukrajinskih kolega koji su improvizirali, on se također tapše po leđima zbog “rušenja njihovih shema”, tj. dovođenja pregovora na razinu na kojoj je određeni “Bandera” (njegov izraz) u ukrajinskoj delegaciji održavao vatreni govor kako bi Rusi “bledi od straha.”

“Ali što je s teritorijem?” možete pitati. U istom intervjuu Arakhamija tvrdi da su ruski pregovarači tada bili spremni “vratiti se tamo gdje su bili”, pretpostavljamo na granice prije 24. veljače. Drugim riječima, ne samo da bi rat završio brzo, već bi Ukrajina zadržala sve te teritorije koje su ruske snage zauzele od tada i koje će vjerojatno zauzeti u budućnosti. Kijev bi morao odustati od Krima i Luganske i Donjecke Narodne Republike, područja čiji stanovnici uglavnom ne žele biti dio Ukrajine. U usporedbi s onim što se dogodilo od tada, to bi bilo jednostavno rješenje.

Zapad bi u ovom scenariju izbjegao vrlo štetan poraz u proxy ratu koji mu sada visi nad glavom. Svi bi bili bolji i ekonomski. Očito, to najviše vrijedi za Ukrajinu, koja je uništena sjenkom svoje bivše – već siromašne – sebe, podržana zapadnom pomoći (za sada) i Europskom unijom, posebno Njemačkom.

Nije čudo što je Moseichukovo sljedeće pitanje za Arakhamiju bilo zašto Ukrajina nije prihvatila tu rusku ponudu, pitanje koje – kako ćete se složiti ako pogledate intervju – očito iznenađuje. Izgledajući malo poput slabo pripremljenog studenta uhvaćenog na ispitu, Arakhamija se trudi sastaviti improvizirani odgovor. Evo što mu padne na pamet: Postizanje dogovora bilo bi protuustavno jer je težnja prema članstvu u NATO-u bila napisana u ukrajinskom ustavu; Rusima se, u svakom slučaju, ne može vjerovati, pa Kijev nikada ne bi mogao biti siguran da neće biti još jednog ruskoog napada.

Obe točke su iznenađujuće slabe: ambicija Ukrajine da se pridruži NATO-u (i EU) bila je uključena u njezin ustav vrlo nedavno, i to 2019. godine, u vrijeme kad je ustavno pravo bilo transparentno podređeno kratkoročnim domaćim političkim sukobima. Samostalna Ukrajina od 1991. godine postojala je gotovo 30 godina bez takve neobične izmjene.

Očito je da bi ono što je dodano tako nedavno također moglo biti povučeno. Zelenski, sa svojom mašinerijom Sluge naroda, savršeno bi mogao napraviti takvu promjenu ako bi to želio. Dakle, to je bila prepreka koja je politički bila savladiva. Također, to tamo ne bi trebalo biti jer ustavi bi se trebali držati temeljnih načela političkog poretka. Težnja prema ovom ili onom savezu nije dio tih temelja ni po kojoj osnovi, već specifična politika koja bi trebala ostati otvorena za običnu političku konkurenciju.

Arakhamijin drugi izgovor za neuspjeh u postizanju mira, a to je da Moskvi ne bi moglo vjerovati “100%”, također nema smisla. Iz tri razloga: Prvo, on sam priznaje u istom intervjuu da je ruska delegacija bila vrlo zabrinuta zbog onoga što Arakhamija prezirno naziva “onim Minskom”, tj. namjernim kršenjem Minsk II sporazuma iz 2014. i 2015. godine. Ako je Rusija bila voljna dovoljno povjeriti se za kompromis, onda bi najmanje što bi Kijev Zelenskoga mogao učiniti bilo uzvratiti uzimanjem prilično običnog rizika. Jer ništa nikada nije “100%” pouzdano, osim možda činjenice da kada nećete postići mir, imat ćete više rata.

Drugo, zašto bi Rusija ponovno napala ako bi njezin jedini pravi razlog za borbu (kako je rekao Arakhamia), tj. težnja Ukrajine prema NATO-u, bila uklonjena? Ili Arakhamia slučajno izdaje vlastitu premisu da bi čak i nakon dogovora Ukrajina sistematski varala i nastavila strategiju pridruživanja NATO-u (možda prikriveno), provocirajući tako drugi ruski odgovor? To je jedina pretpostavka pod kojom su njegove izjave barem dosljedne. Ova interpretacija čini se još vjerojatnijom jer Arakhamia također ponosno priznaje da je njegova delegacija vidjela svoj glavni zadatak u primjeni taktika odgađanja, stalno se koordinirajući s ukrajinskom vojskom kako bi dobili maksimalnu taktičku prednost iz te strategije lojalnosti.

Treće, Arakhamia pokušava objasniti jedan fijasko drugim: na kraju dodatnog kruga pregovora u Istanbulu, podsjeća svoje gledatelje, tadašnji britanski premijer Boris Johnson rekao je Kijevu da “nećemo potpisati ništa, jednostavno ćemo nastaviti borbu.” Dakle, neiskorištavanje prilike za završetak rata početkom ožujka Arakhamiji je, prema njegovom mišljenju, na neki način opravdano ne činjenjem toga mjesec dana kasnije. U biti, po nalogu zapadnog vođe, kao da je njegova riječ bila zakon ukrajinskoj vladi, što očito nije.

To, opet, nije iznenađenje. Ono što je intrigantno je očišćena iskrenost s kojom Arakhamia priznaje zapadnu kontrolu nad režimom Zelenskog. Izazvan pitanjem Moseichuka o tom dojmu, Arakhamijina “obrana” – koliko god bila teško povjerovati – ima oblik opovrgavanja tvrdnje, uz priznanje da su stvari bile “dogovorene” u stalnoj konzultaciji s zapadnim “partnerima”. Ti “partneri” dobivali su informacije iz Kijeva “dozirano”, dok su također uvijek znali ili imali pristup “svemu”, do svih nacrta dokumenata koje je proizvodio režim Zelenskog.

I, prema Arakhamiji, „mi smo naravno znali da ne možemo sami izaći iz rata; stoga smo se morali konsultovati s njima.” Napravite od te bolno nedosljedne zbrke šta hoćete. Jedno je jasno: Kijev je odlučio da vidi sebe kao bukvalno nesposobnog da sklopi mir bez dozvole Zapada.

Podsjećajući na višestruke znakove – u medijima i politici – da se Zapad, posebno SAD, okreću od Ukrajine, Arakhamia krivi Izrael, tačnije, “jevrejski lobi” (njegov termin) u SAD, koji , vjeruje da je široko zastupljen “na svim nivoima” iu “svim centrima za donošenje odluka” i vrši taj utjecaj, siguran je, da bi dao prioritet trenutnom ratu između Izraela i Palestinaca. Ostavimo po strani Arakhamijinu antisemitsku terminologiju (postoji veoma bitna razlika između upotrebe izraza “izraelski lobi” i “jevrejski lobi” ).

Ono što je upečatljivo je njegovo potpuno odbijanje – ili nesposobnost? – pripisati bilo kakvu težinu tome kako se rat odvijao u Ukrajini. Ipak, u stvarnosti, znaci ozbiljnog zamora Zapada prethodili su izbijanju najnovije bliskoistočne krize, a njihov pravi uzrok je, naravno, neuspjeh ukrajinske ljetne kontraofanzive i, općenito, činjenica da Rusija pobjeđuje.

Možda najdepresivniji dio često bizarnog razgovora s čovjekom koji ili ne kontroliše ono što govori ili ima vrlo komplikovanu agendu jeste Arakhamijin čudan osjećaj za trenutnu situaciju u Ukrajini. On više puta izjavljuje da SAD ne posjeduju Kijev, što se loše slaže s njegovim prethodnim priznanjem – zamršenim, a opet jasnim – da Washington ima de facto veto na Ukrajinu koja ikada sklapa mir. Ukrajinci, najavljuje on, moraju se osloniti na sebe – i nastaviti da se bore. Moseichuk ga pita “sa čime?” a njegov odgovor je nekoherentno zezanje o “tajnim fabrikama” i kako “imamo puno stvari”. Jasno je da Zelenski nije jedini vrhunski političar koji bježi u fantazijama dok Ukrajina gori. Napred i dole je.